KONTROLNA TOČKA

Bandić protiv ustaša, partizana, antifašista i njihovih lijenih nasljednika

U njegovu mandatu najuže središte grada pretvoreno je u teško prohodno zabavište potrošača s niskim zahtjevima
Milan Bandić
 Davor Pongracic/Cropix
Objavljeno: 16. studeni 2020. 23:32

Dvije svježe knjige poznatih autora Francisa Fukuyame i Thomasa Pikettyja koje su ove godine tempirane za koronom zaustavljeni Interliber bave se utjecajem ideologija na tokove kapitala (Piketty) i važnošću osobnog, a onda i kulturnog, nacionalnog i vjerskog identiteta na razvoj demokracije (Fukuyama). Ovdje ću ih, međutim, samo spomenuti, jer ostat ćemo fokusirani u prizemlju preddemokratskih politika.

Piketty ovaj put donosi iscrpan povijesni pregled razvoja globalnih ideologija i političko-ekonomskih sustava. Fukuyama je knjigu napisao potaknut bizarnom pojavom Donalda Trumpa na američkoj i svjetskoj političkoj sceni. Mi ćemo se zadržati na Milanu Bandiću, zagrebačkom gradonačelniku.

Pitanje je u petak postavio Jutarnji list: Može li doista Bandić obnovu Zagreba i okolice od posljedica potresa usmjeriti po svome i prekršiti zakonske prioritete ili su posrijedi predizborne poruke kojima gradonačelnik "svojim" biračima s periferije obećava da će biti privilegirani u odnosu na one u centru koji ionako za njega ne glasaju?

Odgovor je: da, može. Gradonačelnik, naime, ne ostavlja prostor dvojbama. Citiram: "Moja briga su ljudi u potrebi. Oni koji žive u obiteljskim kućama i koji su žuljevitim rukama miješali mort i zidali kuću s čim su imali", rekao je Bandić u petak u eteru Radio Sljemena, a potom, čime je sve pretvorio u skandal, dodao da su "u centar najprije 1941. godine došli ustaše koji su se uselili u židovske stanove, a onda partizani u ustaške, a 1990. godine su vojska i antifašisti ušli u gradske stanove za koje Grad još ne zna kako ih prodati".

Slijedimo li Fukuyamu, Bandićev stav prema stanovnicima centra koji tradicionalno nisu njegovi glasači lako možemo pripisati njegovu osobnom svjetonazoru, a onda i "pikettyjevski", ideologiji koja iz tog svjetonazora proizlazi, a pokreće sve njegove postupke.

Fukuyama piše: "U širokom rasponu slučajeva, (opasan) politički vođa mobilizira sljedbenike oko dojma kako je dostojanstvo skupine ugroženo ili na drugi način zanemareno. Ovo zamjeranje potiče zahtjeve za javnim priznanjem dostojanstva skupine o kojoj je riječ. Ponižena skupina koja traži povrat svojeg dostojanstva nosi daleko više emotivne težine nego ljudi koji jednostavno slijede svoje ekonomske koristi".

Bandić nije saveznik centra. U njegovu mandatu najuže središte grada pretvoreno je u teško prohodno zabavište potrošača s niskim zahtjevima. Prioritet su dobili novozagrebačka šljunčara Bundek (priznajem, to je bio njegov uspješan projekt), Sljeme (iako će megalomanska žičara krenuti tek pretkraj mandata) i rubna gradska naselja kamo je doista doveo poneku školu i nekoliko dječjih vrtića. U dvadeset godina Bandićeva gradonačelništva grad nije dobio nijednu bolnicu, nijednu novu kulturnu instituciju. Izgubio ih je desetak. Javne škole pretvorene su u ruine.

Kao što je jedan veliki industrijalac iskoristio priliku da u Bandićevo vrijeme (i uz Bandićev blagoslov) u srcu grada podigne privatnu vilu bez prozora prema ulici, jer lokacija je prvorazredna, a unutarnja orijentacija omogućava odmak od puka, tako i Bandić gradsko središte vidi kao privatnu terasu s prodavljivom scenografijom. Kada se ta scenografija ošteti, kao što se dogodilo u slučaju potresa, ona prestaje biti zanimljivom jer gubi potencijal utrživosti.

Bandićeva najava da kuće i stanovi građana u centru neće biti prioritet u obnovi od potresa, iako su kuće i stanovi u centru dio grada koji je potres najviše oštetio, zapravo ne iznenađuje. Zašto obnavljati životno okruženje protivnicima ako se novac može podijeliti među saveznicima.

Mjerimo li Fukuyaminim kriterijem, Bandić gradi svoju osobnost ubijanjem identiteta građana centra koji su za njega ili "otimači židovskih domova" ili društveni paraziti koji desetljećima nisu uložili ni kune u prostor u kojemu stanuju. Negirajući njihov, Bandić gradi svoj identitet "gradonačelnika koji pomaže siromašnom radnom narodu s gradske periferije".

Fukuyama piše o biračima iz ruralnih područja koji biraju populističkog vođu jer ih "elite jednostavno ne razumiju ili ne mare za njihove potrebe". U takvom sustavu neizbježno je da "ozlojeđeni građani koji se boje gubitka statusa srednje klase upiru prstom gore u elite, za koje su nevidljivi, no i dolje u siromašne, koje smatraju nedostojnima i nepravedno favoriziranima". Tu bih se zaustavio.

Pikettyjeva klasifikacija je složenija, seže duboko u povijest, no Bandića bismo mogli smjestiti negdje u sovjetsko razdoblje, kada je režim, u nedostatku podijeljenosti temeljene financijskim bogatstvom "stvarao nejednakosti drugim kanalima, poput povlastica u naturi i pristupa privilegiranih dobrima koja je teško dokraja izračunati, kao i dubokih statusnih razlika". Piketty bi, dakle, u Bandićevu modelu upravljanja prepoznao sovjetski obrazac podjele na privilegiranu i radnu kastu.

Mi možemo zaključiti da je prije svega riječ o obrnutoj korupciji, borbi za opstanak lukavim kupovanjem podrške "obespravljenih". Čini se da zasad malo tko u tome vidi problem.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
01. prosinac 2020 01:28