ZAGREB NAKON POTRESA

BITKA ZA IDENTITET GRADA Vodeći hrvatski eksperti za Jutarnji govore o obnovi potresom poharanog središta Zagreba

    AUTOR:
    • Korana Sutlić,
    • Pavica Knezović Belan

  • OBJAVLJENO:
  • 28.03.2020. u 22:31

Boris Kovacev, Davor Pongracic, Damjan Tadic, Darko Tomas / CROPIX

Govorimo o identitetu Donjeg grada i metropole. Ako to izgubimo, nismo ništa. Danas nam je potreban plan obnove jer mi ćemo obnavljati, a ne graditi

Otkad je prošle nedjelje potres protutnjao Zagrebom, postavlja se pitanje što je uopće ostalo i što će biti s dijelom hrvatske metropole. I to s onim njezinim dijelom na koji prvo pomislimo kada se kaže Zagreb. S njezinim simbolima - palačama na Zelenoj potkovi, katedralom, palačama na Trgu bana Jelačića, crkvama Sv. Marka i Sv. Katarine na Gornjem gradu te onom u Palmotićevoj, sa svim muzejima i brojnim kulturnim ustanovama, ali i prekrasnim kućama na Gornjem gradu. To što se taj dan središtu grada i Podsljemenu dogodilo još je nesagledivih razmjera. Razumljivo, iako pomalo nepravedno, ostalo je u sjeni koronavirusa. Inače bi slike razrušenoga glavnog grada i dalje iskakale s naslovnica i portala.

Središte Zagreba više nikad neće biti isto. Moguće da će za desetak i više godina jednom biti slično, samo nalik Zagrebu prije potresa 2020. godine.

Prema nekim grubim procjenama, u središtu grada stradalo je više od 60 posto objekata. Službeno je više od 20.000 prijavljenih oštećenja na objektima na području cijeloga grada, a dosad je pregledano desetak posto. Od toga je oznaku crveno, što znači da se stanari ili zaposlenici te zgrade u nju ne smiju vratiti, do četvrtka navečer dobilo više od 200 kuća. No, mnogo je više narančastih oznaka. To su zgrade koje trebaju veće popravke, samo nisu toliko riskantne za stanovanje kao crvene, iako se ni njih baš ne preporučuje do obnove. No, mnogi stanari su u njima ostali. Narančastih je do četvrtka navečer podijeljeno više od tisuću. U tijeku je tek prva hitna mjera obilaska objekta i prve procjene statike za stanare, s time da se sva šteta fotografira i pohranjuje u aplikaciju.

Možemo li već sada, dok se tek nazire vrh sante leda, govoriti o planu obnove Donjeg i Gornjeg grada? Otvorena su pitanja koliko će se od srušenoga jednom obnoviti i koliko će obnova trajati, na koji će se način provesti, koliko će sve to stajati te koliko će novca i kakvu pomoć poslati Europska unija, kao što su njezini čelnici obećavali u svojim podrškama u nedjelju popodne. Gomila je pitanja u zraku ovih dana. Također idu i u drugom smjeru - je li za nastalu štetu dijelom kriva i navodno premala obnova povijesne jezgre grada, na koji se način ovo moglo donekle izbjeći te zašto se povijesne zgrade nije statički zaštitilo kada se znalo da će jednom doći veliki potres. Odgovorimo prvo na ovo posljednje.

 

Cijena obnove

- Razlog je, kao i uvijek, u novcu. Ovih dana, pri obilasku stanova, vidio sam neke unutar zgrada u Donjem gradu koji imaju dodane betonske podove, ploču na koju su postavljene stare grede te betonske stupove uštemane svakih četiri, pet metara po fronti zgrade, kako uličnoj tako i dvorišnoj. Tako je stvoren čvrsti kavez u relativno kvalitetnoj zgradi i stan koji nije stradao, za razliku od susjednih. No, govorimo o obnovi stana koja bi po kvadratu iznosila oko 600 eura, odnosno samo takvo statičko osiguranje stajalo bi, prema gruboj procjeni, 50.000 eura za stan od 100 kvadrata - kaže Žarko Željko, sudski procjenitelj za graditeljstvo.

