UOČI PRVE RETROSPEKTIVE

VOJIN BAKIĆ Režimski umjetnik? Ne, prvak avangarde koji se Titu nikako nije dopadao

    AUTOR:
    • Patricia Kiš

  • OBJAVLJENO:
  • 23.11.2013. u 17:10

Iako je mnogo puta portretirao Tita i u njegovu liku nalazio inspiraciju, odnos kipara i maršala nije bio idiličan. Ne postoje pisani tragovi da mu je Tito objasnio zašto je odbio njegov spomenik Marxu i Engelsu

Čar svega je u avanturi, u traženju, u tome je smisao čovjeka. Jer po utrtim stazama lako je hodati, ali to nije riskantno, pa nije ni interesantno”, bio je uvjeren Vojin Bakić. Kada bi došao do jedne faze istraživanja krenuo bi dalje, s posve novim umjetničkim rukopisom, nije pritom bježao niti od loših raspoloženja niti od ponekih pogrešaka koje bi se dogodile prilikom tih promjena, no upravo radi te je hrabrosti ostavio za sobom mnoga remek-djela.

Najveći se broj njegovih djela nalazi u posjedu dviju arhitektica, kiparovih unuka, Vjere i Ane Martine Bakić. Riječ je ujedno o nekima od najvažnijih djela u njegovom stvaralaštvu: “Nama je on bio dragi djed s kojim smo provodile sve vikende i sva ljeta na Korčuli, nismo ga gledale kao velikog kipara, tek kasnije smo postale svjesne njegove važnosti. Možda smo samo prije ostalih vršnjaka znale tko je Herbert Read ili Henry Moore, u male gipsane pločice urezivale smo crteže, znao nas je pitati koje nam je rješenje skulpture milije, i to je otprilike to”, kažu.

Život Vojina Bakića

Njihov pradjed Kosta, koji je imao i dućan u Bjelovaru, bio je arhitekt, otac Zoran također, kao i majka: “Mi smo kao obitelj postolara, naslijeđujemo zanimanje”, šali se Ana Martina.

Životna priča Vojina Bakića jedna je od onih nakon kojih povjerujete kako ne postoji zakon da će netko, ukoliko je preživio dovoljno tragedija, u jednom trenutku biti ipak amnestiran od novih životnih potresa; rođen je 5. lipnja 1915., kao treće od šestero djece, bilo ih je petero braće i jedna sestra. Izgubio je oca kada je imao samo deset godina, i majka je sama podizala svu djecu. Četvero braće, partizane, ubili su ustaše 1941., no budući da se svoj braći izgubio trag, Vojin za ove smrti nije saznao sve do potkraja rata. On je i sam završio u zatvoru, no kako je već pokazao talent na Likovnoj akademiji, za njega je tada intervenirao Frano Kršinić: “Kupili su odreda intelektulace u Bjelovaru. I mene su tražili kod kuće da me odvedu kao taoca. Braću su odveli u ‘Danicu’ kod Koprivnice. Ja sve do kraja rata nisam znao što je s njima. Neki su mi znali pričati da su vidjeli jednog ovdje, drugog tamo, ali ništa pouzdanije. Kasnije sam saznao da je Baja mogao pobjeći. Nije htio. Smatrao je da mora ostati s drugovima. Bilo je nešto i naivnosti u njihovu razmišljanju jer su mislili da ipak to neće biti sve tako grozno i neljudski. Prevarili su se. Stradali su u Jadovnu”, sjećao se kasnije. Spomen na braću kasnije je oživio u spomeniciku “Bjelovarac”.

Diskretan djed

1942. godine oženio je Ljubu Schneider, kad je ona bila još u srednjoj školi; rodila mu jedinog sina. Ljuba je preminula 1951. i on je ostao sam s osmogodišnjim djetetom, Zoranom. Zoran Bakić je s ocem sudjelovao na nizu natječaja, među ostalima onim za spomenik na Petrovoj gori te za spomenik Titu na Trgu Stjepana Radića, gdje su pobijedili, krajem osamdesetih; Titov se lik trebao nalaziti ispod slavoluka visokog preko trideset metara. No, počela su politička previranja i spomenik nije izgrađen. Nažalost, Zoran je tada tragično stradao, u siječnju 1992. godine. U prosincu iste godine umro je i Vojin Bakić.

A devedesetih godina, taman kada su Ana Martina i Vjera Bakić dovoljno stasale da posve cijene djedovu ostavštinu i jasno razumiju o čemu je riječ, počelo je i mračno razdoblje za njegove spomenike, od uništenja “Spomenika pobjede” u Kamenskoj u zapadnoj Slavoniji, do “Spomenika strijeljanima” u Bjelovaru.

“Bakićev je rad isuviše upotrebljavan u dnevnopolitičke svrhe, previše ga se povezivalo s crnom kronikom, želim da javnost vidi istinskog kipara, koji je oblikovao i Torza, Bikove, Ptice, Aktove, Kupačice, te posve apstraktne skulpture...”, kaže Nataša Ivančević, kustosica retrospektive Vojina Bakića, koja će se 7. prosinca otvoriti u Muzeju suvremene umjetnosti.

