Vladimir Velebit najzaslužniji je što je Titov partizanski pokret priznat kao ravnopravna saveznička strana u Drugom svjetskom ratu. Bio je stvarni šef diplomacije nakon rata, kasnije veleposlanik FNRJ u Londonu, gdje je dogovarana granična crta s Italijom. Lucidan, aktivan, ostao je do svoje 97. godine, a umro je prije točno deset godina krajem kolovoza 2004. Još toga ljeta dao je jedan od brojnih razgovora za novine, koji su ga desetljećima ispitivali o uvijek istim povijesnim epizodama, najvažnijima iz povijesti Titove Jugoslavije, a u kojima je Velebit imao ključnu ulogu. U starosti je bio blizak Socijalističkoj radničkoj partiji Stipe Šuvara, ali to nije značilo da je šutio o greškama svoga vrhovnog komandanta. Prije deset godina, kao i danas, vodile su se uvijek iste rasprave o datumu ustanka u Hrvatskoj, Bleiburgu i Golom otoku. 'Tita nemam namjeru osloboditi od krivnje za Bleiburg.
Treći general
To je bila strašna pogreška, iako se danas u vezi s tim najčešće licitiralo brojevima... Što se Golog otoka tiče, mislim da je zbilja bilo potrebno izolirati Staljinove pristaše', izjavio je 2004. Velebit. 'Zajednica europskih zemalja je logična perspektiva zbog sprečavanja američke dominacije, pa čak i mogućeg dalekoistočnog ekonomskog udara, zbog bolje suradnje među nacijama Europe', razmišljao je o EU. Tuđmana nije volio, mislio je da je njegova ideja pomirbe tek pokušaj rehabilitacije ustaštva. Račana je promatrao sa simpatijama, ali držao neodlučnim. Mesića je cijenio jer je bio jasan. Obnova Jugoslavije, u koju je nekada vjerovao, nije moguća za barem stotinu godina.
Vlatko Velebit bio je treći general u obitelji. Djed Dušan najviši čin dobio je u Austro-Ugarskoj, otac Ljubomir u vojsci Kraljevine Jugoslavije, a Vladimir u Titovim partizanima. Rođen u Zadru, vezan obiteljskim vezama za Trst, Beč, Dubrovnik i Zagreb, Velebit je do komadanja Kraljevine Jugoslavije već proživio zanimljiv život: putovanja, studij, sudački poslovi u Leskovcu, Prištini, Kičevu, Šidu, odvjetništvo u Zagrebu. Životi poput njegovog, kretanje u svjetskom visokom društvu, dugo trajanje, u našem su prostoru rijetki. Rijetke su obitelji gdje više od tri generacije zaredom funkcioniraju skladno, uspješno, gdje je jedna uspješnija od druge. Sinovi Vladimira Velebita žive u Ženevi. Stariji je kardiokirurg, dobro poznat među hrvatskim liječnicima, mlađi je arhitekt.
Kao simpatizer KPJ, Velebit je za generalnog sekretara Josipa Broza Tita u Zagrebu obavio neke od najdelikatnijih poslova. Stančić u Voćarskoj ulici ustupio je Herti Haas koja je bila u visokoj trudnoći, a porod je s doktorom Šilovićem dogovoren u bolnici Merkur. Svi su vjerovali da je Vladimir Velebit otac Aleksandra Miše. Kada je izbio rat, Velebit je bio ugrožen s dolaskom ustaške vlasti. Krajem 1941. pretražen je njegov odvjetnički ured, pa se na nekoliko dana sklonio u stan načelnika domobranstva, Augusta Marića, prijatelja Velebitova oca Ljubomira, čija je supruga i sama bila Srpkinja. U Zvonimirovoj ulici, na uglu s Trgom N, Velebit je desetak dana živio u sobi u kojoj je Marić smjestio šest radioprijemnika. Nije bio radioamater, već su nove vlasti istaknutim predstavnicima vlasti dostavili zaplijenjene aparate Židova i Srba.