Da su Grad Zagreb ili država nudili program statičkog osiguranja zgrada kao što su imali ponudu za obnovu pročelja ili energetsku obnovu, pitanje je koliki bi uopće bio odaziv građana, iako bi, naravno, bilo odlično da je to bilo moguće. Obnova samo pročelja neke trokatnice sa šest stanova stajala je oko 500.000 kuna i za to se uglavnom dobivala subvencija. Ista kuća statički bi se, prema gruboj procjeni, obnovila za 250.000 eura kako bi bila stabilna gotovo kao one u Novom Zagrebu jer to, osim osiguranja zidova, podrazumijeva i rješavanje temelja, armirano-betonsku jezgru...

No, pitanje je ima li smisla uopće statički osiguravati baš sve stare zgrade. Neke je, smatra Žarko Željko, jeftinije srušiti i sagraditi nove, nego u njima izvesti statička pojačanja, naravno ako nisu kulturna baština. Pritom se ne slažu svi u struci da je dobro u stare zgrade od cigle pri uređenju stanova unositi teški beton jer čini zgradu krućom. Poznat je u struci primjer kada se nakon potresa u Dubrovniku odlučilo Knežev dvor osigurati armiranim betonom, ali se to pokazalo kao loš potez jer je, laički rečeno, on popucao i zapravo nanio štetu znamenitoj građevini.

- Građevinari su nakon potresa u Dubrovniku dali zabetonirati Knežev dvor, ali su te konstrukcije dobile napukline. Jednostavno, ne ide beton u stare kamene građevine. Talijani koji su tada bili u Dubrovniku, konzervatori, govorili su nam: ‘Ne daj Bože da u stare kamene kuće umećete armirani beton’. To ne ide zajedno - kaže Mladen Perušić, konzervator koji je nakon Domovinskog rata vodio popis ratnih šteta spomenika kulture, primjerice za Banske dvore.

Nemoguće je da se zgrade na Gornjem gradu i u Donjem gradu, ističe Perušić, kod obnove zaštiti i sanira da budu u rangu 8. i 9. potresne zone u kojoj se nalazi velik dio Zagreba. U Beču i Europi općenito, kaže, stari dijelovi grada su zidane konstrukcije.

- Ne može se pod geslom sigurnosti uništiti gradsku jezgru. Možda i postoje neka rješenja za nešto bolju stabilnost, ali ne može se iz rukava dati za to recepturu. Pritom je svaka kuća drugačija, svaka iz drugog vremena, svaka sa svojom pričom, neke imaju nadogradnje, neke su loše održavane... Problem će kod obnove biti i to što arhitekti novijih generacija nemaju više tijekom studije vježbe iz povijesne baštine, koje su ukinute u Šuvarovo doba - smatra Mladen Perušić.

Zagreb, 220320.
Trg bana Jelacica.
Stete na zgradama nakon potresa.
Foto: Goran Mehkek / CROPIX
Goran Mehkek / CROPIX
 

Pretrage, pa operacija

Zanimale su nas i procjene koliko će trebati da se većina Donjeg i Gornjeg grada obnovi jer podaci o godinu-dvije, koji se sada vrte po medijima, za obnovu štete u Zagrebu izgledaju nerealno. Mladen Perušić vodio je obnovu Umjetničkog paviljona na Zelenoj potkovi.

- Umjetnički paviljon obnavljao se u tri etape novcem od spomeničke rente. On je montažna konstrukcija u plaštu od cigle. Njegova je obnova, uključujući kupolu koja se nanovo radila, stajala oko 22 milijuna kuna, a izvela se u deset godina. Sada je zgrada dobila neke vertikalne pukotine, koliko čujem. Za obnovu desetak povijesnih zgrada u Vukovaru trebalo je mnogo vremena. Trebat će prvo popisati koliko je baštine sada u Zagrebu stradalo i koja je kategorija štete. Prvo su, dakle, pretrage, a onda operacija. Popis će se sigurno raditi pod Ministarstvom kulture - objašnjava Perušić.

