- Sam bog kaj mali nije tu, s roditeljima je u Njemačkoj - kaže nam Mladen Kobačić iz Markuševca dok nam rukom pokazuje na stravičan prizor: golemi komad žbuke koji se odlomio u njegovoj kući i pao direktno na dječji krevetić u kojem inače spava njegov unuk.
Iako je od velikog potresa koji je pogodio Zagreb i okolicu u vrijeme kada smo obilazili iznimno snažno pogođeni Markuševec već bilo prošlo više od 24 sata, reakcije se još nisu smirile, a šteta niti približno nije sanirana. Dapače, većina ljudi čije su kuće pogođene ovom elementarnom nepogodom još uvijek čeka statičare i procjenu trebaju li izaći iz svojih domova.
Gospodin Kobačić u svoju nas je kuću pozvao riječima “uđite dok je još cijela”.
- Zvao sam statičare jutros u 6 i 15 sati. Čekao sam 20 minuta na liniji dok mi se nisu javili. Zabilježili su nas, pa sada čekamo - kaže nam i dodaje da je najgore od svega što se potresi ne smiruju, a od našeg dolaska “nije ni ura vremena da je bio jedan jačine 3,7, a noćas je treslo tri puta”. On i supruga, srećom, borave u drugoj kući u dvorištu koju je potres manje pogodio, a u ovoj u kojoj su zidovi iznimno nestabilni boravi njegov sin s obitelji kada dođu iz Njemačke.
Nisu jeli dva dana
- Ne znam kaj ćemo dalje. Nisam jeo dva dana. U nedjelju sam oko šest ujutro išao šetati psa koji me snažno uhvatio za nogu. Gledao sam što mu je, a onda je počelo tresti. Bio sam na nogama, osjećao sam se kao da surfam. Nisam mogao vjerovati kojom se jačinom tresla zemlja - priča nam, još u vidnom šoku, te dodaje da susjedi pomažu jedni drugima koliko je to moguće radi pridržavanja mjera prevencije od zaraze koronavirusom.
Obitelj gospodina Borisa Budeka imala je nešto manje sreće u ovoj kriznoj situaciji; kod njih kreveti u vrijeme potresa, nažalost, nisu bili prazni. - Zid je pao na baku dok je spavala. Srećom, srušio joj se na noge i nije ozlijeđena - objašnjava nam. Kod njih su statičari već sve pregledali i dali jasnu uputu: iseliti se što prije.
- Rekli su da nam kuća nije stabilna, da je cijela za rušiti i da nikako nije za stanovanje. Slali su nas u studentski dom, no što ćemo tamo, baka nam ima 83 godine. Kći mi je u Irskoj, tako da ovdje ima praznu kuću. Upravo se pakiramo i otići ćemo tamo - kaže nam Boris, u čiju kuću ne morate ući da biste u njoj vidjeli sobe; na zidovima su goleme rupe.
Kretanje potresa
Strašno je i u susjedstvu Dine Đomlića. On nam prateći tragove po betonu u dvorištu točno pokazuje kako se potres “kretao”.
- Čekamo nekoga da dođe, dimnjak nam visi i samo što nije pao. A ne želimo sami na krov jer je nesigurno - kaže nam, pa se prisjeća nedjelje ujutro: - Bila je katastrofa, probudili smo se uz jaku tutnjavu, mi smo na trećem katu. Sve oko nas je padalo, sve je bilo puno stakla. Uhvatio sam kći, ima sedam godina, i odmah smo supruga i ja s njom izjurili vani.
Sreća je i čudo da nitko nije stao u staklo. Bosi smo otrčali van, sjeli u auto. Nakon što se prestalo tresti, ušli smo u kuću i uzeli jakne čisto da se ne smrzavamo, no cijelo smo jutro od straha ostali vani. Bilo je i manjih potresa, no svaki smo puta čuli da nešto pada. Žao nam je jedino da je Markuševec, iako je tu bio epicentar, na televiziji spomenut tek navečer, i to onako, usput - kaže nam ovaj stanovnik, čiji stav dijeli i većina drugih. Na stanje u Zagrebu se, kažu, najbrže odreagiralo unatoč tome što je kod njih šteta možda i veća. Za razliku od Zagrepčana, nisu u nedjelju dobili niti tople obroke. No, većina ljudi ima razumijevanja za situaciju.
- Zovemo statičare cijeli dan, a poslali smo i mail. Još nam se nitko nije javio. Shvaćamo stanje, vjerojatno su puni posla - kaže gospodin Đomlić i dodaje da su on i obitelj godinama plaćali osiguranje za kuću te da se nadaju da će dobiti barem dio novca koji im je potreban za obnovu.
Rupe na fasadi
Potres je ostavio posljedice na Medvedskome Bregu, u Čučerju, Donjoj Stubici… No, prema riječima stanovnika markuševečkog područja, najgora je šteta nastala u Popovecu. Tu nailazimo na gospodina Vida Budeka, čiju je kuću, vidi se već izvana, potres podijelio na nekoliko dijelova.
Ulazimo u kuću, vidimo rupe u fasadi i zidove koji su u takvom stanju kao da bi svaki čas sve moglo pasti i nekoga ubiti. - Dijabetičar sam, a žena mi je srčani bolesnik. Noćas smo spavali na dekama na podu svoje garaže. Kaj sada napraviti? Za kaj smo se borili? - priča nam gospodin Vid dok pokušava otvoriti jedna vrata koja su zapela zato što se pod podignuo.
Njemu opcija boravka u studentskom domu, kaže, nije dolazila u obzir; zbog zdravstvenih problema nije se želio odreći komoditeta vlastitog doma.
Mira Kozić
- Nemam gdje spati, nemam si gdje skuhati. Sad sam dobio ključ od jednoga susjeda koji gore ima kamp-kućicu pa ćemo noćas tamo spavati. Cijeli sam se život borio, radio, ulagao, a sada je sve za rušiti. Bolje da u životu nikada nisam ništa ni radio - zaključuje on.