Nakon rata, u oslobođenom Beogradu, predložen je za pomoćnika ministra vanjskih poslova, najprije Ivana Šubašića, a onda Stanoja Simića. Maršalov prijedlog Velebit je najprije zbunjeno odbijao. Tito je raspravu prekinuo: 'Nitko od nas, koji sada stvaramo državu, ne zna ništa o tome kako se to radi. Svi moramo učiti radeći. Idi, radi i naučit ćeš.' Značilo je to da je Velebit zapravo bio glavni, osoba koja je svaki dan referirala Titu. Velebit je postao glavna osoba u diplomatskom zboru Beograda i zato je njegovo iznenadno povlačenje - pod izgovorom da ima amebe i da se mora dugotrajno liječiti - djelovala zbunjujuće. Tijekom jednog od uobičajenih referiranja na Dedinju, Tito je Velebitu dao da pročita pisma koja je CK KPJ dobivao od sovjetskog vrha. Kada je pročitao tekst, šokiran, poglavito rečenice kako je 'neshvatljivo' da engleski špijun Velebit još uvijek radi, svijet kao da se srušio. Sovjetski pritisak Jugoslavija je izdržala; Velebit je ubrzo imenovan veleposlanikom u Rimu, pa onda Londonu. Hrvatska danas svoje granice u Istri ima zahvaljujući onom što je osvojeno u Drugom svjetskom ratu, ali i pregovorima zadržano u Londonu, gdje je glavni bio Vlatko Velebit. Poslije Londona, bilo mu je jasno da je u Beogradu stavljen na sporedni kolosijek, ali je još dugi niz godina radio u Ženevi, unutar sustava UN-a, na čelu Europske ekonomske komisije.
S Hoxhom u HNK
Kada su ga novinari pitali koji je najvažniji svjetski državnik koga je upoznao, Velebit bi zastao, razmislio. Enver Hoxha - odgovorio bi na opće iznenađenje sugovornika. Albanski premijer bio je, naime, razlog braka s Verom Becić, koji je trajao 58 godina. Albanski premijer krajem lipnja 1946. doputovao je u Jugoslaviju, a Velebit ga je pratio u Zagreb. U HNK se izvodio 'Ero s onoga svijeta', nekoliko loža dalje od Hoxhe bila su rezervirana mjesta za članove Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. Slikar Vladimir Becić, otac Vlatkove prijateljice Vere, karte za operu ustupio je kćeri. Vera Becić u jednom se trenutku nagnula da vidi Hoxhu i tada ju je ugledao Vlatko, počeli su pričati, poželio ju je otpratiti do Ilice, gdje su Becićevi stanovali. Uskoro je iz Beograda stiglo pismo kojim ju je Vlatko pozivao u Beograd. Vera i Vlatko poznavali su se, tijekom rata ona je povremeno odlazila do Srebrnjaka, gdje su Velebitovi živjeli. Unatoč porijeklu, dijelom i zato što je bio austrougarski visoki časnik, kasnije general, a i prelasku na katoličanstvo, Ljubomir Velebit i Velebitova majka, inače Dubrovkinja, Olga Drašković, u kući su ostali sve dok se preko Radija Slobodna Jugoslavija iz Moskve nije čulo da Titovu stranu u Londonu predstavlja zagrebački odvjetnik Vladimir Velebit. Tada su zatvoreni u Lepoglavi. Poslije odlaska iz aktivne diplomatske službe, Velebit je nakratko bio istraživač i u Engleskoj prolazio kroz dokumente koje je iskoristio za knjigu koju je 1983. zagrebački Globus objavio kao 'Sećanja', iako je on predložio naslov 'Borba za međunarodno priznanje Nove Jugoslavije 1941.-1945'. Objavljena knjiga nisu sjećanja, već studija bez osobnih dojmova, nastala na temelju dokumenata. Velebit je napisao još nekoliko knjiga u posljednjih petnaestak godina prije smrti. Sjećanja, životni memoari Vlatka Velebita ostali su u rukopisu, golemom, gotovo 800 stranica dugom strojopisnom radu koji je nastajao dugo. Zagrebačka Fraktura planira ih tiskati iduće godine.