Riječ je o prvoj retrospektivi ovog autora: “Naš djed je bio diskretan, nije se gurao u prvi plan i nije bio zainteresiran za samopromociju, pa vjerojatno i tu leži razlog da nije imao većih izložbi za života”, kaže Vjera Bakić.

Isti je dojam stekla i Nataša Ivančević, koja je godinama proučavala kiparev opus: “Rad mu je bio pribježište, nužno utočište od svakodnevice, bio je omiljen i vrlo šarmantan, no nije se nametao”.

Što je na izložbi

Kostur je retrospektive stotinjak radova iz obiteljske ostavštine, iz zbirke dviju unuka, riječ je o umjetninama koje je njihov djed čuvao za sebe, kojima se, poput mnogih umjetnika, često vraćao kao svojim ishodištima i nije se želio od njih rastati. Mnoga od tih djela do sada u javnosti nisu bila izložena, među njima su makete Petrove gore, Kamenske i Kragujevca, skulptura “Bika” u neočekivanim materijalima poput betona, olova ili čak - od kartona, “Torzo”, od šupljikavog kamena i od oblutaka, zatim “Razlistala forma” koja je kasnije utjecala na njegove spomenike. “Razrezana površina od nehrđajućeg čelika iznimno velikih dimenzija koja će biti pokazana na izložbi istražuje konstrukcijski princip razrezivanja i savijanja površine iz kojeg nastaje volumen i ključna je studija za spomenik na Petrovoj gori”, kaže Vjera Bakić.

Među radovima su privatne fotografije, na kojima je, primjerice, Vojin Bakić u razgovoru s kiparom Jean Arpom, ili sa sinom Zoranom, još zaigranim dječarcem; snimljeni su kako zajedno radosno oblikuju novu skulpturu. Tu su i nepoznate fotografije iz gradnje i s otvaranja javnih spomenika, koje, kako kažu unuke “svjedoče o kolektivnom naporu zajednice da pridonese ostvarenju modernog, monumentanog djela”. Sva ta djela u svojim domovima čuvaju dvije arhitektice.

Posjeduju i izuzetno rijetke crteže koji datiraju u razdoblje prije 1956., kada je u umjetnikovom ateljeu na Rokovom perivoju izbio veliki požar, pa većinu djela koja datiraju ranije poznajemo samo po dokumentaciji. Požar je, pritom, izbio neposredno prije umjetnikova debija na Venecijanskom bijenalu, i gotovo sve je morao raditi ispočetka.

Maršalova prezentnost

Nataša Ivančević istražila je malo poznati Bakićev međunarodni uspjeh koji je uslijedio dvije godine nakon nastupa na Venecijanskom bijenalu, onaj na EXPO-u u Bruxellesu. Komisija međunarodnih stručnjaka i ravnatelja svjetskih muzeja, među kojima su bili i Jean Cassou, ravnatelj Muzeja moderne umjetnosti u Parizu te teoretičar Herbert Read, upravo je njegov apstraktni rad “Ležeći torzo”, odabrala da predstavlja moderno jugoslavensko kiparstvo na izložbi “50 godina moderne umjetnosti” u Palači umjetnosti u Bruxellesu, gdje se Bakić tako našao ravnopravno uz bok najvećim umjetnicima kao što su Picasso, Kandinski, Braques, Giacometti, Moore i ostali. Izlagao je još nekoliko puta s Henryjem Mooreom, izuzetno ga je cijenio Jean Arp, kretao se u međunarodnim krugovima. “Upravo su ta međunarodna priznanja važna u obaranju teze koja se bila neko vrijeme provlačila, a to je da je riječ o režimskom, državotvornom umjetniku; to, naprosto, nije istina. Ključna je njegova avangardnost. Oni koji su ga poznavali tvrde da je stvarao iz ideala, i onda kad je kreirao narudžbe ideološkog sadržaja. Pa četvero su mu braće ubili ustaše, naravno da je to utjecalo na njega. No, nije dopuštao da išta, osim životnog iskustva, utječe na njegovu umjetnost. I nije uvijek dobivao potporu, dapače, bilo je tu i mnogo teških situacija”, kaže Nataša Ivančević.

Naime, iako je mnogo puta portretirao Tita , i to na vlastitu inicijativu, jer je u njegovom liku nalazio inspiraciju (“Tito je fantastičan lik za koji Francuzi imaju dobar izraz ‘presence’, što znači prisutnost, nazočnost...”), maršal nije uvijek pokazivao razumijevanja za Bakićevu skulpturu. Sigurno je da su se sretali na otvaranjima spomenika, zasigurno u Kamenskoj, no ne postoji zabilježen zapis o čemu su razgovarali, ni jesu li ikada pričali o odbijenom spomeniku Marxu i Engelsu 1953. u Beogradu.

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista

Izdvajamo