ZAGREB - Koja vam je prva asocijacija kad netko spomene Knežiju?, pitali smo nekoliko naših sugrađana. Odgovor je, očekivano, u većini slučajeva bio - “dečki s Knežije”. Stanovnicima tog nekada rubnog dijela grada, a danas urbanog naselja s oko 12 tisuća stanovnika, nije nimalo ugodno kada ih povezuju sa zločinačkom skupinom čija su imena punila stranice crne kronike.
No, Knežija nisu samo osobe koje su sudjelovale u tada zvanom “sudskom procesu stoljeća”. Knežija je i Žarko Dolinar, prvi hrvatski sportaš koji se okitio naslovom svjetskog prvaka, i to 1939. kada je postao prvi stolnoteniski reket svijeta. Knežija je i Ružica Pađen, koja se svakodnevno brine o desecima jadnih, napuštenih životinja u jedinom hranilištu za mačke u gradu.
Knežija su i njene zgrade sagrađene nakon Drugog svjetskog rata, kao i tek nekoliko preostalih kuća tzv. stare Knežije. Čine je i njeni brojni sportski klubovi, 800 četvornih metara sportskih dvorana, terena, dječja igrališta te zelenilo u kojem uživaju njeni stanovnici, kao i zvonik crkve Marije Pomoćnice u kojoj je smješten - studentski dom.
Nekad seosko naselje, danas je urbanizirano. Nove zgrade niču preko noći, a cijene četvornog metra stana prije krize dostizale su i do 2500 eura. Cijenu ponajviše drži lokacija, koja je idealna. Blizu je centra, a opet ima svoj mir i tišinu. Mali kvart, površine tek jedan četvorni kilometar, omeđen četirima frekventnim gradskim prometnicama, Zagrebačkom avenijom, Selskom, Savskom i Horvaćanskom cestom, jedna njegova stanovnica opisuje kao dostatnim mjestom za život:
- Otkad se nedavno otvorila drogerija, više ne moram nigdje iz kvarta - kaže dok punih vrećica izlazi iz trgovine.
Knežija jedino nema kino i kazalište, ali do najbližeg je 15-ak minuta vožnje javnim gradskim prijevozom. Nema ni noćnih klubova, ali do njih vas dijeli desetak minuta hoda.
Više od 40 godina poslije, seoska idila zagrebačkog predgrađa postala je, kažu njegovi starosjedioci, pravi mali grad.
No mnogi se sjećaju davnih vremena kada su kao klinci trčali do “buhare”, kako su zvali staro kino smješteno na Selskoj, ne bi li uhvatili mjesto na tvrdim, drvenim klupama. Jer, vodili su se uzrečicom “tko prvi, njegova djevojka”.
- Sjećam se i ‘furijaša’ koji su konjskim zapregama vozili šljunak s nasipa. Žalim za tim starim vremenima. Mir, tišina, obiteljske kuće s uređenim vrtovima. Ne sviđa mi se ovo danas, jer svakodnevno u vrtu nalazimo boce i stolice u našem dvorištu, a samo prošle godine netko se četiri puta autom zaletio u naš plot - priča jedan od “rođenih” Knežijanaca, 62-godišnji Darko Čuhaš. On sa suprugom Vesnom živi u jednoj od rijetkih preostalih autentičnih kuća stare Knežije, za koju kažu da ju je 1939. sagradio neki Nijemac. Kuća je trošna, i htjeli bi je prodati, no već trideset godina im govore kako je na trasi koja je namijenjena za gradnju produžetka Jadranskog mosta te da će je Grad otkupiti.
- Kuću ne možemo nikome prodati jer Grad ima pravo prvokupa, zbog čega ni ne ulažemo u renoviranje. Grad će nam dati neki zamjenski stan, ali nam neće nadoknaditi zemlju - potužila se 65-godišnja Vesna Čuhač koja svoje umirovljeničke dane krati učenjem stranih jezika. Kaže da su se ljudi dosta otuđili, s obzirom na vremena iz njene mladosti.
- Prve susjede, koji su se doselili prije deset godina, ni ne poznajem. Ljudi su postali zatvoreniji, žene više ne hodaju po placu i ne pričaju dogodovštine - sa sjetom nam priča.
Stotinjak metara od obiteljske kuće Čuhačevih, devedesetih godina prošlog stoljeća niknula je velika osmerokatnica sa stotinama stanova čije prizemlje, među ostalim, krasi dvadesetak kafića, frizerski saloni, trgovine, dva restorana i ljekarna. Na Knežiji je uvijek živo, pogotovo vikendom. Dok mladi tijekom lijepog vremena ispijaju kave na brojnim terasama, mame se s djecom igraju u obližnjim parkovima.