Izvadci koji slijede djelić su promišljanja Vladimira Velebita, jednog od najvažnijih diplomata druge polovice 20. stoljeća. Po njemu se, očito, još neko vrijeme neće ništa imenovati, možda će biti i zabranjeno spominjanje njegova imena. Oni koji potajno, u privatnosti budu čitali što je napisao, pronaći će pasionirane, detaljne, opise lova, portrete brojnih osoba koje je sretao i s kojima razgovarao, od brata nadbiskupa Stepinca na čije lovište u Krašić je odlazio ('Mi smo se sprijateljili s njim i on nas je pozivao na šljuke za vrijeme njihovog preleta. (...) Poslije rata sam čuo da je ovaj bistri i simpatični mladi seljak za vrijeme ustaškog terora ubijen'), do najuglednijih ličnosti svjetske diplomacije.
Ljeta na Lošinju
Svako ljeto Velebitovi su provodili na Lošinju. Tako je bilo i početkom stoljeća, četiri godine prije smrti, kada je ponovno razgovarao s novinarima. Zimu je trebao provesti u Ženevi, 'ako poživim, dakako', dodao je. Svi su prasnuli u smijeh, jer je tako govorio gotovo trideset godina. Četiri godine kasnije, u 97. godini, Vladimir Velebit s Lošinja nije više putovao u Švicarsku. Vratio se u Zagreb, obitelj je proslavila Velebitov 97. rođendan 19. kolovoza 2004. Potom je naglo krenulo propadanje. Posljednje što je Vera Velebit dala suprugu bilo je nekoliko bobica grožđa u bolnici Rebro. Pokopan je na Mirogoju 4. rujna 2004. (Tvrtko Jakovina)
Život prije rata: Lov, moja ulaznica u visoko društvo
Lov, moja ulaznica u visoko društvo. Posredstvom Dr. Wolaka tata se je upoznao s Rudijem Hirschlerom. Hirschler je bio vlasnik nekoliko pilana i velikog eksportnog poduzeća u Donjoj Dubravi… Za naše pojmove bio je veoma bogat čovjek. Imao je prostrane šume i u Koruškoj blizu Dravograda i to na našoj, jugoslavenskoj, a i na austrijskoj strni granice. Bio je ružan, ali vrlo drag i dobar čovjek. Njegova lovišta bila su na glasu kao najbolje uređena, uzorno vođena lovišta; biti pozvan na lov kod Hirschlera bila je velika počast. Počevši od lovačke sezone 1923./24., redovito sam odlazio u te lovove. Obično su se svake sezone održavala tri velika lova. Svaki je po pravilu trajao dva dana, tako da se ne bi otežao dolazak uzvanicima iz Zagreba i drugih udaljenijih mjesta. Hirschler je bio snob i volio je da poziva ugledne ličnosti. Mislim da ih je ipak birao i radi svog poslovnog interesa. Tako je bio redovito pozvan Milivoj Crndak, generalni direktor Prve hrvatske štedionice, pa Fragner, direktor jedne banke u Varaždinu. Tamo smo upoznali i sprijateljili se s porodicom Krizman. Hinko je bio ministar za agrarnu reformu i jedna od vođa Samostalne demokratske partije. Da bi zadovoljili potrebu za aristokracijom, pozivao je braću barune Turković, mog vršnjaka baruna Rukavinu i Vučetića, supruga grofice Rauch. Dolazio je čak jedan srpski diplomata Protić. Tata je zvan kao oficir najvišeg čina u Čakovcu, a ja sam bio lovac na bokovima. Čast koju sam dijelio s mjesnim učiteljima, koji su kao i ja propješačili kilometre i kilometre na svakom lovu. Iz Čakovca do Dubrave bilo je trideset i tri kilometra. Jedno vrijeme tata je dolazio