U Magazinu od 13. veljače cijenjeni prof. Trkanjec prezentirao je intelektualnu debatu o budućnosti klasične filologije i valorizaciji antike. Želio bih se osvrnuti na nekoliko njegovih iznenađujućih propusta i interpretacija za koje smatram da su promašene, a koje je važno istaknuti kao tek jedan od razloga zašto smatram da nije idealno da jedan klasični filolog iz Hrvatske, ma koliko renomiran, površno prezentira debate koje se odvijaju na drugom kraju svijeta, u društveno ekonomskom kontekstu koji je teško primjenjiv na nečije iskustvo u zagrebačkoj klasičnoj gimnaziji. Nažalost, za razliku od prof. Trkanjca, ja sam imao prilike osobno sudjelovati u sramotnim događajima koje opisuje, pa se osjećam pozvanim da ispravim netočne navode.
Počnimo s najvećim propustom. Na kongresu američkih klasičara, gdje se 2019. dogodio incident koji je započeo ovu veliku debatu unutar klasične filologije, problem nije nastao zato što je Mary Frances Williams rekla da antiku treba braniti. Kao što je vidljivo iz videa samog događaja, kaos je nastao u trenutku kada je Williams rekla prof. Dan-elu Padilli Peralti u lice: "Vi ste možda dobili posao prvenstveno zato što ste crnac, ali ja bih radije voljela da ste posao dobili na temelju zasluga". Ovakav sramotan komentar jednom cijenjenom profesoru, u kojem se nazire duboko utabana ideja među desno orijentiranim Amerikancima da crnci dospijevaju na visoke pozicije samo zbog zakona koji suzbijaju diskriminaciju, nema nikakve veze s time koliko je antika sama u sebi vrijedna proučavanja.
Ne navodeći ovu činjenicu, a s druge strane nižući niz hvalevrijednih aspekata antičke kulture, prof. Trkanjec već na početku članka krivo predstavlja problem kao okršaj manjinskih predstavnika struke sa samom antikom. Okršaj nije (i, po logici stvari, ne može biti) s antikom, nego s ljudima od krvi i mesa koji tu antiku danas baštine i čuvaju. Naime, kao što je dobro znano onima koji sudjeluju u struci s ove strane Atlantika, Peraltin stav nije da klasičnu filologiju treba ukinuti zato što je sama njezina povijest puna diskriminacije. Prof. Trkanjec "očito nije upoznat" s činjenicama te iskrivljuje sliku stvari "a da toga (nadam se) nije svjestan" (nota bene, ovdje sasvim sarkastično koristim izraze kojima se prof. Trkanjec u svojem članku referira na profesora jednog od najcjenjenijih svjetskih sveučilišta, i to radim isključivo kako bih dočarao nepotrebnost takvog tona svisoka.)
Kako bih ispravnije prikazao bit trenutne debate, potrebno je rasplesti tri različita problema. Prvi problem je zatvorenost struke. Naime, kada govorimo o tome da struku treba "ukinuti", ustvari govorimo o tome da akademska disciplina klasične filologije na Zapadu trenutno ima potpuno arbitrarne i zastarjele granice. Zašto, recimo, zapadna sveučilišta odvajaju odsjek klasične (grčko-rimske) arheologije od odsjeka koji obuhvaća sve ostale oblike arheologije, bez obzira na zemljopisno područje istraživanja? Zašto povjesničari umjetnosti antike moraju polagati jednake filološke ispite kao i klasični filolozi dok stručnjaci koji se bave, recimo, umjetnošću njemačkog baroka ne moraju doseći isti stupanj znanja o lingvističkim temama kojima barataju diplomirani germanisti? Ovo su samo neki od vrlo ključnih, ali javnosti vrlo nebitnih problema. Nažalost, ti problemi su toliko dubinski institucionalizirani da bi njihovo rješenje zahtijevalo potpuni preustroj struke.
Drugi, usko povezani problem je jasno prepoznatljiv u uvredi s konferencije 2019. Naime, kao što svjedočanstva nebijelih klasičara već desetljećima prenose, disciplina na Zapadu i dalje gaji sumnje prema tome kome antika pripada. Kada prof. Trkanjec sumira problem kao "zatvorenost za znanstvenike koji nisu bijele puti", ne daje ni približno uvid u stanje stvari. Kako je moguće, recimo, da udruga britanskih srednjoškolskih nastavnika latinskog i grčkog organizira svečanosti na kojima prikuplja prihode šaljivim "aukcijama roblja", u kojima britanske klince uzvanici mogu "kupiti" kao roba za jednu večer? Možete li zamisliti da šesnaestogodišnjakinja čiji su preci uistinu prodavani kao robovi bude zgrožena tako nečim? Naravno, ona ne bi bila u krivu ako bi nakon toga zaključila da ti ljudi žive u svijetu koji je toliko nepovezan s političkom stvarnošću da misle da je šaljiva aukcija robova bezazlena stvar te da bi ostajanje u takvoj disciplini bilo ravno mazohizmu. Naposljetku, brojke to potvrđuju - nedavna studija časopisa Scientific American pokazala je da niti jedna društvena ili humanistička disciplina nema manji broj afroameričkih doktora znanosti - dok ih je u sociologiji, recimo, gotovo 10%, u klasičnoj filologiji ih je, statistički, 0%.
