- Na Jakuševcu se uglavnom našla žbuka, dijelovi kamenih klesanaca s pročelja dovezeni nakon potresa, i to iz Đorđićeve ulice. Nisu to umjetnička djela, ali naravno razumijem da onako na hrpi na smetlištu, prizor komada razrušenog središta Zagreba može izgledati strašno. Sve će još detaljno obići i konzervatori Zavoda - rekao je Stipe Tutiš, pročelnik Gradskog zavoda za zaštitu spomenika, koji je obišao odlagalište Jakuševac.
Fotografije
Nadzor nad dijelovima pročelja koji su sa zgrada spomenika kulture ili zgrada u povijesnoj cjelini pali ili skinuti, obavlja se, dodaje Tutiš, prema uputi koju je njegov Zavod izdao u ponedjeljak nakon potresa.
- Uputa je da se kod takvih zgrada ukrasi sa zgrada i vrijedni komadi za sama pročelja odlože u dvorište ili u hodnik zgrade te pozove konzervatore koji daju procjenu što je važno sačuvati. Konzervatori na terenu naprave 3D sken zgrade, potom se uzimaju fragmenti ili se ostave u haustoru. Razmišljao sam i da se sve dijelove pohrani na otvorenom na Velesajmu, ali se pokazalo da nema potrebe.
I gradonačelnik Milan Bandić jučer se kratko osvrnuo na temu dijelova fasada zgrada odloženih na Jakuševcu. Bandić je, naime, rekao da je na Jakuševcu žbuka s pročelja, a da će se zgrade obnavljati uz pomoć fotografija. No snimka odlagališta Jakuševec koja kruži na YouTubeu, pokazuje neke skulpture koje su se nalazile na fasadama građevina Donjeg grada i pale su za vrijeme potresa. Za njih se sada tvrdi da je to sve šuta, ali su se pojavile i priče da je dio ukrasa nestao čim je snimka objavljena.
Glasnogovornica Ministarstva kulture Marija Šiško Omrčen o svemu kaže: “Kako nas je izvijestio pročelnik Stipe Tutiš, ustanovljeno je da je prvenstveno riječ o arhitektonskoj plastici u žbuci. Oni dijelovi reljefa koji su odbačeni na Jakuševcu nisu, dakle, umjetnička djela od kamena. Inače, nadležne službe su kada čiste grad nakon potresa, a naročito kada čiste pojedinačno kulturno dobro, zamoljene od strane Ministarstva kulture, da nas obavijeste kada naiđu na skulpture s fasada, da pošaljemo stručne ljude na teren, na procjenu”.
Replike
Međutim, Irena Kraševac s Instituta za povijest umjetnosti, smatra da je takav postupak nadležnih upitan: “To nisu manje važna djela zato što su betonski odljevi. Primjerice, dosta je tih skulptura stiglo iz bečkih ljevaonica”. Bečke ljevaonice, poznato je, bile su u tom razdoblju, a riječ je većinom o skulpturama iz 19. i prve polovice 20. stoljeća, među vodećim u Europi.
- Apeliramo da se sav taj ‘otpad’ ne odvozi na građevinski otpad, nego da se odvoje figurativni dijelovi jer će oni biti jako korisni kod obnove, odnosno izrade replika. Sve te maske, glave, alegorijski likovi, biljni i florni ornamenti na fasadama, oni su identitet neke zgrade. Samo po fotografijama teško je rekonstruirati neku takvu povijesnu građevinu. Ponudili smo svoju stručnu pomoć nadležnima - upozorila je, dalje, Irena Kraševac.
Nedavno su, dodaje, upravo s Instituta dali prijedlog da se obnove zagrebačke fasade.
“Hrvatska skulptura 19. i 20. stoljeća općenito je prenisko valorizirana, i potrebno ju je bolje istražiti.”
Skupa obnova
Naša sugovornica već se ranije bavila ovom temom, i kako kaže, “u Zagrebu je već u prvoj fazi modernizacije dvadesetih godina došlo do takozvane ‘purifikacije’ fasada tijekom koje su uklanjani dijelovi ili kompletne grupe figura na pročeljima, što će se nastaviti do naših dana.
Jedan od često navođenih argumenata jesu troškovi povezani s obnovom fasada koja uključuje i skupu rekonstrukciju fasadne plastike. To svakako ne bi trebao biti razlog za uklanjanje, jer arhitektonska skulptura i fasadna dekoracija čine temeljnu stilsku odrednicu same arhitekture i često su nositelji stila”.
Skulptura kao ukras na pročeljima zgrada u Zagrebu se pojavila prije više od stotinu godina, a kao grana umjetnosti danas je gotovo nestala. U svakom slučaju, nastavlja naša sugovornica, ove je skulpture moguće promatrati kao samostalnu kiparsku vrstu.
O skulpturama sa zagrebačkih pročelja napisano je i nekoliko knjiga, primjerice Vladimir Vučinović napisao je knjigu “Djeve sa zagrebačkih pročelja”, i kako tumači, “te su skulpture radili zanatlije i ima i dosta kopija, no nastale su u doba kada su se radile kvalitetne fasadne skulpture. Mene je za knjigu potaknula činjenica, među ostalim, i da je na pročeljima bilo dosta poluerotskih, obnaženih figura, što nije bilo često u drugim europskim metropolama u tom razdoblju”.
A kakva nas, u financijskom smislu, čeka obnova, govori i podatak da je samo jedna veća vaza od betona za ukras jedne od obnovljenih zgrada u centru stajala oko petnaest tisuća kuna.