svojim konjima i kolima… kasnije je Wolak kupio auto, Ford tipa T, pa bismo se svi ukrcali u to čudovište… Jesenski lovovi bili su prvenstveno sportski događaji, ali zimski su poprimili karakter društvenih sastanaka. (…) Oko sedam se polazilo u salon gđe Hirschler. Obično se je govorilo njemački, rjeđe madžarski, ali bi gospođa rado ubacivala s vremena na vrijeme koju francusku rečenicu ili frazu. Servirala su se pića, a razgovor je tekao mlitavo i bez pravog smisla. (…) Poslije tih naklapanja otvorila su se širom vrata u blagovaonicu. Na vratima se pojavio i svečano izgovorio uvijek istu frazu (na mađarskom): Milostiva gospođo, stol je spreman. Hirschlerica je onda potražila najvišeg gosta u ranku i tražila da je uzme pod ruku i uvede u trpezariju. (…) Poslije večere svi bi se vratili u salon na kavu i likere. Unatoč njezinoj pompoznosti gospođa Hirschler bila je dobra i obrazovana žena. Vrlo mnogo je čitala. Imala je običaj da novokupljene knjige kupa u kadi, kako je ona rekla, iz higijenskih razloga. (…) Kad se danas sjećam naših odlazaka Hirschelovima za vrijeme zimskih lovova, imam utisak da su za mene imali veliki odgojni utjecaj. Pružena je mogućnost meni, dječaku iz zabačene i daleke provincije, da se susrećem s važnim ljudima iz svijeta. Naučio sam da bez zaziranja razgovaram s direktorima banaka i velikih poduzeća, da razgovaram s predstavnicima političara iz tzv. visokog društva ne osjećajući klasnu razliku, kao da i ja sam spadam u tu sredinu. Vjerujem da je ova okolnost pomogla da se kod mene nije nikada razvio kompleks niže vrijednosti u kontaktu s moćnima ovog svijeta. Stoga sam, mnogo kasnije, kad sam sam upao u ovu kategoriju, svoj uspon primio mirno, kao nešto što se samo od sebe razumije i nisam imao potrebu, kao mnogi moji drugovi u Novoj Jugoslaviji, da novostečeno mjesto u društvu kompenziram osornošću ili krutošću.
Prvi susret s Titom: Osvojio me odmah. Bio je neodoljivo šarmantan
U tom društvu susreo sam još jednu Vedinu kolegicu, studenticu visoke komercijalne škole Hertu Haas. Mariborčanka, uvijek malo tajnovita, potražila me je jednog ljetnog dana i pitala da li bih morao otputovati u Francusku da učinim KP veliku uslugu. (…) to je bio prvi zadatak koji sam za Tita izvršio, premda nisam znao za koga to radim. (…) U prosincu iste godine… Sastao sam se s Hertom u staničnoj restauraciji, gdje mi je rekla da memoriram ime hotela i konspirativno ime lica kojemu sam trebao odnijeti pasoš i izvještaj. Izvještaj sam smotao u tanki tuljac kao cigaretu i izdubio sam svoj brijaći sapun toliko da sam ugurao tuljac u njega. Pa sam opet pažljivo vratio srebrnu foliju, kojom su tada običavali presvući dio sapuna. (…) U Carigradu sam (…) uzeo sobu i pitao na recepciji za broj sobe u kojoj je stanovao čovjek kojega sam trebao pronaći. Poslije doručka došao sam do njegove sobe. Na moje kucanje otvorila su se vrata, a ispred mene je stajao čovjek srednjeg rasta, vrlo uredno odjeven, s prijaznim, malo nasmiješenim licem. Dao mi je znak da ne govorim, već me pozvao da s njim prošećem. Mislim da ne griješim da je Titovo lažno