- Nemaju svoj prostor i dovode se u opasnost kada preskaču ograde. Nije meni toliko do voćki, već to nisu uvjeti za život. Pričao sam s Uredom predsjednika, a oni su mi objasnili da rade na planu da ih uspavaju i odvedu van grada – govori nam Dragutin Križaj, koji se posljednje tri godine na dvorištu svoje kuće u Zagrebu bori s ponašanjem neuobičajenih susjeda – jelena s područja Predsjedničkih dvora. Službenu potvrdu detalja plana još nemamo, ali Ured predsjednika tvrdi da se na planu radi. Odgovor od Hrvatskog lovačkog saveza, koji je za to nadležan, još nismo zaprimili.
U blizini Križajeve kuće nastanili su se jeleni, isti oni koji su prije obitavali na predsjedničkom terenu, ali su se zbog klizišta preusmjerili nešto sjevernije, na Šestinski vrh. Preko dana, govori nam zabrinuti Šestinjanin, uglavnom tumaraju šikarom koja se nalazi između njegova i državnog posjeda, a preko noći dolaze na privatna zemljišta i brste sve pred sobom.
No to je najmanji problem. Svi su susjedi podigli ograde kako bi pokušali odvratiti jelene od uništavanja njihovih usjeva, međutim one su urodile novim, većim problemom. U dva je već navrata bijeg sa zemljišta za jelene završio tragično.
Zasićen kontinuiranim problemom bez previše promjene, Križaj se obratio susjedu – predsjedniku Republike Hrvatske i njegovu Uredu, koji su mu objasnili kako s Hrvatskim lovačkim savezom rade na planu. Prema njegovim riječima, plan je uspavati životinje te ih preseliti van grada, dalje od opasnosti od šiljastih ograda i buke građevinske podsljemenske zone.
Iz Ureda predsjednika nam odgovaraju kako "surađuju s Hrvatskim lovačkim savezom kako bi se riješili nastali problemi s divljači, a sukladno zakonskim propisima koji uređuju tu problematiku", no ne preciziraju koji je konkretni plan.
Pitanje smo postavili i Hrvatskom lovačkom savezu, no do objave nismo dobili odgovor.
Inače, u Programu zaštite divljači za Grad Zagreb za razdoblje 2017./2018. – 2026./2027. stoji kako je "hvatanje žive divljači i njihova eutanazija ili seljenje na neka nova područja" jedna od preventivnih mjera, odnosno kontrole populacije problematičnih vrsta divljači, a rješenje seljenja navodi se kao najgora mjera u kontroli populacije.
Nakon klizišta na Pantovčaku jeleni ostali dislocirani
Do prije tri godine, Dragutin Križaj nije imao mnogo problema s divljači, srne su često prilazile ogradama zemljišta, ali ih nikada ne bi preskakale. Bile su plahe i mirne. S druge strane, divljih svinja gotovo nije ni bilo na tom području, one su više pribjegavale sjevernijem dijelu Medvednice. Danas tih srna gotovo više nema, a na njihovo su mjesto došli jeleni iz Predsjedničkih dvora.
- Tamo je uvijek bilo krdo. Tamo su imali sklonište i hranu, to je bio njihov dom. Nakon klizišta pobjegli su tu kod nas. Nisu imali kamo pa sada žive u ovoj šikari – pokazuje nam područje podno njegova ograđenog dvorišta, gdje se u gustom raslinju nalazi dubok, ali uzak kanal kojim se inače slijeva kiša, a posljednje tri godine služi kao utočište za lokalne lanjce.
Kanalom, koji se proteže 400-tinjak metara prema jugu, jeleni se kreću tijekom dana, a preko noći se vraćaju u nastanjeno područje, ulaze u dvorišta, grickaju biljke i „čiste rogove” o mlada stabla.