Problem je i to što su u središtu Zagreba izvedene brojne adaptacije stanova i lokala u prizemlju, kojima su micani i pregradni i nosivi zidovi, što se sada pokazalo kobnim, a to su nam rekli statičari koji ovih dana obilaze grad. U starim zgradama ne bi se smjelo dirati nosive zidove, ali ni, kako nam objašnjavaju statičari, pregradne jer su i oni važni kod takvih objekata. A toga je bilo mnogo, uključujući bespravnu gradnju na mnogim objektima ili unutar njih te sumnjive nadogradnje. Sve to, naravno, nije razlog nastaloj šteti, ali je, kažu neki statičari, dosta pripomoglo da su stvari sada ovako loše.

Mnoge adaptacije, čak i neke u crkvama, izvedene su i bez nadzora konzervatora. Problem je pritom i što ima, općenito u gradovima, malo inspektora za bespravnu gradnju, a za onu koja se utvrdi često nema sankcija. Jednako je nejasno zašto je u Zagrebu toliko loših zidanih dimnjaka koji su se sada pokazali kao jedan od velikih problema jer su kidali čak i dio obnovljenih krovova koji su inače izdržali potres. Zašto se nisu gradili čvršći, a oni neispravni ili neobnovljeni zabranili za uporabu? Sve je to dio ukupne štete u kojoj je, naravno, glavni krivac potres. Ovih je dana i gradonačelnik Milan Bandić izjavio da mu je žao što njegov prijedlog o obnovi fasada i sanaciji pročelja posljednje četiri godine nije naišao na pozitivan odjek u javnosti.

“Grad Zagreb je nudio ljudima da pomogne 80 posto, a 20 posto da oni osiguraju. Odgovorno tvrdim, ovo nitko ne bi rekao u Hrvatskoj osim mene, ja ću to reći jer je to istina, kao da se ispovijedam dragom Bogu, nesretan sam zbog toga, jer da je bilo razumijevanja i da se to napravilo, mi danas ne bismo imali pet posto štete koju smo pretrpjeli u donjogradskim i gornjogradskim blokovima”, rekao je Bandić.

Podsjetimo, nakon razdoblja u kojem je ekonomija živnula poslije Domovinskog rata krenulo se u obnovu povijesnih zgrada, kako privatnih tako i javnih, na Gornjem gradu i poneke u Donjem gradu te nekoliko kulturnih institucija u tim dijelovima. Gornji grad je prije 2000-ih bio žalosno oronuo i taj se dio do krize 2008. godine, a i tijekom nje dosta uredilo. Neki su se tada žalili da bi trebalo izvesti i sanaciju vlage, uz sanaciju pročelja, ali obnovljene su samo fasade i izgledao je dosta dobro.

- Nije istina da se ništa od spomeničke baštine nije obnavljalo. Provedena je ozbiljna obnova. Naravno, nije bila ukupna, ali mnogo se toga u posljednjih 20 godina obnovilo na Gornjem gradu, i to privatnih zgrada, i također u Donjem gradu. Stotine kuća obnovljene su novcem iz spomeničke rente, a javne zgrade su se obnavljale novcem od države i Grada. A upravo je spomeničku rentu Vlada ukinula prije nekoliko dana zbog pandemije kao olakšicu - kaže Snješka Knežević, povjesničarka umjetnosti i autorica brojnih knjiga o povijesti urbanizma Zagreba.

 

Potres je bio poticaj

Povratkom ekonomski boljih dana, možda malo sa zakašnjenjem, a dijelom i pod pritiskom javnosti gradonačelnik Milan Bandić doista predlaže veliku obnovu pročelja grada i nudi visoke subvencije. No, što se dogodilo? Postojao je popis prvih 80 na kojima bi radovi trebali uskoro početi, ali od sklapanja ugovora vlasnika kuća s Gradom i dogovora radna snaga na gradilištima je poskupjela, kao i sami radovi, pa cijene obnove, koje su bile sklopljene godinu, godinu i pol prije, više nisu vrijedile.

Naime, mogli su se izvesti radovi samo po osjetno višoj cijeni i tada su nastale komplikacije te se radovi izvode na znatno manjem broju. Energetskom obnovom u centru grada obnovljene su, pak, samo rijetke. No, pitanje je bi li ih to znatno zaštitilo od potresa. Donekle bi sigurno pomoglo jer bi barem izvana manje toga moglo tresnuti na ulicu, ali upitno je strukturalno iznutra.

No, vratimo se na način gradnje i općenito na temu kako je nastao Donji grad.