ime tada bilo Spiridon Mekas. Izdavao se za kanadskog inženjera grčkog porijekla koji se tada vraća iz Sovjetskog Saveza, gdje je radio na dovršavanju jednog industrijskog projekta. Nije mi rekao da je Generalni sekretar KPJ… Pokazivao je neutaživu radoznalost. Onih nekoliko dana u Carigradu proveli smo neprekidno zajedno. Od doručka do kasno poslije večere nismo se razdvajali. (…) Za čitavo to vrijeme Tito bi me neprestano ispitivao, kao da je sudac istražitelj. Jednom mi je rekao da ga mnogo više zanima ono što sam mu ja govorio od sadržaja izvještaja o političkoj situaciji, koji sam mu donio. Ja sam se izražavao jednostavno, običnim jezikom, jer nisam poznavao partijski žargon i frazeologiju. (…) Moram reći da me je Tito od našeg prvog susreta osvojio. Imao je, barem za mene, neodoljiv prirodni šarm. Njegov smiješak bi osvijetlio čitavo lice, a smijale su mu se i oči. Osjećao sam veliko poštovanje i povjerenje prema njemu.
Partizanske godine: Seljak iz Zagorja i engleski aristokrat Churchill
Od ženskih članova našeg kolektiva već sam spomenuo Davorjanku. Ona je bila teško bolesna, nesretna i, mislim, u osnovi zla žena. Valjda je bila strašno zaljubljena u Tita i nije se nikada odvajala od njega. Po mojoj ocjeni vršila je vrlo štetan utjecaj na njega. U sredini gdje se nije mogli niti smjelo postavljati pitanje osobne hrabrosti jer se je ona podrazumijevala, Davorjanka je iskazivala sramotni kukavičluk, svakodnevno i u svim prilikama. Nisam nikad uspio razumjeti kako je uspjela opčiniti takvog čovjeka kao što je bio Tito. Ali nema sumnje da ga je opčinila.
(…)
Situacija u kanjonu Neretve postala je sve kritičnija. Bolesnici i ranjenici su se gomilali, a Tito je dao Volođi Smirnovu (Vladimiru Smirnovu - Volođi; Vlada Rus) naređenje da digne u zrak željeznički most preko Neretve. Ovo Titovo naređenje je kasnije za vrijeme bujanja kulta ličnosti i njegovog uzdizanja kao genijalnog stratega tumačeno kao vrlo uspjela varka neprijatelja. Rušenje mosta je trebalo neprijatelja da uvjeri da nećemo kretati tim pravcem, kojim je ustvari namjeravalo kretati. Meni se čini da je sve to puka izmišljotina. Vjerujem da je Tito u toj izvanredno kritičnoj situaciji bio zahvaćen panikom i da nije točno znao što će i kako će. Vraćanje fronte i prodiranje sa svim ranjenicima i bolesnicima u susret njemačkoj glavnini bila je potpuna ludost i vodila je u sigurnu propast. Jedini spas je ležao u prijelazu preko Prenja i razbijanju četničke fronte na njegovim obroncima. (…) Njemački obruč postao je sve tješnji, a naš položaj sve opasniji. Tada se je Tito odlučio na pregovore s Nijemcima u cilju da dobije na vremenu. Prvih dana ožujka pozvan sam hitno iz Prozora u Titov glavni štab i dobio naređenje da se priključim delegaciji za vođenje pregovora s Nijemcima. (…) Znam da je Tito bio alergičan na epizodu s pregovorima. Nije dozvolio da se o tome govori i piše. Ja sam ga opetovano molio da dade obrazloženu i iscrpnu izjavu o tom događaju. Prvu ideju o političkoj korisnosti, da ne kažem prijekoj potrebi, da se to učini dao mi je moj prijatelj Isaak Duetscher.
