Na minutu hoda od Sheratona i minutu od Tomislavca , u centru sustavnom nebrigom ranjenog zagrebačkog Donjeg grada, na krovnoj terasi jedne od četverokatnica, prkoseći užarenom asfaltu, rastu gigantske tikvice, zrije bob, grašak, patlidžani, buja vrt. Prvo zamišljen maštom, potom napravljen, njegovan rukom nekadašnje novinarke koja se pronašla u izrađivanju drvenog namještaja i uzgoju biljaka.
Prostorija iz koje se izlazi na terasu nekad je Andrejinoj baki služila kao vešeraj, i danas su tamo betonske kace u kojima se onomad pralo rublje.
- Dobra strana je što smo ovdje bez problema mogli dovesti vodu. Prskalicu navečer stavim na timer i ona sama odradi posao u pet ujutro pa biljke upiju što više vlage prije no što se popne sunce. Druga olakšavajuća okolnost je što su zidovi i dimnjaci tako poslagani da štite od vjetra. Jer ovdje zna jako puhati, a vjetar koji tako divlja uništi biljke, sve ih polegne. Treća prednost je što je zemlja ionako već bila na terasi - nabraja vrtlarica dok začuđeno gledamo to zelenilo na glavi tipično sive donjogradske zgrade.
Okolo je još par ravnih krovova na kojima rastu škrti travnjaci. Takvima ih pamti još od djetinjstva, no susjedima ipak nije palo na um na njima uzgajati krastavce i korijander.
Krov i njegov život
Zemlja je na terasu kao odličan sloj izolacije navezena još 1930-ih, u doba kad je sagrađena zgrada. I koliko je Andreji poznato, nitko otad gore nije dodavao zemlju. U istoj je zgradi od rođenja. Terasa je, pamti, uvijek imala svoj život. S jedne na drugu stranu bila je razvučena užad za rublje, tu se roštiljalo… Danas umjesto rublja gore vise budističke molitvene zastavice, roštilj je završio u kutu, a uokolo su zagospodarile goleme tikvice, rascvjetao se peršin, raste gorušica…
Ima tome par godina da je Andreja odlučila zasaditi - rajčice.
- Tako sam počela. Ranije smo imali cvijeće pa sam pomislila ne bi li bilo odlično da uzgojim nešto što mogu - pojesti. Nakon prve godine i rajčica, moj apetit za sadnjom rastao je sve više i više. To te lovi, kad ti nešto uspije, osjetiš veliku sreću i zadovoljstvo.
Stvaranje vrta traži drugačiji set znanja nego što su ona potrebna kad se s krova spustimo nešto niže, na cestu… Ovo tu me nadahnjuje.
Obnavljam zemlju
Kako na tankom sloju zemlje uzgojiti ovoliko hrane? Lanjskih 6 kg cvjetače, 3 kg graha, krumpir, baš sve začine koje koristi, salatu i tikvice koje isto više ne kupuje.
- Ja nisam ovdje klasično dovozila dodatnu zemlju, no uzgajam tako da zapravo stalno obnavljam zemlju jer koristim sijeno, tj. malčiram. Tako stvaram sloj humusa koji najviše pomaže, jer izvrsno hrani biljke. Vidite da je ovdje puno toga izraslo, znači u to malo zemlje je puno korijenja… Množe se različiti mikroorganizmi, tu ima glista, malih životinjica, napravio se ekosustav sam za sebe.
Gledam u dva metra visok, rascvjetali ljupčec i kroz njega, nešto dalje na horizontu hvatam krovove dvorane Lisinski, Palače pravde, katedrale… Leptiri kruže oko patlidžana, kos obilazi suncokret, zuje pčele.
Vrtlarica je sretna što je ove godine prvi put uspjela posaditi bob. Češnjak, kaže, neće još vaditi, čeka da dolje izrastu prave glavice, za zimu. Nekad ružne sive dimnjake oličila je po uzoru na slikarije na fasadama kuća plemena Ndebele iz Južne Afrike.
Sve je ekološko U starom umivaoniku u kutu terase bujaju kadulja i pelin. U drvenim sanducima lijepo je narasla cikla, a tek dajkon… Andreja se zagledala u visoke stabljike koje završavaju u šiljastim izdancima: - Lanjski poriluk, puštam ga da procvjeta, pa ode u sjeme. Prvu godinu puštaš glavicu i tek iduće godine cvijet izađe van.
Sve uzgojeno nastalo je iz sjemena koje nabavlja u razmjeni s drugim vrtlarima. - Onda je to puni krug… pazim da je sve ekološko - govori dok u hlad sklanja desetke malih presadnica.
Urbani vrtovi mogu zaživjeti i u središtu
Unatoč prividnom neredu, jer ovdje nema klasičnih ‘gredica’ u vrtu vlada harmoničan red.
- Svaka biljka ima svoje mjesto, korov ne uništavam već ga istiskujem, onemogućim mu da se razraste. Ako izađe biljka koja mi ne treba, neću je počupati, ili ću je prekriti sijenom ili pustiti da naraste…
Svake godine stavljam malč, od 10 do 15 cm sijena. Malčiranje štiti od isušivanja, a i korov onemogućava da zagospodari; u ovakvom vrtu nema okopavanja.
S prijateljicom arhitekticom Jelenom Koržinek pokrenula je Vrtuljak, u sklopu Studentskog centra u zagrebačkoj Savskoj napravile su vrt koji je otvoren svima i gdje od proljeća održavaju radionice, podučavaju građane vrtlarenju. Lani su tamo dovezle dva šlepera zemlje i to je bio početak. Sad se oko vrta u SC-u već okuplja priličan broj ljudi, razmjenjuju sjeme i sade dalje po gradu. - Žao mi je što su donjogradske zgrade tako zapuštene. Ovdje ima prostora i potencijala, puno bi se toga moglo zazelenjeti…
Takvi su projekti odlični da se zajednica probudi, da se susjedi upoznaju. Urbani vrtovi odavno su trend na zapadu, a zadnjih godina stiže i do nas.
Novi Zagreb pun je vrtova, a bilo bi dobro da se to širi i u centru grada.