Kasno je ljeto 2008, sezona je na izmaku, stižemo u Herceg Novi, s prijateljicom Gukom, dubrovačkom galeristicom, idemo u posjet Voju Staniću. Auto smo parkirali negdje u brdu, spuštamo se niz skaline prema moru, pokraj guštika po dvorištima napuštenih vila, uz prašume palmi i oleandara.
Sve je u međuvremenu nekako zaraslo, ili je vazda tako bilo, samo što se u djetinjstvima nije vidjelo. Pokazujem im kuću koja je pripadala Udruženju književnika Bosne i Hercegovine, bio je to nečiji legat, više se ne sjećam čiji, i pripovijedam kako je u Herceg Novi na ladanje dolazio Ivo Andrić.
Kuća je sva zarasla u korov i bršljan, prozori su prašnjavi, okna u paučini, nikoga tu već dugo nije bilo, ali se zbog nečega što više ne vrijedi objašnjavati pred tom kućom još uvijek osjećam...
Sve je u međuvremenu nekako zaraslo, ili je vazda tako bilo, samo što se u djetinjstvima nije vidjelo. Pokazujem im kuću koja je pripadala Udruženju književnika Bosne i Hercegovine, bio je to nečiji legat, više se ne sjećam čiji, i pripovijedam kako je u Herceg Novi na ladanje dolazio Ivo Andrić.
Kuća je sva zarasla u korov i bršljan, prozori su prašnjavi, okna u paučini, nikoga tu već dugo nije bilo, ali se zbog nečega što više ne vrijedi objašnjavati pred tom kućom još uvijek osjećam...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....