POTRES U METROPOLI

DEVET SEKUNDI UŽASA 'Bosi i u donjem rublju gledali smo kako nam se kuća ruši pred očima. Pokraj mene je projurio starac krvave glave...'

Nedjelja, 22. ožujka... Zagreb i okolica... 6 sati i 23 minute... Većina građana spava, ali neki su i na svojim poslovima. Nitko niti ne sluti što će se za samo minutu početi događati. U 6 sati i 24 minute Zagreb i okolicu pogodio je snažan potres jakosti 5,5, najjači od 1880. godine. Ubrzo nakon toga slijedi i drugi jakosti 5,0. Osam građana Zagreba i okolice za Nedjeljni Jutarnji ispričalo nam je i opisalo stravično jutro koje će pamtiti do kraja života i sekunde koje su, nažalost, mnogima od njih promijenile živote
Građani koji su za Jutarnji ispričali svoja svjedočanstva o potresu
 Bruno Konjević / Damir Krajač / Tomislav Krišto / Hanza Media

IVAN PIPEK

Bosi i u donjem rublju gledali smo kako nam se kuća ruši pred očima

Sve se te subote približavalo korona izolaciji, a mi smo planirali nedjeljni ručak i eventualno igranje s djecom u dvorištu. Kod nas je inače uvijek veselo jer imamo četvero djece, od kojih su najmlađoj dvije godine, a najstariji sin će uskoro 13. Kuća nam je smještena na obroncima Markuševca s pogledom na Markuševečku Trnavu. Za tu kuću prvo su mukotrpno radili moji roditelji, koji su živjeli u prizemlju, a kompletni prvi kat izgradili smo supruga Monika i ja i uredili ga prema svojim dugogodišnjim zamislima.

Žrtvovali smo tri godine života i sve svoje slobodno vrijeme i mukotrpno radili kako bismo svojoj djeci izgradili dom iz snova. Po zanimanju sam kuhar i znao sam po sezoni u kuhinji raditi i po 14 sati u komadu kako bismo ostvarili naše želje. Prije godinu dana lagano je sve sjelo na svoje mjesto. U subotu uvečer svi smo zajedno igrali Čovječe ne ljuti se i bezbrižno legli.

U tih kobnih 6.23 ujutro probudio me neopisivo užasan zvuk, tutanj kao da vlak prolazi kroz kuću, nešto što više nikad ne bih želio čuti, ali, nažalost, nikad neću ni zaboraviti. Vrisak supruge koja je bila pored mene, kao i očaj i suze u očima naše najmlađe djevojčice koja spava s nama. Zvuk čaša koje se lome, stravično snažno podrhtavanje koje je tada krenulo...

Supruga je u agoniji zagrlila kćer, a ja njih obje, a onda je vrisnula: “Bježimo van!”. Odmah sam potrčao prema dječjim sobama. Sinovi su prestravljeni već bili na nogama. Povukao sam ih za ruke, a onda otrčao do sobe druge kćeri i na rukama je iznio vani. Kad smo se spustili u prizemlje nismo mogli otvoriti vrata jer se srušila kaljeva peć i blokirala izlaz. Morao sam upotrijebiti svu snagu kako bi ih uspio odškrinuti. Kad smo ih otvorili, dočekao nas je oblak čađe. Svi smo bili bosi i u donjem rublju i takvi pretrčali po razasutoj čađi i elementima kaljeve peći. Vani je bilo oko nule i počeo je snijeg.

Djeca su vikala da im je hladno i da se boje, a moja je majka jedva uspjela iznijeti deke da ih pokrije. Vikao sam svima da se maknu od kuće jer sam se bojao novog potresa, koji je i došao. Gledali smo kako nam se kuća trese, ljulja i ruši pred očima. Kad smo bili na sigurnoj udaljenosti, utrčao sam nazad u kuću, uzeo ključeve od auta iznad kojih su visjele odlomljene obloge dimnjaka. Tri od četiri dimnjaka su se srušila, kao i strop na katu gdje živimo. Strop je pao i potrgao sve kuhinjske elemente i čitavu blagovaonicu.