- Taj je dio grada uglavnom od zidane konstrukcije, ima serklaže vertikalno horizontalno, i ispune - kaže Mladen Perušić.

Donji grad nastao je podno Gradeca i Kaptola tijekom 19. stoljeća. Planiran je prema Prvoj regulatornoj osnovi iz 1865. godine, a riječ je o blokovskoj gradnji s ortogonalnim ulicama, dok je Gornji grad imao za oblike gradnje - otoke.

- Godine 1880. godine, nakon velikog potresa, Donji grad bio je u začecima i potresom je nestalo puno toga od starije gradnje. Potres je bio poticaj za gradnju Donjeg grada. Drugom regulatornom osnovom 1887. godine nastaje Zelena potkova. Dakle, za Donji grad je postojao urbanistički koncept, građen je s velikim udjelom privatne gradnje, dok je Lenucijeva potkova bila okvir za javne zgrade, s tim da je na tom prostoru prije potresa sagrađena Akademija koja je stradala i potom je uređena.

Mnogo se i sustavno se gradilo i sve do oko 1910. godine Donji grad bio je pod skelama. Nakon toga tu se grade interpolacije ili se ruši kako bi se sagradilo novo, kao što se između dva rata srušila Zakladna bolnica na početku Ilice. Uložen je velik dio privatnog kapitala i za to je vladao velik interes - ispričala je Snješka Knežević.

Danas, dodaje, govorimo o gradu koji postoji i koji je teško oštećen. Pitanje je jedino kako obnavljati, što je vrijedno, a što nije i pritom ne zaboraviti da za to područje grada postoji kategorija ambijentalne vrijednosti.

 

Gradnja unutar blokova

 - Nije dopustivo da neki arhitekti, koji nisu ništa značajno napravili, sada govore gluposti i određuju na televiziji što je vrijedno sačuvati pri obnovi, a što nije. Vrijedno je štititi autentičnu supstancu! Dakle, nije vrijedno štititi ono što se sagradilo ilegalno, kao što su neka skladišta i drugo sagrađeno unutar blokova čiju unutrašnjost treba raščistiti. U njima su trebale biti zelene površine i, recimo, manji objekti kao što su dječji vrtići ili obrti, kao što ih i imamo u nekim blokovima - objašnjava Snješka Knežević.

Dodaje kako se pritom ne smije zaboraviti da se posljednjim prijedlogom gradskog GUP-a predlagala nova gradnja upravo unutar blokova. Smatra također da težište obnove mora biti na javnim zgradama.

- Ako to izgubimo, nemamo više autoritet i identitet. Govorimo o identitetu Donjeg grada i metropole. Ako to izgubimo, nismo ništa. Danas nam je potreban plan obnove jer mi ćemo obnavljati, a ne graditi - ističe Snješka Knežević.

Ne mogu, dodaje ona, arhitekti sada voditi glavnu riječ jer se arhitekti bave gradnjom. U prvom redu trebaju biti pozvani Društvo povjesničara umjetnosti i restauratori da govore o obnovi. Smatra i da statički treba razmišljati kojim metodama obnoviti uništene javne zgrade te naglašava da je obnova dugotrajan posao.

Zagreb, 220320.
Trg svetog Marka.
U tijeku je sanacija stete koja je nastala zbog snaznih potresa koji su jutros pogodili Zagreb.
Foto: Damjan Tadic / CROPIX
Damjan Tadić / CROPIX
 

Nezaobilazna sugovornica na temu obnove potresom uništenog Zagreba, prvenstveno Donjeg i Gornjeg grada, i povjesničarka je umjetnosti Željka Čorak. Još od 1972. godine zaposlena je u Institutu za povijest umjetnosti. U razgovoru o tome kako treba pristupiti obnovi grada bilo je i emotivnosti. Željka Čorak živi na Trešnjevci i kaže da su joj u potresu stradale mnoge vrijedne umjetnine koje je imala u svom domu, a za koje je sanjala da će ih jednoga dana ostaviti nekom muzeju.

Zanimalo nas je s kakvih bi pozicija trebalo pristupiti obnovi pogođenog područja. Mnoge zgrade imaju spomeničku vrijednost, ali tu je i niz objekata koji nisu od osobite vrijednosti, ali su dio slike jednog grada, njegove memorije. S tom se tvrdnjom Željka Čorak u potpunosti slaže.

