Brojne intrige, uvrede, prepucavanja, namještanja arhitektonskih natječaja i podmetanja upisani su u povijest hrvatske arhitekture. Znalo se dogoditi da je raspisan natječaj, dodijeljena prva nagrada, a realizacija dodijeljena ili nižeplasiranom natjecatelju ili pak arhitektu koji nije ni sudjelovao na natječaju. Nerijetko se dobitnik vrijednog ugovora za konačnu realizaciju građevine koristio pojedinim elementima rada nagrađenog na natječaju, no bez suglasnosti autora koji se odrekao svojih autorskih prava samom predajom natječajnog rada.
Na taj su način u Zagrebu, između ostalog, podignuti bolnički centar Rebro, planinarski dom Tomislavac, zgrada Napretka u Bogovićevoj ulici, Dom umjetnosti (danas HDLU poznatiji u žargonu kao Džamija) na Trgu žrtava fašizma, hotel Esplanade i Radnički dom na Krešimirovu trgu. Arhitekti su se javno svađali, bez dlake na jeziku, a polemike oko glavnih gradskih projekata završile bi i na naslovnici, najčešće tadašnjeg Jutarnjeg lista. U intervjuima koje bi davali arhitekti i zainteresirane stranke nazivali bi jedni druge primitivcima, odluke žirija “klasičnom balkanštinom” i slično.
Sektor pun love
Uglavnom, put arhitektonske profesije u Zagrebu, kada je riječ o natječajima, nimalo nije bio ni ostao lak. Riječ je, uostalom, o konkretnom sektoru, u kojemu novca - ima.
O svemu se može pročitati u novoj knjizi povjesničarke arhitekture Tamare Bjažić Klarin “Za novi, ljepši Zagreb! - arhitektonski i urbanistički natječaji međuratnog Zagreba, 1918. - 1941.” Izdavač je Institut za povijest umjetnosti u kojemu je autorica viša znanstvena suradnica. Promocija je zakazana za 30. rujna.
Mogla bi se, čitajući ovu knjigu, upotrijebiti ona narodna - u postolara najgore cipele. Naime, veliko poglavlje u povijesti namještanja natječaja pripada gradonačelniku Zagreba Vjekoslavu Heinzelu, koji je po struci bio - arhitekt. Na online enciklopediji te na Wikipediji, primjerice, stoji da je dao svoj doprinos “planskomu razvoju grada i znatnoj graditeljskoj djelatnosti nakon I. svjetskoga rata”, odnosno, da je “najviše pridonio da Zagreb dobije sadržajno i estetski velegradske vizure”. No, ako je suditi prema istraživanju ove povjesničarke, postoji druga strana medalje. Zagreb su i u Heinzelovo doba, očito je, gradili kumovi.
Heinzel bez natječaja
Kako tumači autorica knjige: “Za kapitalne, tehnološki zahtjevne i skupe javne gradnje, poput gradske tržnice Dolac i gradske klaonice na Sajmišnoj cesti (danas Heinzelovoj ulici), Heinzel je izradu projekata dodjeljivao mimo arhitektonskih natječaja izravnom pogodbom - Vjekoslavu Bastlu i Nijemcu Walteru Freseu. ‘Sretan trenutak’ hrvatske arhitekture u kojem natječaji postaju gotovo standard koincidirao je s Heinzelovom ostavkom, isprovociranom odabirom izvođača klaonice.” Naime, zbog sumnje na pogodovanje izvođačima u gradnji klaonice Heinzel je podnio ostavku u listopadu 1928. godine.
Na funkciju Heinzel dolazi 1920. Tada već punih četrdeset godina postoji institucija natječaja, no na brojne se apele kolega iz Kluba arhitekata, sve do kraja svojeg mandata, Heinzel odlučio oglušiti.