U dječjoj sobi totalno je popucao zid, a pukotine na njemu široke su i do pet centimetara. Policajac koji je došao na uviđaj bio je potpuno zgrožen i rekao nam da više ne ulazimo u kuću. Supruga, ja i naše četvero djece sada smo kod suprugine bake i spavamo na podu. Već danima zovem, no nitko još nije došao na teren. Ali, i da nitko ne dođe, znam da ću sve morati graditi ispočetka.

ALDO TARDOZZI

Srušio mi se krov! Barem je dimnjak cijeli… Nije, evo ga, pada… Katedrali fali toranj!

Forcimer ću smatrati stalno kontaminiranom zonom. Presvlačit ću se čim dođem iz dućana.

Na posebnoj vješalici će biti odjeća za van. Koristit ću samo jedne cipele. Držat ću ih u kartonskoj kutiji jer se korona kraće drži na kartonu. Prije toga ću ih očistiti spužvicom.

Moram kupiti spužvicu. Možda je dobro da to radim u nekim gumenim rukavicama? Ili se baš na toj gumenoj rukavici dulje zadrži virus? Guglat ću sutra, sigurno netko zna. Baš je gnjavež ova apokalipsa…

Uz takve proljetne misli lagano sam tonuo u san.

BRRRRAAAAAANGGGG!!!

Dan?... Noć?... Zašto buka?... Zašto trese?... U krevetu sam… Strop puca… Čekaj - STROP PUCA???

Ne samo da strop puca nego iz njega pada fina žbuka i cijela soba je u trenutku u oblaku prašine. Usput ta zrnca završe u očima pa se, kao da mi nije dovoljna regularna dioptrija, poluslijep skotrljam iz kreveta.

Sigurno je potres, nema što drugo biti. Ponašat ću se kao da je potres. Idem pod štok od vrata nosivog zida. Takav je običaj kad je potres. Ali gdje su vrata?

Pronađem vrata i nadam se da je to nosivi zid, iako sad tako ne izgleda. Samo treba čekati da prestane. To nikako da se dogodi. Pogledam prema nasuprotnom zidu koji trenutačno pukne na desetak mjesta.

Ako se sad kuća ne sruši, neće nikad. Idem van!

Protokol kućne karantene ode u zaborav. Ništa posebna odjeća, ništa posebne cipele…

Jakna, tenisice i mobitel. Trk na stubište. Kao da se manje trese, ali zidovi i dalje pucaju oko prozora i nadsvodnih lukova.

Mogu li biti brži od kuće u odronu?

Trčim niz stubište koje se vjerojatno više ne ljulja, ali se meni ljuljaju noge, pa je svejedno.

Prvi kat… Prizemlje… Haustor…

Otvaram ulazna vrata i provirim van. Vraga provirim. Da sam provirio, vidio bih da cigle i crepovi padaju sa svih krovova. Napravim ono što u svim uputama o potresu piše da se ne smije - bezglavo izletim van, nasred raskrižja Draškovićeve i Vlaške, koje je inače uvijek prometno, ali, hvala Bogu, pandemija je pa me nije pogazio auto.

Isuse, srušio mi se krov… Barem je dimnjak cijeli… Ne nije, evo ga, pada i on… Katedrali fali toranj…

Na cesti nema nikoga. Posramim se da sam jedini paničar u ulici. Čekajući, napravim nekoliko snimki za Instagram, jer “ako nije bilo na Instagramu, nije se ni dogodilo”. I dalje je pusto.

Krenem prema kući, da me netko ne vidi kako bauljam cestom u pidžami. Čvrsto odlučim da ipak neću ovo nikom pričati. Tada ljudi krenu zbunjeno istrčavati, nešto bolje odjeveni. “Aha, samo su se malo dulje uređivali”, lakne mi.

Začuju se sirene policije, hitne pomoći i vatrogasaca. Razveselim se što se smak svijeta opet vratio u normalu. Ne smijem zaboraviti kupiti spužvicu.