“Ona su naš udio u slici i memoriji Srednje Europe i cijele Europe. Gubitak jedne barokne čaše iz MUO-a nije samo gubitak predmeta, nego gubitak argumenta participacije. ‘Majmuni, krilati Merkuri i liftovi zapeli između dva kata’, kako je Krleža opisivao zagrebačka pročelja, nisu samo stilsko pismo i dopisivanje, nego repertoar uljudnosti prema prolazniku koji smo sami, i bez potresa, šišali i brijali u hiperprovincijskim napadima trčanja pred rudo.

Varaždin ima divnu koncertnu dvoranu, svake Nove godine divimo se dvorani bečkog Musikvereina, a mi imamo obijeljeni Glazbeni zavod. Obijeljen je i naknadno donekle oslikan MUO, isto je bilo i s Umjetničkim paviljonom, kolike su fasade po gradu obrijane jer su ideološko-stilski razlozi pogodovali ekonomskima... Sjetimo se krova zagrebačke katedrale koji je u neku ruku bio krov grada...”, navodi u svom pismenom odgovoru profesorica Čorak i nastavlja:

 

Neukost siromaši grad

“Surovo profiterstvo i neukost uveliko su osiromašivali grad. Na pročelju Palainovke, primjerice, prišteđene su i dvije sasvim plitke i za izvedbu jeftine lezene koje su bile njezin biljeg vremena... Prema tome, sad je trenutak da se zaista odluči hoćemo li ili nećemo vrednovati baštinjenu sliku i slikovitost grada, ne spašavajući samo birane spomenike, nego i njihovo vezivno urbano tkivo; dakako da svaki slučaj, nakon usvajanja generalnog stava, treba razmatrati i o njemu odlučivati pojedinačno.

Prava i poziv moderne arhitekture treba poštovati i afirmirati, ali pravo na gradnju nije automatski pravo na rušenje. I neizbježne interpolacije moraju polaziti iz kreativnog poštovanja konteksta. Na sreću, takvih smo primjera imali. A posebno je važno pojačati, ili vratiti, mehanizme obuzdavanja poduzetničkog samovlašća na privatnim parcelama: drugim riječima, vratiti urbanizam”, pojašnjava Željka Čorak.

Pitali smo je i treba li obnovi zgrada pristupiti isključivo s konzervatorskih pozicija ili će biti potrebna intervencija suvremenošću - armiranobetonskim konstrukcijama ili nekim sličnim intervencijama. I jesu li mnoge zgrade stradale jer se pri njihovoj obnovi nije vodila briga o statici građevina.

“Mene zanima koliko je u strašnom stradanju Muzeja za umjetnost i obrt sudjelovala armirano-betonska nadogradnja trećeg kata, kojom je uništen i ostakljeni strop atrija, a time diskreditirana autorska ideja arhitekta i vrijednost arhitekture. Na svu sreću, odonda su se, posebno nakon niza potresa i promašaja u Italiji i Dubrovniku, statička znanja, teorija i praksa, razvila, pa se takvi zahvati valjda više neće događati. Ali, ovaj primjer MUO-a pokazuje nešto drugo.

A to je neprekidno sitno krparenje krupnih rupa; nedostatak stvarno projektivne gradske politike. MUO i povijesno organsku vezanu Školu za primijenjenu umjetnost i dizajn davno je trebalo proširiti na mjesto gdje je danas Muzička akademija, koju volimo i kao zgradu i kao sadržaj na trgu, ali prior tempore, potior iure: tako ne bi bilo trećeg kata i današnje katastrofe. Potres polazi iz epicentra”, odgovara.

U Zagrebu je nastradala povijesna jezgra jednog srednjoeuropskog grada. S čime bi se ovakva devastacija i obnova koja nas očekuje mogla usporediti - s uništenjem Dresdena u Drugom svjetskom ratu, Berlina, Vukovara u Domovinskom ratu...? “Niste spomenuli Varšavu”, odgovara Željka Čorak i dodaje: “Tu bismo bili u jezgri problema i rasprava koje slijede”.