Heinzlova politika socijalne stanogradnje bila je, nadalje, nikakva: “Iznimno malen broj parcela, poput onih Na kanalu i Lašćinšćaku iza gradske živodernice, bio je namijenjen nižim društvenim slojevima. Heinzel svjesno ignorira elementarne egzistencijalne potrebe novopristiglih Zagrepčana: za 40.000 radnika i njihovih obitelji, koji su u to vrijeme činili četvrtinu gradske populacije, nije bio dostupan ni jedan od raspoloživih modela trajnoga stambenog zbrinjavanja, poput najamnih višestambenih zgrada i malih obiteljskih kuća. Grad gradi samo 1210 socijalnih stanova u stambenim kasarnama i stanove za deložirane, najčešće s jednom sobom i kuhinjom te zajedničkim zahodom, na Ciglani, Magazinskoj i tadašnjoj Sajmišnoj ulici.”
Sve je to ostavilo ozbiljne posljedice, još uvijek vidljive u gradu. Odnosno: “Načinjeni propust doveo je do dugoročnih i danas nesavladivih prostornih barijera u urbanom tkivu Zagreba, do bujanja divljih radničkih naselja bez komunalne infrastrukture na plavnom prostoru južno od željezničke pruge”, kako ističe autorica knjige. Tamara Bjažić Klarin podsjeća da od završetka rata pa sve do kraja 1920-ih godina, kada Heinzela na poziciji nasljeđuje u široj javnosti manje poznat gradonačelnik Stjepan Srkulj, “grad u novim stambenim četvrtima nije raspisao nijedan natječaj za neku od zgrada društvenog standarda - pučkih škola, dječjih skloništa, javnih kupališta ili ustanova za primarnu zdravstvenu zaštitu”.
Jedan je od najvećih problema arhitektima u cijeloj toj priči predstavljalo to što čak do kraja 1930-ih godina nije bilo propisa ili zakona koji bi ih štitio od krađe njihovih ideja. Kako tumači naša sugovornica, to je bila, međutim, samo jedna od prepreka na putu do priželjkivane gradnje. Ostale su “neprofesionalno žiriranje, nedodjeljivanje prvih nagrada i gradnje nagrađenim autorima te korištenje nagrađenih radova, u cjelini ili djelomično, bez obeštećenja ili konzultacija s autorima. U slučaju uskraćivanja prve nagrade, najčešće se javlja obrazloženje da ni jedan od radova nije zadovoljio zahtjeve raspisa, tj. investitora, a nerijetko se gradnja dodjeljuje arhitektu koji nije ni sudjelovao na natječaju”.
Osim toga, tek je 1938. donesen i Pravilnik koji brani nepotizam: “Izrijekom su navedeni i svi arhitekti koji se ne mogu natjecati, to su osobe koje se nalaze u odnosu ortaka, člana obitelji, činovnika, privatnog biroa ili asistenta, članovi ocjenjivačkog suda ili osobe na bilo koji način angažirane na pripremi natječaja.” Prije toga su neka ozbiljna arhitektonska ostvarenja nastala tako da se izravno dogovorila nekolicina ljudi, ili da bi onaj koji je raspisao natječaj taj natječaj naposljetku i dobio. Neke od građevina koje su tako podignute danas hvalimo, a imena nekih od natjecatelja povijest je posve zaboravila.
U prvu skupinu ubraja se Burza Viktora Kovačića, jedan od najhvaljenijih projekata hrvatske moderne arhitekture, iako je, kako tumači Tamara Bjažić Klarin: “Natječaj za zgradu Burze bio je povod internom sukobu Kluba arhitekata s Viktorom Kovačićem, predsjednikom Kluba, prozvanim da je tijekom pregovora s Burzom, čiji je cilj bilo raspisivanje općeg natječaja, zagovarao pozivni na koji je potom bio pozvan. Kovačić je navedene tvrdnje odbacio.”
Neuspješna pobuna
I Meštrović je za sebe uzeo jedan projekt, današnji HDLU na Trgu žrtava fašizma. Dom umjetnosti, koji se gradio 1930-ih godina, bio je, kako piše autorica knjige, “i prvi slučaj dodjele gradnje arhitektu koji nije sudjelovao na natječaju. Na uži je natječaj, uz nagrađenog Marka Vidakovića i Mladena Kauzlarića, pozvan i Drago Ibler. Ovu privilegiju Ibler je dugovao Ivanu Meštroviću, članu ocjenjivačkog suda, potpredsjedniku Društva umjetnosti i rektoru Akademije likovnih umjetnosti. Uz Iblera, Meštrović poziva i njegove studente. Nakon promjene lokacije i ‘prenamjene’ u funkcionalan spomenik kralju Petru I. Velikom Osloboditelju (danas dom Hrvatskog društva likovnih umjetnika) projekt je izravnom narudžbom preuzeo Meštrović protiv čega se zagrebačka Sekcija UJIA-e bezuspješno pobunila zahtijevajući raspisivanje novoga javnog natječaja u vrijeme sveopće gospodarske krize 1934. godine”.