IVAN LASTOVČIĆ

Čitao sam Evanđelje o Isusu i slijepcu. A onda se sve zatreslo. Cigle su padale po klupama

Zagreb, 260320
Crkva Ivana Krstitelja, Nova Ves 64A, svecenik Ivan Lastovcic koji je za vrijeme potresa imao misu.
foto: Bruno Konjevic / CROPIX
Bruno Konjević / CROPIX

Ustao sam rano to jutro, oko 5.45, kako običavam ustajati. Izrekao sam jutarnju molitvu, odjenuo se i u glavi napravio plan kako ću poslije služenja mise doručkovati. Bila je to, zbog trenutnih okolnosti, misa bez naroda u 6:15. Crkva sv. Ivana Krstitelja odmah mi je preko puta. Otključao sam vrata crkve malo poslije 6 sati i počeo sve slagati na oltar, kao i godinama prije toga. Župnik sam već šestu godinu.

Na početku mise zapjevao sam pjesmu koja inače nije predviđena za ulaznu pjesmu, Jeshua. Ušla mi je u uho za vrijeme jedne mise na Kamenitim vratima. Ima sad već vremena. Počeo sam čitati evanđelje... “Isus prolazeći ugleda čovjeka slijepa od rođenja...” kada se odjednom sve počelo tresti. Preplavio me strah. Sklonio sam se ispod oltara.

Znao sam i u tom času da svaku misu moram odslužiti, da svoj poziv moram živjeti. Nisam stao čitati... “Dolazi noć kad nitko ne može raditi. Dok sam na svijetu, svjetlost sam svijeta...”. Tutnjava je zaglušujuće bučala kroz kripte, kroz šuplje prostore ispod crkve. Znao sam da je potres razoran, nije bilo dileme.

Mislio sam da je gotovo. Da je to kraj. Ali, nisam prestao čitati. Sa stropa crkve padale su cigle po klupama i oko oltara. A na mene i oko mene - samo prašina. Znao sam da je to Bog. Prisjetio sam se na trenutak i svoga djetinjstva. Kao dijete od pet ili šest godina bolovao sam od bronhijalne astme i često imao astmatične napadaje, toliko snažne da sam više puta bio na granici između života i smrti.

I tada me Gospodin pratio i na sebe uzeo moju bolest. Ustao sam i zahvaljivao Bogu što je crkva bila prazna. Znao sam točno tko bi od mojih župljana nastradao prema rasporedu sjedenja. Misu sam na kraju odslužio do kraja, sve do drugog potresa, kada je časna sestra provirila kroz vrata crkve i došla provjeriti je li sve u redu.

ANA SOLDO

Telefoni nisu prestali zvoniti, nismo niti pomislili izaći

Zagreb, 250320.
Autobusni kolodvor, Drziceva.
Call centar Zagrebackog holdinga koji je zatrpan pozivima gradjana zbog potresa.
Na fotografiji: Ana Soldo.
Foto: Damir Krajac / CROPIX
JL
Damir Krajač / CROPIX

Kolega Marko Veljković je bio u noćnoj smjeni, a ja sam u šest sati došla u jutarnju. Rekao mi je da je noć bila mirna, klasična noć tijekom vikenda, bez previše poziva. Prenosio mi je smjenu, sjedili smo i razgovarali, a onda sam osjetila potres.

Prvo sam pomislila - dobro je, potres nije jak, no brzo smo shvatili da nije tako. Oboje smo skočili, otišla sam u drugi dio ureda i počela vikati kolegama da odu na sigurna mjesta. Odmah sam zvala šefa, a kolega je kontaktirao Ured za hitne situacije. I tu počinje akcija. Prvo smo dobili informaciju da gori Petrova bolnica, a nedugo potom je stigla i vijest da gori i Srebrnjak. Nismo bili sigurni gori li Petrova ili Srebrnjak, pa smo shvatili da gore obje bolnice. Stalno smo bili na telefonu.

U tom trenutku nismo niti pomislili o tome da bismo trebali izaći van. Nitko nije slutio da će se dogoditi još jedan potres. Nazvala sam svoje doma, pitala jesu li oni izašli. No nije mi palo na pamet da ja izađem. Pogledali smo kroz prozor kroz koji vidimo panoramu Zagreba i kolega je rekao da se nešto urušilo. Iz ureda vidimo i katedralu kojoj se odlomio jedan vrh. Sve je bilo u prašini i bilo nam je jasno da je puno toga srušeno. Odmah smo obavijestili sve službe - rekli smo da ne znamo što je točno, ali da sigurno u gradu ima srušenih objekata te da šalju sve ekipe koje imaju na teren. U sedam sati i jednu minutu bio je drugi potres.