A Knežija je najprepoznatljiva po djeci i mladima. Selezijanski red katoličkih svećenika, čije je osnovno poslanje brinuti se o mladima, tamo se nastanio nakon Drugog svjetskog rata. Oko sebe su okupljali brojne mlade, osnovali su pet sportskih klubova, a ispred crkve vječno su “haklali” mladići.
Tamo su čak dvije škole, svaka posebna na svoj način. Dok se OŠ Horvati ponosi svojom bogatom poviješću jer uskoro slavi 112. rođendan, druga škola, Matije Gupca, najpoznatija je po svom programu za strane državljane. U njoj se školuju djeca diplomata. A od dva školska igrališta, u kvartu je ipak najpoznatije ono crkveno.
- Ovaj kvart uvijek je bio poznat po sportu. Uz mali nogomet, stolni tenis, tae kwon do i odbojku, najpoznatiji su bili košarkaški ‘haklovi’, a zanimljivo je da jedan koš ima šuplju ploču pa kada gađaš od table, uvijek ulazi u obruč. Domaći dečki koji su to znali nikad na njemu nisu gubili - kaže kroz smijeh don Marijan Lovrić, predsjednik svih pet sportskih klubova Župe Marije pomoćnice. Zbog velikog interesa, dodaje, crkva sada gradi i svoju sportsku dvoranu pa dio klubova neće više morati trenirati u drugim kvartovima.
Goran Penić, Mario Tomas
No, Knežija nisu samo osobe koje su sudjelovale u tada zvanom “sudskom procesu stoljeća”. Knežija je i Žarko Dolinar, prvi hrvatski sportaš koji se okitio naslovom svjetskog prvaka, i to 1939. kada je postao prvi stolnoteniski reket svijeta. Knežija je i Ružica Pađen, koja se svakodnevno brine o desecima jadnih, napuštenih životinja u jedinom hranilištu za mačke u gradu.
|
Osobna karta kvarta
• površina: oko tisuću četvornih metara • stanovništvo: približno 12.000 • lokacija: između četiri frekventne prometnice: Zagrebačka avenija, Selska, Savska i Horvaćanska • 0 - broj kina i kazališnih dvorana • 15 minuta je potrebno do centra grada javnim prijevozom • 2500 eura - cijena četvornog metra novogradnje • 112 godina - starost OŠ Horvati • 800 četvornih metara sportskih dvorana • studentski dom - u zvoniku crkve |
Nekad seosko naselje, danas je urbanizirano. Nove zgrade niču preko noći, a cijene četvornog metra stana prije krize dostizale su i do 2500 eura. Cijenu ponajviše drži lokacija, koja je idealna. Blizu je centra, a opet ima svoj mir i tišinu. Mali kvart, površine tek jedan četvorni kilometar, omeđen četirima frekventnim gradskim prometnicama, Zagrebačkom avenijom, Selskom, Savskom i Horvaćanskom cestom, jedna njegova stanovnica opisuje kao dostatnim mjestom za život:
- Otkad se nedavno otvorila drogerija, više ne moram nigdje iz kvarta - kaže dok punih vrećica izlazi iz trgovine.
Knežija jedino nema kino i kazalište, ali do najbližeg je 15-ak minuta vožnje javnim gradskim prijevozom. Nema ni noćnih klubova, ali do njih vas dijeli desetak minuta hoda.
Više od 40 godina poslije, seoska idila zagrebačkog predgrađa postala je, kažu njegovi starosjedioci, pravi mali grad.
No mnogi se sjećaju davnih vremena kada su kao klinci trčali do “buhare”, kako su zvali staro kino smješteno na Selskoj, ne bi li uhvatili mjesto na tvrdim, drvenim klupama. Jer, vodili su se uzrečicom “tko prvi, njegova djevojka”.
- Sjećam se i ‘furijaša’ koji su konjskim zapregama vozili šljunak s nasipa. Žalim za tim starim vremenima. Mir, tišina, obiteljske kuće s uređenim vrtovima. Ne sviđa mi se ovo danas, jer svakodnevno u vrtu nalazimo boce i stolice u našem dvorištu, a samo prošle godine netko se četiri puta autom zaletio u naš plot - priča jedan od “rođenih” Knežijanaca, 62-godišnji Darko Čuhaš. On sa suprugom Vesnom živi u jednoj od rijetkih preostalih autentičnih kuća stare Knežije, za koju kažu da ju je 1939. sagradio neki Nijemac. Kuća je trošna, i htjeli bi je prodati, no već trideset godina im govore kako je na trasi koja je namijenjena za gradnju produžetka Jadranskog mosta te da će je Grad otkupiti.
