- Ovisnik o tabletama bio sam devet godina. Na psihijatriji sam proveo godinu dana. A trčanje me spasilo. Ono je moj križni put, moja molitva i moje samoizlječenje. Postao sam ovisnik o trčanju - pripovijeda nam uz kavu i sa šiltericom na glavi ultramaratonac Duško Štrbac (63). On će ove godine trčati na 29. Zagrebačkom maratonu čiji će se startni pištolj oglasiti sutra u 9 i 30 ujutro na Trgu bana Josipa Jelačića.
Na Duška smo nabasali dok je na Trgu bio u veselom društvu svoja dva prijatelja. Taman su se pozdravljali kad smo im prišli. Započeli smo razgovor i potražili zaklon od dosadnog i hladnog vjetra u toploj udobnosti obližnjeg kafića.
- Vojni sam invalid domovinskog rata, a trčim u čast svom poginulom bratu Vencislavu i poginulima. Cilj mi je da se to zlo, taj rat, ne ponovi i nikad ne zaboravi - otkriva Duško, po struci inženjer strojarstva, svoje motive iza trčanja. Vencislav je poginuo na Pakračkom bojištu 1994. godine, otkud braća Štrbac vuku korijenje. Duško je započeo trčati 1999. godine. U 22 godine je, kaže, pretrčao preko 80 tisuća kilometara, a godišnje ih prijeđe između 3 i pol i 5 tisuća.
- Prvi sam trening napravio 5. siječnja 1999. Tad sam istrčao 6,7 km i samozatajno se zavjetovao da ću trenirati 5 godina kako bi istrčao maraton, a za 10 mi je želja bila završiti ultramaraton Zagreb-Pakrac - opisuje mirnog glasa i pogleda Duško. Svoje je ciljeve ostvario u samo 3 godine, a od početka njegov portfolio završenih maratona i ultramaratona samo raste. Trčao je u Istanbulu, Maroku, Berlinu, Beogradu, a prije desetak dana sudjelovao je i na maratonu u Madridu. Ukupno ima 513 službenih nastupa. No, uvijek će izdvojiti zagrebačku utrku kao najdražu, jer, navodi, ipak je iz Zagreba.
Najveća udaljenost koju je istrčao bila je od Solina do Vatikana. To je napravio kao izraz zahvalnosti papi Ivanu Pavlu II., zbog priznanja Hrvatske. Tada je trčeći proveo 13 dana i pretrčao više od tisuću kilometara. U jednom komadu je najviše prošao 186 kilometara. Dogodilo se to na utrci u Austriji koja traje 24 sata. Duško, osim što sudjeluje u utrkama, i organizira ih. Idejni je začetnik ultramaratona Vukovar - Srebrenica.
- Kad sam ušao u Srebrenicu doživio sam nevjerojatne emocije. To je bio kraj ultramaratona i čim ugledaš to groblje na kojem je pokopano 8 tisuća civila, to je raspad sistema. Slična se stvar događa i pri dolasku na Ovčaru. To je jednostavno neopisivo - ganutljivo se prisjeća naš sugovornik. Među pokroviteljima ultramaratona Vukovar-Srebrenica nalaze se i predsjednik Zoran Milanović, kao i Grad Zagreb. Memorijalna utrka Vukovar-Srebrenica nije jedina koju Štrbac organizira, s ciljem da motivira branitelje i ostale ljude.
- Jedan od mojih ciljeva je da pokrenem branitelje iz HVIDRA-e. Da nađu smisao u životu. Mi smo kreativna i misaona bića. Nije dovoljno čovjeka umiroviti i smatrati problem riješenim. Mnogi su digli ruku na sebe i traže utjehu u alkoholu. Neki od njih i dan danas vode rat - postavljaju pitanja: Gdje si ti bio? Šta si ti bio? - razočarano pripovijeda. Smatra da pozitivno utječe na mlade, da im je primjer kako živjeti zdravim životom i da širi svjesnost o važnosti sporta. Ipak, njegova djecu ne interesira trčanje. Duškovim je putem jedino krenula njegova nećakinja, kćer poginulog brata.
- Nedavno je u Našicama oko jezera Lapovac uspjela pretrčati prvu stotku. Sutra ćemo zajedno nastupiti na Zagrebačkom maratonu - ponosno govori. Iako su Dušku 63 godine, na njegovom se stasu to ne primjećuje. Vitak je, mladolikog lica i poletnog koraka, tek mu sijeda brada može otkriti stvarne godine. U 22 godine, koliko je dosad aktivan, kaže, nije imao nikakvih ozljeda, a dan bez trčanje je za njega skoro pa nepoznat.
-To je moj smisao života, ako ne napravim trening taj dan nije ispunjen za mene - priča. Ako je ljeto uglavnom će trenirati po najužarenijem Suncu, između 11 i 13 sati, dok mu je po zimi svejedno. Tada trči, kaže, jer utrke započinju u tom vremenu.
Napominje da će ljudima koji trče navečer ili po hladu na Suncu biti jako teško i daje primjer utrke Vukovar-Srebrenica koja se odvija u 7. mjesecu. Uobičajena je praksa da se službeni maratoni ne trče kad je temperatura iznad 30 Celzijusovih stupnjeva, no kako je riječ o memorijalnoj utrci, to pravilo za nju ne vrijedi.
Duško je najstariji hrvatski ultramaratonac. Većina će se osoba njegovih godina žaliti na bolesti i biti pretile, tvrdi, ali on i dalje revno trči maratone i ultramaratone, i to ponekad u razmaku od samo nekoliko dana.
- Kako sam ultramaratonac, maraton mi nije problem istrčati. Kad maratonac istrči maraton treba se oporavljati nekoliko dana. Ne trčim maraton 100 posto da se istrošim. Cilj mi je završiti ga bez obzira na rezultat - govori Duško. Navodi da za utrke ne trenira posebno, jer trči svaki dan. Nema ni poseban plan prehrane, već uz smijeh napominje da "jede ono što mu žena skuha".
Tijekom sudjelovanja u brojnim ultramaratonima, utrke od 100 i više kilometara, dogodi se i koja krizna situacija.
- Za vrijeme trke često se zapitam što mi to treba u životu? Zašto nisam izabrao neki lakši sport? Ali, kad završiš trku sve se isplati. To uspoređujem sa ženama koje rađaju i prolaze kroz bol, a čim beba zaplače oduševljenje obuzme ostale emocije - slikovit je Duško. Uz obitelj, u pothvatima mu je velika podrška i zajednica maratonaca. Međusobno si pomažu prilikom organizacija utrka, a odnosi su im iznimno prisni.
- Dijelimo krv, znoj i suze na trkama. Kad se pobliže upoznaš s jednim trkačem, to prijateljstvo ostaje zauvijek - naglašava sugovornik. Dodaje kako je lakše trčati u društvu, zbog pozitivne energije kojom se podupirete s drugima, a sve što radi je iz zadovoljstva, jer u tome čime se bavi nema novaca. Simultano sa sportskim pothvatima, Duško je aktivan i u dobrotvornim akcijama. On je, naime, dobitnik ordena predsjednika, jer je krv donirao preko 150 puta. S trčanjem i sudjelovanjem u ultramaratonima i maratonima ne namjerava stati.
- Trčat ću dok god budem bio živ, dok god budem mogao - odlučan je Duško Štrbac.