- U jednoj sezoni mi ogule 10–20 komada mojih voćki. Mi to odrežemo do tla i čekamo da opet nikne. Čim biljka opet nikne, oni je ili pojedu ili, ako stigne stabljika očvrsnuti, ogule koru rogovima. Znate, novi rogovi imaju jedan baršunasti sloj na sebi koji oni „čiste”, a to rade na trupu stabla. Najdraže im je kad stablo nije prečvrsto ni premekano. To vidim prema tome koje mi voćke gule – objašnjava nam dok nas vodi po svom dvorištu i pokazuje koje su sve sadnice nastradale. Tu je pet čempresa, četiri tise, jabuke, višnje, breskva, vinova loza, kivi, ruže, dud, kesten... Kako kaže Križaj, nisu izbirljivi.
Međutim, Križajev Sizifov posao ne staje na sadnji. Cijelo je zemljište okruženo metalnim ogradama, od toga su samo dvije strane sigurne od noćnih akcija lopatara. Druge su dvije strane ograde mjestimično savinute, a ponegdje ih ni nema. Govori kako je ogradu podizao već najmanje tri puta.
Dvije kobne nesreće
Prvi susjed sa zapadne strane ima nisku plavu šiljastu ogradu preko koje jeleni relativno jednostavno preskaču. Od susjedova dvorišta uskaču na Križajevo, gdje nastavljaju gozbu. Ipak, kada ih nešto uplaši, skokovi postaju ishitreni i manje promišljeni.
- Nasreću, nisam bio prisutan ni za jednu nesreću jer to ne bih mogao gledati. Kada se dogodila prva, susjed nije ni shvatio što se dogodilo. Pričao mi je kako je u vrtu našao lokvu krvi, ali je pomislio kako je riječ o nekoj lisici ili ptici; tek je kasnije u kutu dvorišta ugledao ozlijeđenog jelena na podu. Pokušao ga je otjerati, ali je ubrzo shvatio da je jelenova utroba rasporena i da se ne može kretati. Pozvao je lovce i Dumovec, ali dok su oni stigli, jelen je iskrvario. Sljedeći je put bila slična priča, samo su pronašli jelena još obješenog na ogradi. Službe opet nisu stigle na vrijeme – izjavljuje.
Iz Zoološkog vrta u Zagrebu objasnili su nam kako su jeleni lopatari alohtona vrsta u Hrvatskoj, ne žive u prirodi naše zemlje. U ovom slučaju, naglašavaju, radi se o jelenima koji obitavaju na području Predsjedničkih dvora, a ako građani opaze ozlijeđenu ili bolesnu jedinku, mogu nazvati Infocentar za izgubljene i pronađene životinje Skloništa za nezbrinute životinje Grada Zagreba, odnosno Centar 112 izvan radnog vremena.
Izgradili suživot
Usprkos šteti njegovu voćnjaku i izmetu po cijelom zemljištu, Križaj ponavlja da ne istupa zbog ljutnje.
- Ja volim životinje, a ovi naši jeleni su tu došli jer su morali zbog okolnosti. Ja sam sretan kad ih vidim, ali ovo nije dobar prostor za njih. Malo je šumskog prostora i većinom se radi o zbijenom raslinju, to nije dobar život – kazuje Križaj te dodaje da nerijetko primjećuje rane na jelenima, što od grana, što od ograda.
Na stranu negativnih okolnosti, Križaj uživa u suživotu, a za dar je, kako kaže, dobio i jedne rogove.
- Kada se sretnemo na dvorištu, držimo udaljenost od 15–20 metara, ja im nešto pričam, onda oni mene gledaju i slušaju pa odemo svatko svojim putem. Jedan mi je čak ostavio svoje rogove, mislim da je to bio poklon – smije se i pokazuje nam rogove koje čuva u kući, a poseban je odnos izgradio s jednim koji mu je, kako se čini po priči, bio najdraži.
- Još se sjećam jednoga koji mi je često dolazio. Najčešće je bio sam, bio je prekrasan, imao je krem-bijelu dlaku, malo je već bio sijed, imao je dugu njušku i veće rogove. Dugo ga nisam vidio, mora da ga više nema – prepričava nam Križaj na putu prema ulaznim vratima.
Za kraj nam ponavlja kako zna da rješenje preseljenja nije idealno, ali ističe da trenutni uvjeti na tom području ne ostavljaju previše opcija.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....