POGLED U PROŠLOST

Nestvarne i dosad neviđene fotografije: Prije 100 godina ovako se živjelo u centru Zagreba!

Liječnik Vladimir Ćepulić 1921. godine otvorio je u Hrvatskoj prvi antituberkulozni dispanzer. Tada su snimljene ove fotografije
Zagreb 1924. godine
 Arhiva Čepulić

Vladimir Ćepulić liječnik je rodom iz Novog Vinodolskog koji je studirao u Innsbrucku, Berlinu i Beču. Bio je jedan od poznatijih stručnjaka na ovim prostorima u prvoj polovici 20. stoljeća.

Bavio se ponajviše ftizeologijom, znanošću o tuberkulozi. Uz njegov se rad vezuje i velika obljetnica koja se slavi ove godine: osnivač je našega prvog antituberkuloznog dispanzera 1921., čime je postao i utemeljitelj moderne protutuberkulozne službe u Hrvatskoj.

Deset je godina Ćepulić bio i predsjednik Hrvatskoga liječničkog zbora. Dao je inicijativu i za osnutak prvoga Muzeja za povijest zdravstva na našim prostorima, u čemu ga je najviše podržavao kolega Stanko Sielski, ravnatelj Zavoda za suzbijanje endemijskog sifilisa u Banjoj Luci te kolekcionar.

Slabo je dosad bilo poznato da je Vladimir Ćepulić ostavio za sobom i zbirku fotografija sa socijalnom tematikom. Fotograf od kojega je to bilo naručeno obilazio je stanovnike Zagreba koji su živjeli u lošim uvjetima od centra grada do periferije. Tko je autor snimki, još se ne zna, no s obzirom na kvalitetu, nema sumnje da je riječ o nekom važnijem imenu.

Ćepulićeva namjera koja stoji iza tih fotografija bila je znanstvene prirode: one su bile još jedno od sredstava za suzbijanje bolesti. Naime, taj je liječnik lobirao da se izrade nove katastarske čestice te da se jasno ukaže na povezanost između te bolesti i loših životnih uvjeta pojedinaca.

Premda je zahvaćala sve slojeve društva, žarištem pojave tuberkuloze i njezina širenja smatrali su se sirotinjski sloj i radništvo koje živi u barakama, vagonskim nastambama, podrumima ili na tavanima, u koje se ulazilo kroz staje ili smetišta. U takvim je prostorijama stanovalo više obitelji, nerijetko u zajedništvu s tuberkuloznim bolesnikom. Drugim riječima, tuberkuloza je bila bolest koja je češće napadala siromašnije slojeve stanovništva, one koji su živjeli u lošim uvjetima.

image
Vlaška ulica
Arhiva Čepulić

Za borbu protiv tuberkuloze trebalo je, među ostalim, poboljšati uvjete stanovanja.

Dvije znanstvenice, Stella Fatović-Ferenčić s Odsjeka za povijest medicinskih znanosti HAZU i Silvija Brkić Midžić iz Hrvatskog muzeja medicine i farmacije HAZU, objavile su ovih dana stručni rad "Tuberkuloza i naličje grada: fotografije zagrebačke stambene bijede iz zbirke Vladimira Ćepulića". U zbirci se nalazi dvadesetak fotografija koje se čuvaju u posebnim uvjetima u Hrvatskom muzeju medicine i farmacije HAZU, a one su ih objavile trinaest.

I same autorice na početku razgovora ističu kako se ovim snimkama nije dosad bavilo: "Fotografije su rani primjeri socijalnog žanra u Hrvatskoj i zaokružuju vezu između fotografskih prikaza i isticanja određene medicinske ideologije. Pa ipak, s iznimkom dviju nedavnih izložbi na kojima su prezentirane i uključene u kataloge, fotografije iz zbirke Vladimira Ćepulića nisu dosad bile predmet znatnijeg istraživačkog interesa povjesničara umjetnosti, kulturnih antropologa i teoretičara fotografije, niti je bilo pokušaja atribucije njihova autorstva".