Znači li to, s druge strane, da je gotovo identična dobrotvorna aukcija studenata klasičara na kojoj sam osobno sudjelovao kao 13-godišnjak u Zagrebu jednako problematična? Ne, nije. Naime, različite kulture imaju različite razine svijesti o pojedinim problemima. U Zagrebu je svijest o ropstvu nešto što se tiče drugih, u Londonu i Alabami nije. Naš domaći kontekst, usporedbe radi, puno je osjetljiviji na druge teme - recimo, ne mogu zamisliti da bi neka zagrebačka osnovna škola, u želji da podigne svijest o bogatoj povijesti ranog srednjeg vijeka organizirala šaljivo "pokrštavanje Hrvata" nad učenicima drugih vjeroispovijesti.
Treći problem koji se slabo nazire u tekstu prof. Trkanjca je problem isprepletenosti klasične povijesti i bijelog suprematizma. Dok u Hrvatskoj taj problem jednostavno nije vidljiv, američka i zapadnoeuropska javnost već dugo prepoznaje sve veći broj desnih ekstremista koji su prigrlili iskrivljenu verziju antike kao nekakav cilj rasno i vjerski čiste zapadnjačke civilizacije. Dovoljno je uputiti na suvremeni rasistički pokret Identity Europa, koji doslovce prikazuje antiku kao ideal bjelačke nadmoći. Ovo, nažalost, nije tek interpretacija onih koji se s njima ne slažu - oni sami to eksplicitno tvrde. Online zajednice mizoginih "incela" simplistički reduciraju stoike poput Marka Aurelija i Seneke kao "prave muškarce", koristeći birane citate kako bi potvrdili svoj stav da feminizam uništava svijet. Za to im služi isti Seneka, kroz čija je djela prof. Trkanjec naučio da je ropstvo loše ili barem, ako je suditi po pismu koje u članku citira, da je ropstvo (…) manje problematično ako se prema robovima odnosimo s poštovanjem? Drugim riječima, i filolozi i rasisti u antici vide ogromnu vrijednost, no to uopće ne znači da ljubav prema antici nekoga čini rasistom.
Iznimno cijenim prof. Trkanjca kao znanstvenika i intelektualca. Ovim opaskama ne želim smesti njegov interes za ovo pitanje, nego istaknuti koliko je tematika odnosa prema antici relevantna i za puno bliža područja od daleke Amerike. Te je bliže oblike manipulacije davne prošlosti za političke potrebe današnjice, kao i inače, lakše vidjeti na drugima - od otužnih Potjemkinovih grčkih hramova kojima se 2014. okitilo Skoplje do kontinuiranog veličanja srednjovjekovnih kraljeva u Srbiji. Ipak, i u poslijeratnoj Hrvatskoj antička se prošlost koristi kao oruđe, o čemu se u javnosti ne razgovara često.
Naime, koliko god mi smatrali da su vrijednosti grčko-rimske kulture univerzalne, javna valorizacija antike u Hrvatskoj je rijetko politički neutralna. Niz je stručnih radova, štoviše, istaknuo strmoglav retorički preokret u tome kako se Hrvatska predstavljala svijetu prije i poslije Domovinskog rata, u čemu je antička baština imala veliku ulogu. Analizom brošura Hrvatske turističke zajednice harvardska je znanstvenica Lauren Rivera pokazala da je daleka prošlost prije rata zauzimala tek malo manje od 20% promidžbenih tekstova o Hrvatskoj; poslije rata ta brojka skočila je na više od 50%. Nakon rata "kulturna raznolikost" kao glavno obilježje Hrvatske bilježi pad od 60%, a "pripadnost europskoj baštini i povijesti" ističe se 60% češće. Ono što je začuđujuće, navodi Rivera, jest do koje mjere Hrvatska inzistira na svojoj neizbrisivoj vezi s europskom prošlošću, kao da sve duguje toj baštini. I tu možda leži dio tjeskobe koja izvire iz teksta prof. Trkanjca: ako netko tamo u Americi ukine antiku, kako ćemo mi znati objasniti tko smo? Tko će nam onda reći kakav je to Mediteran "nekad bio"?