Svi smo opet stali na vrata, među štokove. Prije nego što je u javnost puštena informacija o izvanrednoj telefonskoj liniji za ljude direktno pogođene potresom, puno je kolega koji su bili doma došlo na posao. U početku ljudi nisu niti shvatili što se događa. U sedam sati i 40 minuta jedna je gospođa nazvala da prijavi da u njezinu kvartu nisu odvezli plastiku. Zvala je četvrti dan zaredom, iako smo njezinu prijavu poslali za to nadležnim službama već nakon njezina prvog poziva.

Jedan poziv nakon potresa je bio upit vezan za plaćanje računa za Holding. Jednog je čovjeka, pak, mučilo to što mu je netko stao na parkirališno mjesto predviđeno za invalide pa ga je zanimalo mora li platiti parking. Objasnili smo mu da je nedjelja i da je parkiranje besplatno. Tu se vidi cijeli spektar različitih osobnosti.

Od paničara do onih koji su kompletna suprotnost. Oko podneva je uspostavljena telefonska linija za građane koji su bili direktno oštećeni potresom. Među prvim pozivima bio je onaj gospođe iz Novog Zagreba. Na njezinu području nije bilo struje. Ona je doma bila na respiratoru, a imala je još dva sata baterije. Nije mogla dobiti Hitnu, pa smo mi organizirali da netko ode kod nje. Bio je to dug dan...”

DALIBOR DUMBOVIĆ

Nije bilo struje, nisu radili telefoni, računala, sustav veza

Zagreb, 270320.
Avenija Dubrava 137, policijska postaja.
Na fotografiji: Dalibor Dumbovic.
Foto: Tomislav Kristo / CROPIX
Tomislav Krišto / CROPIX

Preuzeo sam smjenu od kolege u 6.10, iako mi počinje u 7 sati. Sve je bilo mirno. Pripremao sam dnevne zadatke za policajce, a prioritet su nam bile zadaće vezano za sprječavanje širenja virusa, a i briga za policajce.

U jednom trenutku se zatreslo u kancelariji u prizemlju. Prejako. Padali su registratori sa spisima, dio namještaja. Sve tri ladice na mom radnom stolu su se otvorile. U prvom trenutku nisam bio svjestan što je to, ali nakon dvije-sekunde shvatio sam da je potres. Preskočio sam te otvorene ladice i istrčao na dvorište. U istom trenutku sjetio sam se svoje supruge i djece. Oni su još spavali. Nazvao sam suprugu Nikolinu na mobitel. Laknulo mi je kad sam čuo da su ona i djeca dobro, jer mi živimo na drugom dijelu grada, u Gajnicama.

Pogledao sam oko sebe i vidio da su i kolege dobro. Bili su zabrinuti za obitelji. Svi su zvali svoje najbliže. Nakon toga ušli smo u postaju. Srušeni dijelovi namještaja, registratori... Nije bilo struje, nisu radili telefoni, računala, sustav veza. Bit će posla, rekao sam sam sebi, a i prioriteti su nam se promijenili u nekoliko sekundi. Vrlo brzo počeli smo primati dojave od 192 na mobitele.

Ja i moj pomoćnik Damir cijelu smo smjenu rukovodili i primali pozive u službenom vozilu na parkiralištu. Policajci su po dojavama odlazili na teren, popisivali oštećene objekte. Bilo ih je puno. Neumorno i bespogovorno odlazili su na svaki zadatak i nijedan građanin nije ostao zakinut za pružanje pomoći.