A kakvu je sudbinu to imala Varšava? Njezina povijesna jezgra potpuno je uništena u Drugom svjetskom ratu (stradale su ne samo zgrade, nego i ljudi) pa se nakon rata pristupilo takozvanoj faksimilskoj obnovi. Poljska tako danas ima vrhunske restauratore koji su sudjelovali i u obnavljanju ratom razrušenog Dubrovnika.

Zanimalo nas je i što arhitekti i urbanisti misle o svemu ovome jer oni su općenito ovih dana skloniji uvođenju nove suvremene gradnje na mjesta kuća koje su teško oštećene, a nisu zaštićeni spomenici. Za mišljenje o načinu i vizijama obnove pitali smo arhitekta Marka Dabrovića, jednog od osnivača poznatog studija 3LHD.

- Nakon ovakvih potresa jako veliku količinu objekata treba seizmički sanirati. Možda toga još nismo svjesni jer se objekti nisu srušili. Samo nekoliko dana nakon potresa, kad se sve očisti, Zagreb će laicima izgledati kao da je sve u redu. Kako postoji velika opasnost od ponovnog udara potresa koji se može dogoditi sutra, a možda tek za 100 godina, objekte u centru treba seizmički stabilizirati. U jednom trenutku će se cijeli centar pretvoriti u veliko gradilište. Stanovnike će trebati privremeno iseliti, kao i sudove, ljekarne, ministarstva, muzeje, škole i ostale javne sadržaje - kaže Marko Dabrović.

 

Pouke potresa u Dubrovniku

Kao dijete doživio je potres u Dubrovniku 1979. godine, koji je bio još razorniji. Nakon potresa dogodio se, kaže, prvi val iseljenja stanovnika iz stare gradske jezgre. Tada je većina preseljena u novosagrađeno prigradsko naselje u Mokošici bez ikakvih javnih servisa. Kako bi se izbjegao takav sociološki problem da centar ostane bez svojih stanovnika, u Zagrebu to, dodaje Dabrović, treba obaviti humanije.

- Treba je naći lokaciju u blizini centra koja će postati novo središte Zagreba dok se jezgra ne sanira. Idealna lokacija za to je Gredelj koji je u vlasništvu Grada i države pa ne postoje vlasnički problemi, a u GUP-u je definiran kao zona mješovite namjene. Gradnjom novog centra u zoni Gredelj stanovnici bi ostali u pješačkoj zoni na 15 minuta hoda od Trga.

Grad i država bi napokon dobili priliku konsolidirati imovinu i institucije razasute po cijelom Donjem gradu, čije je funkcioniranje potpuno neučinkovito. Nikako se ne smije dogoditi scenarij preseljenja stanovnika na periferiju. To bi ubilo vitalnost i duh Zagreba te dugoročno stvorilo neprocjenjive sociološke probleme - napominje Dabrović te dodaje de ovu nepogodu možemo pretvoriti u priliku koju ne bismo trebali propustiti.

U pristupu obnovi Donjeg grada ne bi trebalo slijediti stroge propozicije konzervatorske struke, smatra Vedran Ivanković, profesor na Katedri za urbanizam i prostorno planiranje Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu.

- U potresu znatnije oštećene građevine trebalo bi do kraja srušiti te razraditi viziju nove gradnje u Donjem gradu. Nova arhitektura mora govoriti suvremenim jezikom. Ili jezikom budućnosti. Potrebno je voditi računa o kontaktnoj zoni Donjeg grada prema jugu gdje se prostori željezničke pruge, pristupa kolodvorima te prostor Glavnog kolodvora u viziji rekonstrukcije željezničkog čvora planiraju za velike zelene površine bez gradnje. Razlozi za takvu viziju leže u činjenici da je Zagreb 8. potresna zona te da Donji grad nema dovoljno velikih zelenih površina - kaže Vedran Ivanković.

Takav bi koncept, dodaje, osim sigurnosti, podigao kvalitetu života u cijelom Zagrebu te estetski prikladno zaokružio povijesnu cjelinu Donjeg grada.

- S aspekta urbanističke revitalizacije i po pitanju arhitektonske obnove moramo slijediti najsuvremenije modele, unoseći nove prostore i nove arhitektonske oblike. Ne bismo smjeli obnavljati samo klasičnim metodama obnove - zaključuje profesor Ivanković.

A što se tiče golema novca nužnog za obnovu, na to još nema odgovora.

Izdvajamo