Ugledni njemački filozof Jürgen Habermas nedavno je uputio apel europskim političkim elitama poručujući im da prestanu suspendirati demokraciju u korist tržišta i da ne dižu olako ruke od projekta Europske Unije jer bi takav potez, uvjeren je, mogao imati katastrofalne posljedice za cijeli svijet. Budućnost Europe posljednjih je mjeseci velika tema brojnih intelektualaca, a raspon mišljenja kreće se od usamljenih utopijskih projekcija pa do onih koji vjeruju da će projekt EU neslavno propasti, i to do kraja ove godine, te da za “monstrumom koji svira Mozarta”, kako je to govorio Krleža, ne bismo trebali puno žaliti.
Viktor Žmegač pak u svojoj nedavno objavljenoj knjizi “Filozof igra nogomet” uvrstio je esej “Što je Europa”, u kojem - nastavljajući se na razmišljanja Georgea Steinera o simbolima Europe - uvrštava i definiciju Europe kao kontinenta nemira, jedinog dinamičkog kontinenta. - Kad govorimo o Europi, ne govorimo samo o geografiji, nego i o specifičnoj kulturi i tradiciji. Danas se s punim pravom govori o golemom utjecaju Kine i Japana u gospodarstvu, ali ne treba zaboraviti da su sve te kulture sve do izravnijih kontakata s Europom bile statične. To, naravno, nisu vrijednosne kategorije. Kineska civilizacija, primjerice, razvila se puno prije europskih, riječ je o kulturama sofisticirane filozofije, umjetnosti i obrta, ali tijekom stoljeća tu nije bilo bitnih promjena. Proizvodilo se i mislilo na sličan način, bez obzira koja dinastija bila na vlasti. Europa nije takav slučaj. Na europskom tlu odvili su se procesi koji još uvijek određuju sudbinu svijeta, procesi bez kojih je današnji svijet nezamisliv. Osnova moderne Europe i svijeta su fenomeni iz 18. stoljeća, ideja prosvjetiteljstva, ideja individualizma koja je oslobodila pojedinca, gospodarstvo, politiku, učvrstila misao parlamentarne demokracije, koja je znanost i umjetnost oslobodila dogmi i autoritarnog razmišljanja. Procesi koji su se odvijali na tlu Europe i dalje određuju svijet i ključ su za razumijevanje svijeta - smatra Žmegač, profesor emeritus zagrebačkog Filozofskog fakulteta, povjesničar i teoretičar književnosti, muzikolog i germanist koji slovi za jednog od najistaknutijih hrvatskih intelektualaca.
Znanstvenik čija su djela na popisu obavezne literature uglednih stranih sveučilišta svjestan je da priča o “kolijevci prosvjetiteljstva” nije jednostavna, baš kao ni ona o tzv. napretku modernog društva, čime se bavio u svojoj knjizi “Prošlost i budućnost 20. stoljeća” nagrađene Kiklopom krajem prošle godine. Uostalom, Europa i njezina kultura već dugo su njegova omiljena tema, a na popisu njegovih budućih projekata je i knjiga o povijesti europskih gradova. Stoga smo s njim razgovarali o tome kako on gleda Europsku Uniju danas, koliko su umjesne usporedbe s Njemačkom 1930-ih te imaju li protesti na Zapadu dovoljno snage da prerastu u veći pokret.
Želja za inovacijom
Koliko Europska Unija ima veze s Europom o kojoj vi govorite u svom eseju?
- Ideal ujedinjene Europe nije isto što i ideja Europske Unije. Ta je ideja postala politička praksa u posljednjih pedeset godina što je u globalnim, povijesnim razmjerima vrlo kratko razdoblje. Jürgen Habermas u svom ključnom eseju “O projektu moderne” prije trideset godina ustvrdio je da je moderna, u smislu kulturno-povijesnog fenomena koji je započet u 18. stoljeću, u doba prosvjetiteljstva, nedovršen projekt. Sad bismo mogli parafrazirati Habermasa. Premda je Europska Unija nedovršen projekt, već smo počeli napuštati tu ideju i prestali vjerovati u mogućnost daljnjeg razvoja. Paradoks je u tome što je i takav postupak, neprestana želja za inovacijom, u srži europske tradicije. Mnoge krize današnje Europe, pa posredno i cijelog svijeta, temelje se i na drugim specifičnostima Europe. Europa nije samo najdinamičniji, ona je ujedno najkompliciraniji i najsloženiji kontinent. Nigdje na jednom prostoru koji ima svoje poveznice, zajednički prostor, nemate, primjerice, tridesetak jezika, što stvara neprestane teškoće u komunikaciji. Nadalje, svaki od tih naroda, etničkih cjelina, ima i svoje specifične tradicije koje se međusobno prožimaju. Bez toga ne bismo ni mogli govoriti o Europi kao o cjelini, ali takav sastav nužno komplicira sve što se na tlu Europe odvija.