Još jedno važno ime hrvatske arhitekture, Stjepan Planić, gradi ne poštujući procedure, i to u dva navrata, tumači autorica knjige: “Omalovažavanje natjecatelja od strane raspisivača nastavilo se i na natječaju za dom Hrvatskoga planinarskog društva raspisanom za zagrebačke arhitekte i članove Društva. U konkurenciji od čak 33 pristigla rada realizacija je mimo dodijeljenih nagrada povjerena Stjepanu Planiću u suradnji s Lavoslavom Horvatom.” Pobunilo se i društvo arhitekata, no navodno je presudilo to što je “Planić ponudio svoj rad takoreći besplatno”.
Stjepan Planić bio je glavni akter afere vezane uz natječaj za izgradnju spomenute Napretkove zgrade. Najviše se pobunio Planićev profesor, Drago Ibler. No, ovaj enfant terrible zagrebačke arhitektonske scene, kako su ga znali nazivati, ni sam nije bio bez putra na glavi, i on je znao namještati natječaje. Kako je u ovom slučaju gubio, obratio se investitoru: “Iako sam smatrao izbor arhitekta, koji nije bio pozvan na natječaj, nelojalnim postupkom Napretka prema onoj petorici koji su bili pozvani (on je bio među tom petoricom, op. a.), nije me suviše začudio - jer zašto bi u moru balkanština, nekorektnosti i falzifikata, koje je poplavilo našu zemlju, ostao baš Napredak čist i kulturan u sferi društvenog zbivanja, tom savršeno nevažnom sektoru našeg javnog života i stavio sam tu stvar ad acta.” Kako tumači autorica knjige: “Iblerove riječi istovremeno ocrtavaju i profesionalno ozračje vremena i njegovo osobno licemjerje. S obzirom na ulogu koju su imali u aferama, ni Ibler ni njegovi učenici nisu bili odviše popularni u zagrebačkim arhitektonskim krugovima.”
Namješten je natječaj i za Radnički dom. Trebao je to biti ogledni primjer natječaja na kojem su gradnju dobili nagrađeni mladi arhitekti. Međutim, kako govori Tamara Bjažić Klarin: “Pri kraju same utakmice došlo je, međutim, do kopernikanskog preokreta. Diskvalificirani su svi natjecatelji zaposleni u gradskim ili državnim službama, izuzev djelatnika Tehničkog fakulteta. Gradnja je dodijeljena temeljem socijalnih kriterija, a ne izvrsnosti, samostalnom ovlaštenom arhitektu, uz obrazloženje kako treba podržavati egzistencijalno najugroženije arhitekte, odnosno privatni sektor. Gradnju je dobio Jovan Korka, iza kojega je stao njegov utjecajni poslodavac Vladimir Šterk, unatoč činjenici da su radovi Zoje i Selimira Dumengjića, Franje Bahovca i Antuna Ulricha te Radne grupe Zagreb bili ocijenjeni kao najpogodniji za realizaciju.”
Protiv stranaca
I hotel Esplanade sagrađen je na temelju natječaja za koji je prva nagrada dodijeljena jednom arhitektu, potom je realizacija dana drugome. Taj drugi uzeo je neke elemente od nagrađenog natječaja. Kazne za tu vrstu “posuđivanja” nisu postojale u to doba.