(…)
Grupa sa Šubašićem stigla je u Napulj 10. kolovoza. Tito je već bio u Napulju i čekao je na dolazak Churchilla. Da bi ga zabavljali, poveli su ga na izlet na otok Capri. Priznajem da mi je redoslijed naših sastanaka ostao sasvim mutan i ničega osim jednog sastanka s Titom i Churchillom se više jasno ne sjećam. (…) Mislim da nije danas važno da li sam prisustvovao jednom ili više sastanaka Churchilla i Tita. Prema mom uvjerenju, na ovim sastancima se nije ni o jednoj temi ozbiljno i iscrpno razgovaralo. Nabacivani su mnogi problemi, koji često nisu imali veze jedan s drugim, a ni o jednom nije donijet neki zaključak. Meni se, na primjer, čini bizarno da je Churchill svoj pri sastanak s Titom započeo s pitanjem o našim odnosima s Bugarskom? Istina da je Bugarska baš tih dana bila u prvom redu svjetske pozornosti. Sovjeti su joj postavili ultimatum i Crvena armija je počela okupirati Bugarsku. Ali između NOP-a Jugoslavije i Britanskog Imperija bilo je mnogo drugih i sigurno mnogo važnijih pitanja za rješavanje od našeg stava prema Bugarskoj. Kad danas prelistavam pisanja o tom sastanku, čini mi se da su i Churchill i Tito suštinu svojih želja izrazili u izmjeni memoranduma odnosno pisma, a da je konverzacija bila više način uzajamnog ispitivanja i upoznavanja.
Moj je utisak da je Churchill u izvjesnoj mjeri bio razočaran Titovom ličnošću. U velikoj, napuljskoj, kolovoškoj vrućini, Churchill je bio obučen u sasvim lagano, tropsko odijelo, dok je Tito bio stegnut u debelu uniformu od čoje, sa smiješnim i neukusnim maršalskim oznakama. Tito je djelovao strašno provincijalno kraj ležernog i opuštenog Churchilla. Pa onda scena s do zuba naoružanim Titovim tjelohraniteljima. Usred Napulja, u dalekoj pozadini, iza širokog štita američkih i britanskih divizija, u vili glavnog komandanta savezničkih trupa, Tito misli da treba biti posebno zaštićen od dvojice tjelohranitelja. To je moralo djelovati vrlo komično na Churchilla. U čast Churchilla spada da se nikada o tome nije posprdno izrazio. Premda je ugled Tita sigurno od toga trpio. Sasvim je suprotna vjerojatno bila Titova reakcija. On se je u svojim razgovorima sa Smodlakom i Nazorom izražavao u superlativima. Njemu je, bez najmanje sumnje, silno imponiralo da je bio primljen i pregovarao sa znamenitom ličnosti kao što je bio Churchill. To je bilo prvi put da je Tito razgovarao, bio primljen kao ravnopravni partner od jednog političara od ugleda. Za vrijeme svoje nelegalne prošlosti Tito nije nikad susreo ni jednog jugoslavenskog ministra, a u Sovjetskom Savezu ni jedan član sovjetske vlade ne bi bio pristao da se susretne s jednim malim partijskim funkcionarom jedne nevažne balkanske partije. Viđanje s Churchillom značilo je za Tita skok iz mraka, iz anonimnosti u najviše slojeve svjetske politike. Ako se to uzme u obzir, a vjerujem da se mora, onda se dolazi do zaključka da je Tito vrlo dobro položio svoj prijemni ispit u više sfere politike. Bilo bi krajnje nepravedno primjenjivati istu mjeru kod ocjenjivanja držanja Churchilla i Tita. Ne može se mjeriti istim mjerilom izdanak visoke engleske aristokracije s političkim i parlamentarnim iskustvom od preko četrdeset godina, godinama u samom centru svjetskih, političkih zbivanja, sa zagorskim seljakom i proganjanim komunističkim agentom, koji gotovo dvadeset godina nikada nije bio siguran hoće li doživjeti idući dan.