Werner Weidenfeld je jedan od utjecajnijih njemačkh javnih intelektualaca: u svojoj četverodesetljetnoj karijeri družio se i surađivao s nekim od najutjecajnijih europskih i svjetskih političara našeg vremena: od Helmuta Kohla i Françoisa Mitterranda do Georgea Busha i Angele Merkel.
O Weidenfeldovoj svjetskoj relevantnosti govore i detalji poput podatka da je bio zamoljen da pročita poznati nedavni govor Davida Camerona, o mogućnosti da Velika Britanija napusti Europsku Uniju , prije nego što je taj govor odobren.
Werner Weidenfeld (rođen 1947. godine), istaknuti stručnjak za eurointegracije, direktor je Centra za primijenjena politička istraživanja u Münchenu (CAP), profesor na münchenskom sveučilištu, član Bertelsmannove zaklade, povremeni savjetnik više svjetskih administracija, autor tridesetak političkih knjiga i tako dalje i tako dalje.
S Weidenfeldom sam razgovarao u opatijskom restoranu Plavi podrum, poslije uobičajeno sjajnog ručka i nekoliko butelja Tomčeve Amfore (za stolom nas je, doduše, bilo šestero).
Kako gledate na sadašnju krizu u Europskoj Uniji, koja je, definitivno, dublja od svjetske ekonomske krize?
- Ovdje treba prvo vidjeti s kakvim se oblikom krize suočavamo. Ova kriza jest duboka, ima više oblika, ali nipošto nije nespecifična za povijest ujedinjenja Europe. Želio bih podsjetiti da se krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih Zapadna Europa nalazila u vrlo, vrlo dubokoj krizi koja se kolokvijalno nazivala ‘eurosklerozom’. Pokazatelji su bili slični kao i danas: visoka nezaposlenost i masovni štrajkovi. ‘Euroskleroza’ je imala i svoju političku dimenziju: proces širenja ujedinjene Europe bio je zapeo te se nije vidjela jasna vizija njene političke budućnosti. Bilo je potpuno jasno da Europa mora učiniti nešto drastično, ne samo da bi promijenila gospodarske trendove, nego, još više, da bi stekla novi, zajednički identitet. Jer, bez zajedničkog identiteta nema ujedinjene Europe. I sada, govoreći o današnjim ekonomskim problemima, valja dodati da se ne radi samo o ekonomskoj krizi, ni o krizi institucija Europske Unije, nego i o krizi identiteta koju valja nadvladati baš kao što je to uspjelo sredinom osamdesetih.
Arhitekti Europe
Kako je Zapadna Europa pobijedila ‘eurosklerozu’?
- U ono je vrijeme Europa raspolagala s dva velika državnika: francuskim predsjednikom Françoisom Mitterrandom i njemačkim kancelarom Helmutom Kohlom, koji su razumjeli da se Europa mora radikalno mijenjati i da mora krenuti prema ujedinjenju. Njih su dvojica iznimno značajne povijesne ličnosti i defintivni arhitekti današnje Europe. Kohl i Mitterrand su održali niz sastanaka raspravljajući o novoj Europi. Tako su odlučili angažirati i Jacquesa Delorsa, koji je, usput govoreći, bio predodređen da postane novi francuski predsjednik, da naslijedi Mitterranda. Pa su, sada naravno pojednostavljujem, Mitterrand i Kohl rekali Delorsu: Slušajte, Jacques, imamo za vas najvažniji zadatak na svijetu, važniji čak i od dužnosti francuskog predsjednika. Želimo da nam izradite projekt nove Europe, projekt daljnjih europskih integracija, koji bi ponudio novi europski identitet.
Delors je prihvatio. Zatražio je nekoliko mjeseci za rad na nacrtu projekta da bi zatim Mitterrandu i Kohlu ponudio dva rješenja.
Koja dva rješenja?
- Prvo rješenje bilo je vojno-sigurnosne naravi. Delors je, dakle, bio predložio osnivanje sigurnosno-obrambene zajednice. Podsjećam vas, u ono smo vrijeme još bili u hladnom ratu. Drugo je rješenje bila što viša ekonomska integracija koja je podrazumijevala i zajedničke političke institucije i koja je u krajnjoj liniji dovela do Europske Unije. Mitterrand i Kohl odmah su podržali drugu opciju, a Jacques Delors je poslije, sa svojim suradnicima, napisao više od tri stotine zakonskih tekstova koji su to omogućili. Jacques Delors, koji je od 1985. godine tri puta predsjedao Europskom komisijom, stvarni je autor Maastrichtskog ugovora, dakle dokumenta o osnivanju Europske Unije. Delors je, kao izrazito inteligentan političar, itekako dobro znao da cijeli taj golemi politički, ekonomski i pravni posao neće imati nikakvog smisla ako se građani Europe ne identificiraju s novom, ujedinjenom Europom. Stoga je informiranje stavio na sam vrh prioriteta svog projekta. Posve simplificirano rečeno, Delors je, kao i drugi zagovornici ujedinjene Europe, smatrao da većina građana mora vidjeti vlastitu dobrobit u Europskoj Uniji, pa su se promocija i informiranje o ciljevima nove Europe odvijali otprilike ovako: kada bi bilo tko - farmer, obrtnik ili veliki poslovni čovjek, pitao ‘a što ja, konkretno, imam od svega toga’, morao je dobiti odgovor poput ‘lakše ćete poslovati, vaš će biznis zarađivati toliko i toliko više, otvorit će vam se ta i ta tržišta’. Svi su odgovori morali biti maksimalno konkretni. I onda bi većina građana shvatila da s novom rundom eurointegracija uistinu i oni osobno dobivaju. Naravno, bilo je i onih koji gube, ali radilo se ipak o manjini. Maastricht se pokazao iznimno uspješnim, a identitet nove, ujedinjene Europe prihvatio je velik broj njenih građana.