Gradnja hotela početkom 1920-ih, naime, postala je prioritet. Kako se pisalo, “zbog velike fluktuacije poslovnih ljudi, Zagreb u kojem su hotelske prilike od vajkada bile nedostatne i primitivne što stranci i putnici veoma zamjeraju, a nama ne služi na čast”, vapi i za suvremenim hotelskim smještajem. Izgradnja je hotela u prvom redu, tumačilo se dalje u Jutarnjem listu, “dužnost industrije, veletrgovaca i trgovaca, koji najbolje znadu, kako su ukonačeni njihovi poslovni prijatelji, kako zaziru od Zagreba, te kako poradi toga štetuje naš gospodarski privredni život”. Obvezu su preuzeli Dioničarsko društvo za izgradnju svratišta i kupališta u Zagrebu, osnovano 1917., i veletrgovac Svetozar Milinov. Oni su investitori hotela Esplanade i Milinov (danas Dubrovnik) na Trgu bana Josipa Jelačića.
Za prvi zagrebački grand hotel odlučeno je da natječaj bude međunarodan, pa je pozvan i danas svjetski poznati Adolf Loos. Loos, međutim, po mišljenju domaće struke, nije trebao proći ni u drugi krug. Arhitekt Edo Šen Loosov je projekt ocijenio na sljedeći način - “ima umjetničkih kvaliteta, no konstruktivnih grešaka”. Zagrebačka sekcija Udruženja arhitekata glasno se pobunila protiv međunarodnog natječaja sljedećom argumentacijom: “Sigurni smo da u krugu naših arhitekata imade dovoljno sposobnosti, da ovakovu zadaću savjestno prouče i nedvojbenim uspjehom riješe”, uključujući mlade arhitekte koji “nisu imali prilike da se istaknu”. Većina stručnjaka nije bila suglasna ni s podizanjem luksuznog hotela nego se apeliralo na ekonomičnost i funkcionalnost jer “u Zagrebu nemamo do danas ništa što bi se hotelom nazvati moglo”. No, s druge se strane pisalo da je postojala potreba za “luksuznim hotelom u kojem su među inim posjetiteljima Zagreba noćili i putnici Orient Expressa”.
Žrtve natječaja
Investitor je ustrajao u svojoj odluci. Prvu je nagradu dobio berlinski arhitekt Otto Rehnig. Polemika o njegovu angažmanu vodila se u Jutarnjem listu između arhitekta Ede Šena i predstavnika investitora Zvonimira Žepića.
Šen se bezrezervno založio za projekt Huga Ehrlicha istupivši protiv Rehniga koji je nagradu dobio zahvaljujući inozemnom članu žirija Hermanu Muthesiusu. Osim što nabraja mane samog projekta, u lokalpatriotskom tonu Šen je zaključio sljedeće: “Rijetko nam se pruža prilika, da podižemo zgrade ovolikog opsega i tako velikog kulturnog značenja kao što je naumljena gradnja velikog modernog hotela, te bi bila nepopravljiva pogriješka, da se ova zadaća povjeri strancu a ne našim domaćim arhitektima, jer takav je hotel stjecište svih stranaca, kojima smo dužni radi našeg kredita i reputacije da pokažemo što umijemo mi, a ne što umiju Nijemci.
Upravo radi toga ne smije se dopustiti da strani juror, koji ne poznaje naše prilike i našu psihu, autoritativno odlučuje sudbinom naših ljudi i našeg novca.” U obranu Rehniga, Žepić nabraja njegove brojne reference, dok angažman domaćih stručnjaka smatra “sumnjivim eksperimentom”. Epilog je da je na kraju, mimo natječaja, gradnja povjerena Dionisu Sunku, koji poslije gradi i hotel Milinov, kojem su pak stanovnici metropole skloniji tradiciji zamjerali gradnju crvenoga tornja izvedenog u fasadnoj opeci.