Habermas je upozorio da propast EU vodi u propast svijeta. Slažete se?
- Teoretski je to, naravno, moguće, i to upravo zato što je Europa dinamički kontinent. Svaki dinamizam sadrži protuslovlje, znamo još od Adorna i Horkheimera kako sve što je pozitivno ima i jezgru negativnosti. Ljudski razvoj, pojednostavljeno rečeno, “vodi od praćke do atomske bombe”, pri čemu je praćka proizvod ljudske racionalnosti, ali ta racionalnost ne služi uvijek čovjeku.
Dinamika razvoja
Koliko je taj scenarij izgledan?
- Znanost se emancipirala kad joj je dopušteno eksperimentiranje, kad je prestala biti podložna dogmama i autoritarnom razmišljanju. To ima dobre i loše strane. Cijelo 20. stoljeće u konačnici, i to u svim sferama, proteklo je u znaku eksperimenata koji se zapravo lako mogu objasniti principima te iste moderne kao nedovršenog projekta. Dovoljno je pogledati cijeli politički razvoj marksizma. Cijela ta velika, rekli bismo danas, priča raspala se zato što nije pratila dinamiku razvoja. Marksizam je propao na ispitu vlastite prakse. Totalitarni socijalizam izjalovio se u onom trenutku kad je nastala opreka između pojmova proizvodnih odnosa i proizvodnih instrumenata koji su se emancipirali i pošli svojom putem; kad smo se uvjerili da se svijet razvijene tehnologije ne može temeljiti na dogmama doba u kojem te mogućnosti nisu postojale. To naslijeđe može se objasniti i sadašnjom situacijom. Duboko vjerujem da bi projekt modernog svijeta, zasnovan na tekovinama 18. stoljeća, tekovinama prosvjetiteljstva, trebalo nastaviti. Ne smijemo biti nestrpljivi kad je Europa u pitanju. No, slažem se s Habermasom da se Europi mora moći dati šansa. Može se izgraditi samo ako se prisjetimo osnovnih lekcija prosvjetiteljstva; ako produbljujemo misao o individualnosti, vjerujemo u ideju ostvarivanja ljudskih prava, vjerujemo u to da pojedinac nije objekt manipulacije, nego subjekt.
U dvije zemlje u Europi na vlasti su tehnokratske vlade, čest prigovor Bruxellesu jest da je zbog ekonomske krize suspendirao demokraciju. Hoće li euro, odnosno kriza presuditi Europi?
- Marksističke teorije pokazale su se kratkoročne, no u jednom su bile u pravu; kad su tvrdile da su općepoznati ekonomski faktori neobično važni za funkcioniranje neke civilizacije. Danas se nitko više ne služi dogmatski marksističkom aparaturom, ali možemo se poslužiti nekim od iskustava. Zbog ekonomskog faktora, veliki projekt, možemo slobodno reći, divan projekt kao što je ujedinjena Europa, teoretski može biti ugrožen, što je vidljivo i po aktualnoj krizi eura, ali i problemima koje je ta kriza otvorila.
Na što točno mislite?
- Europska Unija može funkcionirati i bez eura, premda se euro tako afirmirao - i pozitivno i negativno - da je to teško zamisliti. Svejedno, teoretski, barem tako tvrde ekonomisti, Europa bi se mogla vratiti i u stanje prije eura - jer je to tek instrument koji je uveden kako bi pojednostavio gospodarsku komunikaciju. Problem je u tome što je rasprava o euru potaknula raspravu o još nečemu. Sve češće možemo čuti rasprave o takozvanom sjevernom i južnom euru jer se pokazalo da zemlje različito posluju s eurom, pa tako sjeverne nemaju ozbiljnijih problema, za razliku od južnih zemalja: Grčke, Španjolske, Italije, Portugala. Problemi tih zemalja su i tradicijske naravi. Nemam ništa protiv Grčke, to je divna zemlja, neobično bogate tradicije, ali povijest stvara mentalitet, konstante ponašanja, komunikacije, običaja. Južni narodi imaju drugačije tradicije od sjevernih, na što je ukazivao već i Max Weber. To nisu, ponavljam, vrijednosne konstatacije, ali problemi nastaju kad se mentalitet ne očituje u kulturi, nego u gospodarstvu. Ako jedna zemlja drugačije realizira svoje gospodarske planove, a neraskidiva je s ponašanjem drugih - dolazi do opreka koje su, čini se, trenutačno nerješive.