Vrlo brzo stigao je i načelnik postaje Milan Perković i pomagao nam. Ostao sam u smjeni do 20.30. Prvo što smo napravili kad sam došao kući bilo je spremanje stvari u ruksak za slučaj da moramo prespavati u autu. Nije bilo potrebe. U mislima su mi bili svi oni kojima su oštećeni domovi, očajni ljudi, kojima se u nekoliko sekundi srušilo ono što su gradili cijeli život gradili, ali sam bio ponosan i na svoje kolegice i kolege kako smo odradili smjenu.

IVANA PLIVELIĆ

Oko 6 sati puknuo mi je vodenjak, oblačim se, a onda se zatreslo...

Noć je bila laka. Mirna. I beba u trbuhu je bila spokojna. Ništa nije nagoviještalo kaos u zoru.

Dva tjedna su me dijelila od termina za porod, ali nisam brinula, usnula sam zadovoljna. Obavila sam sve što sam planirala, sve stvari za bebu bile su oprane, izglačane i spremljene, krevetić namješten, a torba za bolnicu spremna.

U ponedjeljak sam trebala ići na pregled u Petrovu. Imala sam neki osjećaj da bi me mogli možda ostaviti, čak i poroditi. A upravo je u ponedjeljak rođendan mog sina Ante, i to treći, pa sam mislila kako bi bilo zanimljivo da za svoj rođendan dobije seku. Zbog tih sam se misli natjerala da u subotu obavim konačne pripreme i da apsolutno sve bude spremno za dolazak bebe.

No, beba je odlučila ranije doći na svijet.

U nedjelju oko 6 sati iz sna me prenula oštra bol. Otkrila sam se i shvatila da mi je pukao vodenjak. Već sam ovo prošla pa sam znala da imam vremena. Odjenula sam se za bolnicu, u 6.20 sati probudila supruga Zdravka i objasnila mu da moramo krenuti u Petrovu.

Dok sam izgovarala te riječi, u 6.24 krevet nam se počeo tresti. U našem domu na istoku Zagreba, u Sesvetskom Kraljevcu, s polica su se porušile stvari, sa zida su popadale slike i slomile se. U krevetiću pokraj našeg, trogodišnji sin Ante počeo je plakati.

Sekunde koje su uslijedile činile su se kao sati.

U trenucima potresa kroz glavu mi je samo prošla misao da što prije moramo izići van, da moram što prije uzeti trogodišnje dijete iz kreveta i otrčati iz potkrovlja gdje su nam sobe. Zaboravila sam na sve bolove i trudove koji su me probadali.

Brzo sam uzela torbu za bolnicu, koju sam pripremila dan ranije, kao da sam imala intuiciju, suprug Zdravko podigao je malenog Antu iz kreveta i omotao ga u deku, uzeo ključeve pa smo izišli van.

Bili smo izvan sebe. Ne znam je li me više bilo strah potresa ili činjenice da me probadaju trudovi i da ću uskoro roditi.

Svi troje smo ušli u auto i čekali dok je zemlja nastavila podrhtavati.

- Mama, to samo vjetar puše, nemoj se brinuti - rekao mi je Ante koji je bio sav zbunjen jer je u pidžami, još sav snen, morao u auto.

- Da, vjetar puše, sve će biti dobro, imaš pravo! Ante, mama sada mora ići roditi seku, a ti ćeš malo biti s bakom i djedom. Može? - rekla sam mu dok mi se u grlu stvarala knedla. Nisam ga htjela ostaviti iako su trudovi bili sve jači.

Maše glavom i počinje plakati, zaziva me, a mi moramo krenuti. Suze mi se slijevaju niz lice dok ga predajem baki, a suprug i ja krećemo u Petrovu i ne sluteći kakvo će nas stanje dočekati u centru grada.

Da je ovo obična nedjelja, taman bismo se probudili i otišli svi zajedno u crkvu pa zatim na ručak kod mojih ili Zdravkovih roditelja, možda bismo poslije prošetali prirodom. A sada jurimo kroz grad koji podrhtava, stalno razmišljam o sinu i je li na sigurnom, a dolazi i malena.

U kaosu koji nas je dočekao u Petrovoj, punom dragih i brižnih ljudi, u 10.10 sati na svijet je stigla moja Magdalena, teška 3440 g i visoka 50 cm, rumenih obraščića i tamne kose. U tom trenutku, kad sam je primila u naručje, nestao je sav stres. Shvatila sam da je stigla baš u pravom trenutku.