Koliko je Esplanade Sunkovo djelo, a koliko djelo pobjednika natječaja, može se dovoljno naslutiti iz sačuvanog perspektivnog prikaza i Rehnighova opisa: “U središtu čitavoga rasporeda postavljena je zimska bašća, prekrita staklom, koja se ujedno upotrebljuje kao hall, a sve su prizemne dvorane smještene tako, da ih se u osobitim prigodama može složiti u cjelinu. Sva su pročelja ujednačena i suzdržana u primjeni dekorativnih elemenata.” Sličnost je više nego očita. Uglavnom, žrtve su tako važnih natječaja za velike gradnje bili, u pravilu, mladi arhitekti. Kako je riječ o unosnim, višegodišnjim projektima, redovito ih realiziraju stariji arhitekti na pozicijama moći. Među njima i Franjo Gabrić. Tamara Bjažić Klarin kaže da je Gabrić “marginalna arhitektonska osobnost sa stajališta ostvarenoga projektantskog opusa, ali ne i zanemarivoga društvenog utjecaja. Pokriva razdoblje od polovine 1920-ih pa gotovo do kraja 1930-ih godina, a bio je i dugogodišnji direktor zagrebačke podružnice beogradske tvrtke Pionir d. d. za tehnička poduzeća, a od 1937. i profesor Tehničkog fakulteta”.
Naime, uz Edu Šena, upravo on žirira najveći broj natječaja među kojima i onaj za bolnicu na Rebro, prvotno planiranu na Šalati. Naime, kako je u Zagrebu 1930-ih bilo 500 stanovnika na jedan bolnički krevet, odlučilo se izgraditi bolnički i klinički centar, a dio sredstava trebao se namaknuti prodajom vrijednog zemljišta na Trgu bana Jelačića, na kojemu se sve do 1930. nalazila dotrajala zgrada Zakladne bolnice. Zbog značaja lokacije, ali i ostvarenja što većeg prihoda od prodaje, raspisan je natječaj za parcelaciju i način izgradnje zemljišta, pri čemu se tražila prezentacija projekata maketom i fotomontažom. Bio je to prijelomni natječaj koji je prvi put pokazao sukob starog i novog u punoj snazi.
Pisalo se puno o futurističkim projektima koji mijenjaju lice Zagreba, pratilo se na stranicama novina svaki dan. Kako navodi Tamara Bjažić Klarin: “Inovativni natječajni projekti izloženi u Salonu Ulrich bili su senzacija, ali istovremeno i predmet poruge i jedna od glavnih zagrebačkih tema koja je iz dana u dan bila praćena na stranicama Jutarnjeg lista, Novosti i Večeri.” Na isti način dočekan je i natječajni projekt Ernesta Weissmanna, suradnika znamenitog Le Corbusiera, za Zakladnu i kliničku bolnicu, jedinog nagrađenog domaćeg arhitekta.
Dobre veze
Kako je riječ o golemom projektu, koristeći svoje profesionalne i političke veze, posao je uporno pokušavao dobiti i Drago Ibler, bilo u suradnji s Weissmannom, bilo mimo njega. No, za Weissmanna takvo što nije dolazilo u obzir: “Iako mu je zbog Iblerovih dobrih veza s crkvenim vlastima u Zagrebu i državnim u Beogradu, u čemu posreduju monsinjor Svetozar Rittig i Ivan Meštrović, početkom 1932. sugerirano da prihvati ponudu, Weissmannu tako što nije padalo napamet - ‘Ibler se specijalno prema meni i u toj stvari vanredno loše ponio, premda je jedanput u Gradskom podrumu izjavio da je po njegovom da bi trebali meni predati posao, jer ja jedini imam na to pravo’. Obavijestio je izvršni odbor Međunarodnog kongresa moderne arhitekture (CIAM) o čitavom slučaju na zasjedanju delegata u Barceloni u ožujku 1932. godine.
Time je zapečatio svoju poziciju persona non grata u Zagrebu, a unosna gradnja današnjeg Rebra otišla je Franji Gabriću sa suradnicima. Isti taj Gabrić sudjelovao je, inače, u natječaju u ulozi izrađivača natječajnih podloga i žiratora. Zagreb je za Karlovcem u natječajima kasnio desetak godina, naime prvi javni natječaji u Karlovcu se raspisuju potkraj 1870. godine, a u Zagrebu 1880. No, kako zaključuje autorica knjige: “Tijekom punih dvaju desetljeća primjene natječaji nisu, uglavnom, donijeli ono zbog čega su i raspisivani - nagrađenom arhitektu realizaciju, a investitoru projektanta i projekt za gradnju. Konkretno, konačni ishod 25 općih natječaja bio je samo devet gradnji realiziranih temeljem nagrađenih natječajnih radova, odnosno jedna trećina.”