STJEPAN HITTNER

VLASNIK NAJVEĆE HRVATSKE TVORNICE TRAKTORA ‘Zbog Krima gubim milijune’

Vjekoslav Skledar/CROPIX

Nevjerojatni životni put Stjepana Hittnera vodio je po cijelom svijetu sve dok 90-ih nije preuzeo bjelovarsko poduzeće ‘Tomo Vinković’ i pretvorio ga u pogon koji godišnje ostvaruje 35 milijuna kuna prihoda

Koliko je deja vu zeznuta stvar, najbolje zna Stjepan Hittner.

Čim je u novinama pročitao kako eskalira sukob na Krimskom poluotoku, znao je da neće biti dobro.

Kada je stigao do dijela teksta da će EU uvesti sankcije Rusiji, otpio je gutljaj graševine koju sam proizvodi i sam sebi u bradu rekao.

- Čini mi se da sam ovo već doživio - promrmljao je.

I imao je potpuno pravo.

Propalo mu 57 milijuna eura

Krajem prošle godine njegova je tvrtka Hittner iz Bjelovara, koja je specijalizirana za proizvodnju svih mogućih i nemogućih traktora, od onih šumskih do poljoprivrednih, od malih zglobnih do onih velikih, od skidera do onih vatrogasnih, i svih mogućih popratnih dijelova, potpisala ugovor s jednom ruskom kompanijom.

Ugovor je vrijedan oko 12 milijuna eura uz klauzulu da će, ako zadovolje, dobiti trostruko veći ugovor.

No, ako EU uvede trgovačke sankcije za Rusiju, od svega neće biti ništa.

I odmah se sjetio Gane.

I tu je sve bilo gotovo.

I tu je bio sklopljen ugovor vrijedan 57 milijuna eura s jednom tvrtkom iz te zemlje. I taj ugovor je potpisao ministar poljoprivrede Gane i čekao se još samo blagoslov ministra financija.

A onda je taj ministar otišao na put u Južnoafričku Republiku i - umro.

Uskoro je pala i vlada, raspisani su prijevremeni izbori, a vlast koja je imala namjeru surađivati s bjelovarskim Hittnerom postala je oporba.

- I otada sam na ledu - smije se Stjepan Hittner, živopisni osnivač Hittnera, dok razgovaramo u njegovu uredu na drugom katu tvornice u Pakračkoj ulici u Bjelovaru.

Iako su mu dva životna ugovora još na čekanju, ovaj vitalni 72-godišnjak uživa u poslu.

Kako i ne bi.

I bez unosnih poslova s Rusima i Ganom, za koje se Stjepan Hittner nada da će se ipak realizirati, kompanija posluje i više nego stabilno.

U vrijeme krize njihovi prihodi nisu se smanjivali, dok mu je dobit čak i porasla. Godišnji prihodi kreću se oko 35 milijuna kuna, dok im se dobit iz godine u godinu povećava.

Tako je 2008. godine dobit iznosila oko 1,8 milijuna kuna nakon oporezivanja, dok je 2012. bio u plusu za čak četiri milijuna kuna.

I tu ne misli stati.

Trenutačno želi osvojiti inozemno tržište proizvodnjom šumskog traktora s vatrogasnom nadogradnjom.

- Uspjeh je u dodanoj vrijednosti na nečemu što imaju svi. A da stvar bude bolja, 80 posto tog proizvoda su dijelovi koje sami proizvodimo - kaže mi Hittner.

Novi model

Model Ekotrac 120, dakle, sadrži 2000 litara vode i može gasiti požar tamo gdje vatrogasna vozila nemaju pristup. Ima crijevo dugačko 60 metara i 22 litre vode izbacuje u minuti.

- Dakle, vatrogasci idu s nekoliko litara vode na leđima na nepristupačna područja. Kada potroše vodu, ponovno se moraju vratiti do cisterne. I taj put traje. Ovako traktor ide s njima, gasi požar, a kada se potroši voda, traktor se spoji na cisternu, napuni se u njega voda i ponovno se ide gasiti - objašnjava mi.

Kako nam se hvali zamjenik direktora Dinko Turk, već su se javili zainteresirani iz Bosne i Hercegovine.

I nije to jedini izvoz ove kompanije. Godišnje proizvedu nekoliko stotina traktora koje izvoze u Sloveniju, Austriju, Češku, Slovačku, Rumunjsku, Bosnu i Hercegovinu.

Stjepan Hittner nada se da će uskoro na tom popisu biti i Rusija i Gana.

- Hrvatsko tržište je premaleno. I mi smo prisiljeni izvoziti da bismo opstali - govori mi Hittner.

I odlučili su pokušati u Rusiju. Stupili su u kontakt s tvrtkom Agat iz oblasti Jaroslav, a o kakvoj se tvrtki radi, govori podatak da uz poljoprivredne traktore proizvode dijelove za avione, helikoptere i prateću avioindustriju.

- Rusi su bili dva puta ovdje. Bili su šokirani našom tvornicom. Očekivali su puno veće zdanje. No, ugodno ih je iznenadila stručnost. I rekli su da u početku pošaljemo dvadesetak traktora, a da će onda stizati narudžbe za 100 traktora mjesečno, pa 300 traktora mjesečno. O da... - uzdahne Hittner.

Žao mu je zbog situacije koja se događa u Krimu, kako zbog ljudi, tako i zbog posla. Zna što bi njemu i njegovoj tvrtki, ali i radnicima, osigurao taj posao.

- Teško je ući na to tržište, ali jednom kad uđeš i zadovoljiš, na konju si. Tamo je najveći problem carina. Recimo, kod uvoza traktora. Vi ga onamo šaljete u dijelovima. I svaki taj dio ima svoju carinu. To zna biti problematično, no s druge strane, isplati se biti strpljiv. Mi ne očekujemo zaradu odmah, već se želimo prvo dokazati. A zarada će potom doći - govori Hittner.