DANKO REDOVNIKOVIĆ

Letjele su cigle, komadi žbuke, dijelovi zgrade

Zagreb, 280320
Specijal Deset sekundi uzasa, Danko Redovnikovic pravosudni policajac sa Zupanijskog suda na Zrinjevcu.
foto: Bruno Konjevic / CROPIX
Bruno Konjević / CROPIX

Pravosudni sam policajac na osiguranju zagrebačkog Županijskog suda i preuzeo sam smjenu u subotu u 19 sati koja mi je trebala završiti u nedjelju u 7 sati. Dovršavao sam dnevnik rada i pisao izvješće. Pritsnuo sam tipku za printanje izvješća na printer. Pomislio sam da to on buči. Skrenuo sam pogledao niz sudski hodnik prema Amruševoj, koji ima jasne geometrijske linije, i vidio da su se izobličile.

Shvatio sam da je to potres, i to jak. Trgnuo sam se, izišao ispod stupa u prizemlju. Već sam bio spreman za glavni udar koji je uslijedio. Počeli su padati komadi žbuke, dijelovi zgrade. Kroz staklo na vratima vidio sam da se ulaz zacrnio u dimu i prašini. Pomislio sam da se ruši cijela zgrada. Okrenuo sam se i krenuo prema malom dvorištu. Otvorio sam vrata, a ispred mene su letjele cigle i komadi žbuke.

Kad se smirilo, izletio sam van na glavni ulaz kroz tu prašinu. Okretao sam se oko sebe, vidio da zgrada stoji i bio sam siguran da su i moji dobro. Nazvao sam majku i suprugu. Bile su izvan sebe. “Jesi dobro?” pitala me supruga, “U redu!” odgovorio sam joj. Uskoro su počeli pozivi. Ubrzo je stigao je i sudski domar i krenuli smo u u obilazak suda. Provjeravali smo da negdje nije izbio požar, da ne curi voda, da spriječimo neku veću štetu.

IVAN LEO LEMO

Pokraj mene projurio je starac krvave glave

Bio je to skok iz sna u noćnu moru. Zidovi stana plešu. Naočigled se stvaraju pukotine. Već je puno toga srušeno i polomljeno. U glavi mi se kao pokvarena ploča vrti pretenciozna rečenica; “gotov je život kakav sam poznavao”. Imam izrazito nizak tlak pa se i inače budim u maglicama.

Ovaj put magla je bila prašina od žbuke sa stropa, koja me zatrpala jer sam na zadnjem katu donjogradske zgrade, i iznad mene je tavan na kojem su se, vidjet ću za koji sat, urušili dimnjak i trokutasti zid koji povezuje krov “na dvije vode”. Kasnije ću vidjeti i da su teži komadi žbuke i cementa pali tek koji pedalj od moga jastuka.

Trčim na ulicu s maskom, lovom, vodom i tekstovima predstava na kojima sam radio. Draškovićeva izgleda jezivo. Oljuštene fasade i ljudi koji bi se tješili međusobno, ali paze na prokleti korona razmak. Moj dragi, prelijepi Zagreb ima prostrjelne rane. Ne od metaka, nego od jebenih dimnjaka. Rijeka ljudi ide prema Tomislavcu. Prizor je kao iz filma katastrofe. Jedan starac krvave glave žuri prema Traumatološkoj bolnici. Među ljudima je i bosonogi mladić u gaćicama. Žrtva Đorđićeve.

Vraćam se u stan da mu donesem jaknu i tenisice. Čudim se kako sam zapravo dubinski miran oko sve te štete. Ono što opušta u ovakvoj situaciji jest nevjerojatna prisutnost u trenutku. Svi smo vrlo tu, na toj ulici, u tom jutru, kao ljudi izjednačeni, a kao životinje spremni na novi skok. Daljnja podrhtavanja dočekao sam mrtav hladan. Idemo dalje. Prilika je da postanemo novi ljudi, u boljem društvu i još ljepšem gradu. S novim gradonačelnikom, naravno.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. lipanj 2022 03:09