image
Vagonski stan Botaničkog vrta
Arhiva Čepulić

U prilog tvrdnji da su loši uvjeti stanovanja jedan od razloga širenja bolesti išle su i statistike: od 1908. do 1919. od tuberkuloze je na godinu umiralo 30 posto ljudi u gradu, a 16 posto na selu. Malo-pomalo učilo se o uzrocima pojave tuberkuloze. Sve je više izlazila na vidjelo i činjenica, navode naše sugovornice, "da se s tom bolešću trebalo suočavati ne samo traganjem za specifičnom terapijom i vakcinom, nego joj se trebalo pristupiti znatno kompleksnije pa sve veći broj onodobnih liječnika ističe kako je problem tuberkuloze socijalne prirode". Makso Benković tako je zapisao: "Tuberkulozu običavaju neki, tako veli Grotjahn, nazivati bolešću proletarijata, a drugi opet bolešću nepodesnih stambenih prilika i radnih prilika. Njeni su uzroci prerazličiti i izmedju infekcije i baštinjene slabosti i naginjanja na to oboljenje, stajat će još čitava skala raznih uzroka". Sažimajući uzroke tuberkuloze, Benković samo jedan pripisuje nasljednoj sklonosti toj bolesti, dok su svi ostali uzroci socijalni čimbenici u koje ubraja, kažu naše sugovornice, "stambenu bijedu sela i grada, loše prehrambene prilike, alkoholizam, neprosvijećenost i kulturnu zaostalost".

image
Tkalčićeva 46
Arhiva Čepulić

Iz današnje perspektive milijunskoga grada možda ne izgleda tako puno, ali za tadašnji je Zagreb to bilo mnogo ljudi: godine 1910. živjelo je u glavnom gradu nešto manje od 80 tisuća stanovnika, preciznom brojkom njih 79.038. U 146 stanova bez sobe bilo je smješteno 359 stanovnika, 3801 stan bio je samo s jednom prostorijom sa štednjakom bez kuhinje i u takvim su stanovima živjela 10.652 stanovnika, 5948 stanova bilo je samo s jednom sobom i kuhinjom, a u njima su obitavala 23.442 stanovnika. Kako se može pročitati u istraživanju: "Koncentracija stanovništva u gradovima i porast radničkog sloja dovodi do klasnog raslojavanja i osiromašenja dijela stanovništva, osobito radništva. Taj proces rezultirao je počecima razvoja socijalne zaštite koja je uključivala i zdravstveno osiguranje putem bolesničkih blagajna, osiguravajućih društava i slično, a tuberkuloza istodobno postaje nezaobilaznim argumentom vezanim uz problematiku klasnog i socijalnog".

image
Stan u Zavratnici
Arhiva Čepulić

Stella Fatović-Ferenčić kaže: "Angažman Vladimira Ćepulića bio je motiviran prije svega pokušajem sprečavanja da se ta bolest širi. Te fotografije su njemu služile u socijalno-medicinske svrhe. Odnosno, bile su sredstvo za kampanja protiv tuberkuloze. Želio je unutar katastra popisati oboljele. Koncept je bio: tuberkuloza je bolest loših stanova. No, neke od fotografija imaju umjetnički predznak". Pitali smo ju je li moguće da je snimao sam, da se radi o "liječničkom Toši Dapcu", kako bismo ga mogli nazvati, no naša sugovornica odgovara da je to teško moguće.

Od te su bolesti bolovali i umirali i neki poznati umjetnici, složit će se Stella Fatović-Ferenčić: "Postojao je neki stereotip, tanki, mršavi. To su ljudi koji su završavali u sanatorijima. No, to nije masa ljudi koja se doseljavala u grad i nije imala novca. Godine 1909. podignut je Brestovac. Međutim, tamo ste mogli poslati dvije stotine ljudi. A ova sirotinja, oni su umirali u barakama, po smetištima, u podrumima, na tavanima. Zato smo i donijele statistiku koliko je stanova imalo samo jednu prostoriju, koliko je populacije stanovalo u tim zgradama, često s domaćim životinjama. To je slika Zagreba u 20. stoljeću. To je centar grada".

image
Nova Ves
Arhiva Čepulić

Takve uvjete stanovanja, slikovito opisuju naše sugovornice, "jasno ilustrira fotografija iz zbirke Vladimira Ćepulića naslovljena "Stan u baraci u Zagrebu" koja prikazuje dio interijera, ugao barake u kojoj je stanovala gradska sirotinja. Jedan je zid ožbukan, no žbuka je vidljivo oštećena, dok se drugi sastoji od drvenih dasaka i letava s oštećenim slojem boje. Inventar tog neurednog i zatrpanog prostora uključuje raznovrsne uporabne i ukrasne predmete kao što su krevet i dva ormarića nevješto sklepana od grubo obrađenih dasaka, stare poderane krpe neprepoznatljive svrhe razbacane po krevetu, podu i stolcima, vješalica s kuhinjskim priborom, posudice i razne tričarije, dječja lutka, petrolejka, lim za pečenje, posude za kuhanje, slike nejasnog sadržaja u pohabanim okvirima, nabožna slika Srca Isusova, fragment reklamnog panoa s modnom ilustracijom ženske odjeće i cipela. Pogled promatrača privlače i drugi neobični detalji, poput ručke kišobrana koja viri iza kreveta ili naslona tada popularnog Thonetova stolca od savijenog drva. Ova začudna mješavina pučke i urbane ikonografije potresno je svjedočanstvo života siromašnoga gradskog stanovništva".