- Kuću ne možemo nikome prodati jer Grad ima pravo prvokupa, zbog čega ni ne ulažemo u renoviranje. Grad će nam dati neki zamjenski stan, ali nam neće nadoknaditi zemlju - potužila se 65-godišnja Vesna Čuhač koja svoje umirovljeničke dane krati učenjem stranih jezika. Kaže da su se ljudi dosta otuđili, s obzirom na vremena iz njene mladosti.
- Prve susjede, koji su se doselili prije deset godina, ni ne poznajem. Ljudi su postali zatvoreniji, žene više ne hodaju po placu i ne pričaju dogodovštine - sa sjetom nam priča.
 |
 |
Stotinjak metara od obiteljske kuće Čuhačevih, devedesetih godina prošlog stoljeća niknula je velika osmerokatnica sa stotinama stanova čije prizemlje, među ostalim, krasi dvadesetak kafića, frizerski saloni, trgovine, dva restorana i ljekarna. Na Knežiji je uvijek živo, pogotovo vikendom. Dok mladi tijekom lijepog vremena ispijaju kave na brojnim terasama, mame se s djecom igraju u obližnjim parkovima.
A Knežija je najprepoznatljiva po djeci i mladima. Selezijanski red katoličkih svećenika, čije je osnovno poslanje brinuti se o mladima, tamo se nastanio nakon Drugog svjetskog rata. Oko sebe su okupljali brojne mlade, osnovali su pet sportskih klubova, a ispred crkve vječno su “haklali” mladići.
 |
 |
Tamo su čak dvije škole, svaka posebna na svoj način. Dok se OŠ Horvati ponosi svojom bogatom poviješću jer uskoro slavi 112. rođendan, druga škola, Matije Gupca, najpoznatija je po svom programu za strane državljane. U njoj se školuju djeca diplomata. A od dva školska igrališta, u kvartu je ipak najpoznatije ono crkveno.
- Ovaj kvart uvijek je bio poznat po sportu. Uz mali nogomet, stolni tenis, tae kwon do i odbojku, najpoznatiji su bili košarkaški ‘haklovi’, a zanimljivo je da jedan koš ima šuplju ploču pa kada gađaš od table, uvijek ulazi u obruč. Domaći dečki koji su to znali nikad na njemu nisu gubili - kaže kroz smijeh don Marijan Lovrić, predsjednik svih pet sportskih klubova Župe Marije pomoćnice. Zbog velikog interesa, dodaje, crkva sada gradi i svoju sportsku dvoranu pa dio klubova neće više morati trenirati u drugim kvartovima.
|
Povijest Knežije obilježena poplavom
Povijest nastanka Knežije obilježena je velikom tragedijom, jer jedna od najvećih katastrofa koja je pogodila Zagreb u zadnjih sto godina, kada se u noći sa 25. na 26. listopada 1964. godina rijeka Sava izlila iz svojih korita, donijela je razvoj tog malog naselja. Cijelo područje tada je bilo pod vodom. Poplavili su podrumi kuća, uništena su mnoga dvorišta i objekti, ljudi su se, kazuje nam jedan od svjedoka tog vremena, penjali na ormare da bi spasili vlastite živote; nije bilo vremena za spas osobnih stvari. Čamcima su prolazili kroz svoju ulicu, a u kućama su poslije nalazili i do metar i pol vode. Čak se i danas na pojedinim zgradama vide tragovi od razine vode koja se popela. |
|
Šperploča za prvog Hrvata svjetskog prvaka
Koliko je Knežija poznata po sportu, najbolje svjedoči povijest njene župe. Nekadašnji svjetski i višestruki državni stolnoteniski prvak Žarko Dolinar koji je proglašen za najboljeg sportaša Hrvatske i Jugoslavije 1954. godine, trenirao je u crkvenim prostorijama, a svoj prvi reket napravio je od šperploče koju je ukrao s oltara crkve Marije Pomoćnice. Kasnije je postao prvi Hrvat koji je osvojio medalju na Svjetskom prvenstvu u Kairu 1939. i prvi hrvatski sportaš uopće koji se okitio naslovom svjetskog prvaka. |
Goran Penić, Mario Tomas