Cijeli kompleks tvornice i upravne zgrade prostire se na 5600 četvornih metara koje je Hittner kupio 1998. godine. To je nekada bila tvornica autodijelova koja je krajem 90-ih otišla u stečaj.

Za 1,5 milijuna ondašnjih njemačkih maraka kupio ju je Stjepan. Prvo je uložio u strojeve, zatim u usavršavanje radnika i od početka 2000. godine tvrtka kreće u proizvodnju traktora.

- Meni su tada nudili da kupim tvornicu ‘Tomo Vinković’. To je u traktorskom svijetu brend, ne samo u Hrvatskoj, nego i u okolnim zemljama. Da, bio je brend, no tvornica je bila u rasulu. Onda sam ja radije kupio ovu tvornicu koja je bila nova, a nije bila brend. Rekao sam sam sebi da ću s radnicima osnovati novi brend koji će se zvati Hittner - kaže mi.

Dug put do tvornice

Odakle mu novac za kupnju tvornice?

Pa 1985., priča mi, u Hrvatsku se vratio iz Švedske. Osnovao je tvrtku Metalservis, imao je tri radnika i bavio se servisiranjem i održavanjem strojeva i postrojenja svih vrsta.

- Nismo imali svoj proizvod, nego smo za one koji su nam se javili izrađivali zupčanike ili osovine. Tu je onda bilo jako puno tvornica pa smo imali za koga raditi. Ne sjećam se koliko sam uložio. Znam samo da mi je dio propao u Ljubljanskoj banci - smije se.

Tvrtku je na noge postavio 1990. Imao je narudžbe iz svih dijelova tadašnje Jugoslavije, no onda je došao rat.

- Otkud vi u Švedskoj? - zanima me.

- Pa tamo sam bio 20 godina - kaže mi.

- Bili ste na baušteli? - pitam.

- Emigrirao sam kad sam bio mlad. Jednostavno sam morao - odgovara mi.

- Zašto? Zbog političke situacije? Kriminala? - pokušavam pogoditi.

- Ne, ne - kaže mi.

U sobi je jedno vrijeme trajala tišina.

Zatim je pričao samo on.

- Zbog diskriminacije. Znate, moji su vam bili njemačkog porijekla. Mojeg oca su vam partizani 1945. strijeljali, a stanove u Draškovićevoj, Gundulićevoj i Masarykovoj ulici su nam oduzeli. Htjeli su strijeljati i majku, no ona je mene držala u naručju, nije me htjela pustiti, i nekako smo preživjeli. Tako mi je majka ispričala. Valjda se neki partizan sažalio. I onda smo nekako stigli u Bjelovar. Živjeli smo u jednoj kleti, u vinogradima. Majka je uspjela naći neki posao nadničarke, a ja sam čuvao krave i ovce ljudima koji su mi onda dali kruha. I tako je to bilo i tako smo preživljavali - priča mi.

Osnovnu školu završio je u obližnjem Severinu, a sa 14 godina odlučio je otići u Zagreb. Želio je upisati klasičnu gimnaziju.

- No, nisam prošao. I nisam bio jedini. Nismo prošli nas trojica koji smo bili Nijemci. I onda sam odlučio - uzdahne duboko.

U njegovu uredu opet se slušala tišina.

- Što ste odlučili? - nestrpljiv sam.

- Otići u Legiju stranaca. Da, sa 17 godina. Soldats de la vieille Légion, demain brandissant nos drapeaux - krenuo je recitirati koračnicu.

Što je otprilike značilo “vojnici stare legije, sutra će se razviti naše zastave” (dio stihova koračnice 2. padobranske divizije Legije stranaca) saznat ću kasnije.

Bio sam u šoku.

- Da, otišao sam u Pariz. Tamo sam bio u legijskom Centru za regrutacije. To se zove Paris-Aubagne. Nakon toga išli smo za Marseilles i onda na Korziku. I otamo više nije bilo povratka - kaže.

Francuski je naučio za tri mjeseca.

- To vam je neopisivo. Naučio sam ga uz batine. Moj zapovjednik bio je jedan Garcia, Španjolac. Prošao je ratova koliko hoćeš. I prvog dana piše on nešto na jednoj ploči. Nešto na francuskom. I odjednom svi krenu te riječi izgovarati. Onako, derati se. Derem se i ja, ali je ne izgovaram te riječi na francuskom, nego onako po sluhu. I dođe taj Garcia do mene, i kaže mi ‘što mumljaš’. I udari me šakom u trbuh. Eto, to si bio u legiji. Nitko i ništa. Kada bi iz Marseillea stigao u luku Bonifacio na Korzici, bio si gotov. Čim bi nas izbacili iz kamiona, odmah je bilo ‘šta je svinje, puži, lezi’. Odmah sam mislio otići, ali vrata su već bila zatvorena. Njemački nisam smio govoriti, iako je bilo najviše Nijemaca. Francuza je bilo najmanje. Ostao sam i pripao sam 2. Repu - prisjetio se.

- Drugom što? - pitam ga.

- To je Druga padobranska regimenta. To je najgori, najteži i najviši stupanj obrazovanja za legionara. Kad to završiš, ti si praktički komandos, specijalna postrojba. Elitna jedinica. Recimo, završni skok iz aviona je noću. Letiš, skočiš, doskočiš, vratiš se u bazu, a zapovjednik kaže da nije bilo dovoljno vjetra i onda sve ispočetka. I tako ponavljaš dok ne postaneš stroj - objašnjava.

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Nedjeljnog Jutarnjeg

Tagovi

Izdvajamo