image
Podrumski stan u Novoj vesi
Arhiva Čepulić

Nadalje, među motivima je i fotografija nazvana "Ljetna spavaonica" koja, kako navode, "prikazuje improvizirane krevete na livadi prigradskog područja nadomak industrijske zone Zagreba. U prvom planu usred bujne trave nalaze se četiri "ležaja" koji se sastoje od pohabanih prostirki, jastuka i pokrivača. U pozadini se vide stupovi dalekovoda, tvornički dimnjaci, krovovi kuća, u daljini lijevo naziru se prepoznatljivi tornjevi zagrebačke katedrale".

Silvija Brkić Midžić se nadovezuje: "Ljudi doslovce nisu imali gdje spavati. Zaposlili su se u tvornici, donijeli deke i madrace, jastuke. Nama najdraža i najšokantnija fotografija upravo je s tim jastucima. Kad je ljeto, još mogu spavati na otvorenom. Zimi je iz baraka stršio dimnjak. Sve se to odvijalo u centru grada, straćare su bile iza Muzeja Mimara".

Dio je stanovnika, oni koji nisu imali gdje drugdje, živio u napuštenim vagonima vlaka. Na jednoj od fotografija snimljenoj kod improviziranih mjesta stanovanja poziraju tri žene pod crnim maramama, a uz njih malena djeca. Do ulaza u vagonski stan vode strme drvene stube, iznad vrata postavljena je nadstrešnica, a uz donji rub vagona napravljena je drvena konstrukcija koja služi kao žardinijera za cvijeće.

Na drugoj fotografiji, koja prikazuje unutrašnjost stana u vlaku, mlađa je žena u cvjetnoj haljini. Iako skučen, doima se čišći i uredniji u odnosu na stanove u podrumima i barakama na drugim fotografijama istog ciklusa: "U unutrašnjosti vagona nalazi se pravi sobni namještaj - bračni krevet, stol i stolica, komoda, zavjesa kojom se mogu prividno odvojiti dvije prostorije, a zidne plohe prekrivene su listovima novina koji služe kao tapete. U središtu prizora nalazi se mlada djevojka koja sjedi i čita u polumraku".

image
Nastambe u barakama
Arhiva Čepulić

Stella Fatović-Ferenčić ističe: "Zainteresirali su nas ti detalji, poput cvijeća koje su sadili ispred vagona. A to je i doba kad se mijenja pogled liječnika, zahvaljujući Andriji Štamparu i njegovim sljedbenicima kao što je bio i Vladimir Ćepulić. Liječnik je prije bio fini gospodin, došao vam je uz krevet i pregledao vas. Najednom se mijenja njihova uloga, liječnici postaju učitelji, zdravstveni prosvjetitelji, odlaze na teren, educiraju, vide što se događa na terenu, kako ti ljudi žive. Shvaćaju, također, da način na koji žive utječe na širenje bolesti. U to se doba, primjerice, na rubovima grada pojavljuje malarija".

Fotografije trošnih kuća i teško zamislivih uvjeta života snimljene su i u samom centru grada, u Tkalčićevoj i Vlaškoj ulici. "Pomalo nadrealno djeluje prizor brojne obitelji koja pozira ispred sirotinjske prizemnice i njezina "aneksa" - nastambe sastavljene od sanduka i ljepenke", nabrajaju naše sugovornice. Fotograf odlazi i na Trešnjevku gdje te iste 1924. godine snima kuću od drvenih dasaka pokrivenu crijepom. Kombinacija je to stambenog prostora i štale s dva ulaza. Ispred kuće stoje članovi obitelji i jedna krava. Snimane su i sobe prostitutki u Tkalčićevoj ulici, koje su također radile u teškim uvjetima. Stella Fatović-Ferenčić kaže: "Sve su to fotografije koje snimaju naličje grada za koje ne znamo da ga danas možemo sa stopostotnom sigurnošću reći da je u potpunosti nestao. Uvijek ta naličja postoje i jasnije se otkrivaju tijekom potresa, pandemije i katastrofa".

Silvija Brkić Midžić kaže da nije poznato tko je fotograf, ali tragaju za njim i kažu da "zasad nitko od stručnjaka nije to mogao procijeniti". "Hrvatska socijalna fotografija pojavljuje se kasnije, tek tridesetih godina, kad se javlja Tošo Dabac s "Ljudima s ulice". Snimaju i drugi članovi fotokluba, svaki u skladu sa svojom umjetničkom poetikom. Autor ovih fotografija bio je svakako talentiran, čovjek s visokom socijalnom osjetljivošću. Motiv zbog kojeg nastaju fotografije jest aktivistički: u tom razdoblju Zagreb još nema katastarsku službu. Prvi Zakon o katastru zemljišta donesen je 1928. godine: "Ekspresivna vizualizacija i prezentacija stambene bijede u Zagrebu proistekla iz Ćepulićeva projekta katastra o tuberkulozi imala je stoga za cilj osvijestiti problematiku socijalne bolesti u širem društvenom kontekstu. Metodu rada Ćepulić je objašnjavao na sljedeći način: "Za svaku ulicu posjedujemo grafički katastar umrlih od tuberkuloze u pojedinim kućama dotične ulice, a za svaku kuću imenični katastar umrlih u dotičnoj kući. U katastar po kućama upisuju se na posebnim tiskanicama imenično uz naznaku starosti, zanimanje, dan smrti i dijagnoza svakog lica umrlog od tuberkuloze u dotičnoj kući. Ti katastri mogu poslužiti i sestrama kod pronalaženja novih slučajeva od tuberkuloze.

image
Povjesničarke Stela Fatović i Silvija Brkić.
Goran Mehkek/Cropix

Prigodom kućnih posjeta u dotičnoj kući imadu sestre pregled svih smrtnih slučajeva, te se na temelju tih podataka mogu diskretno zanimati za zdravstvene prilike stanara".

Sve je to objavio u publikaciji "Naša nastojanja u borbi protiv tuberkuloze" gdje je uz ove fotografije pisalo: "Ovakvih kuća ima u Zagrebu oko 4000 s 40000 stanovnika: u svakoj stanuje prosječno deset ljudi".

Jedan od poticaja za rad bio je i njegov posjet izložbi u Dresdenu koja se bavila zdravljem, a za koju je zapisao: "Krasnim modelima i nacrtima prikazani su razni načini opskrbe gradova vodom, kanalizacija, otstranjivanje smeća itd. u gradovima. Na isti je način prikazan savremeni način regulacije gradova, higijena nastanba, ulica, prometa i sahranjivanje mrtvaca".

Na važnost uvjeta stanovanja, prije Ćepulića i Maksa Benkovića, upozoravao je i liječnik Milivoj Dežman koji je već 1902. godine apelirao: "Izdati pučanstvu poduku o sušici - kako se može čovjek očuvati, provesti obligatornu prijavu svih slučajeva smrti, izvršiti dezinficiranje stanova i tako riješiti pitanje radničkih stanova, pojačati kontrolu nadzora u stanovima i radionicama, neka ravnateljstvo okružne blagajne uredi ambulatorije, a naročito laboratorije prema svim zahtjevima moderne medicine...".

U svojim je sjećanjima na to razdoblje Dežman zapisao: "U ambulatorij su dolazili pretežno tuberkulozni bolesnici radnici, a kućni moji posjeti, naročito prve zime, bili su očajna borba sa siromaštvom, a uslijed toga i zapuštenošću i predrasudama tuberkuloznih bolesnika. Moj se kotar protezao na čitavi zapadni dio grada Zagreba: od Tuškanca, Frankopanske ulice i Savske ceste sve do Podsuseda. Bilo je dana kad sam se do večeri vozikao i pješačio a uvijek ista slika: loši stanovi,velika bijeda i posvemašnja neupućenost bolesnika". Na Dežmanov je poticaj, navodno iz romantičnih pobuda, nastao sanatorij u Brestovcu. Bio je zaljubljen u prekrasnu glumicu Ljerku Šram koja je oboljela od tuberkuloze, nakon čega je dao podići prvu specijaliziranu bolnicu te vrste na jugu Europe. Nažalost, ona nije izdržala, preminula mu je na rukama. Posljednji su pacijenti iz bolnice otišli krajem šezdesetih godina.

Sanatorij je podignut 1909. godine kada je bio veliki potres na Banovini, a osjetio se i u Zagrebu. Nevolja nikad ne dolazi sama. Autorice na početku svojeg istraživanja spominju citat koji je poznati hrvatski znanstvenik, geofizičar Andrija Mohorovičić, napisao i objavio u Narodnim novinama 1909. godine: "Ovom zgodom moram upozoriti sve nadležne faktore na zastarjele građevne propise, koji ne uzimaju nikakav obzir na to kako potres djeluje na građevine. Istaknuo sam kako bi trebalo kod gradnje kuća uzimati u obzir i na potres. Moje su riječi ostale do sada glasom onoga, koji vapi u pustinji, te se u samom Zagrebu izgradilo koješta što je pogibeljno za prolaznike i za zgrade same".

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. listopad 2021 00:47