DIREKTOR ZAGREBAČKOG ZOO-a

ON JE NAŠ DR. DOLITTLE 'Već kao dijete doma sam dovlačio ozlijeđene štakore i mrave. Sad s kolegama iz Zoološkog godišnje spasim i po 700 životinja'

Biljana Blivajs / CROPIX

 

Damir Skok, direktor ZOO vrta Zagreb, cijelog života obožava životinje. Dok je studirao veterinu, maštao je o tome kako će jednoga dana otvoriti svoju ordinaciju, no potom se počeo baviti kinologijom. Kao apsolvent je počeo raditi u korporaciji koja se bavila hranom za životinje, pa ga je posao zapravo odveo u drugom smjeru i postao je korporativni menadžer. Uz to je bio i na čelu Hrvatskog kinološkog saveza.

Čitav je život okružen životinjama i njih mu nikad nije dosta. Kod kuće, kaže u šali, ima pravi mali zoološki vrt. Naime, s njegovom obitelji dom dijeli četrnaest pasa, deset mačaka, dvije činčile i papagaj.

 

Nakon malog zoološkog vrta koji ima kod kuće, nije mu nimalo teško otići na posao. Dapače, voli biti među životinjama koje su svoj dom pronašle u Maksimiru.

- Ne mogu si pomoći, obožavam životinje. Sve vrste. Htio sam zmiju dovesti doma, ali je moja divna supruga tu povukla crtu i rekla da nema šanse. Ne zato što ne voli zmije, nego zato što one jedu miševe, a ona jako voli miševe pa ne bi imala srca hraniti jednog ljubimca drugim - kaže Damir.

No, zato na poslu ima terarij sa zelenim pitonom u kancelariji. I preko osam tisuća ostalih životinja u ZOO vrtu, naravno. Tu je odnedavno i Matija, mali medvjed, koji sada ima 14 kilograma i vrlo je znatiželjan. Za sve njegove obožavatelje važna obavijest - Matija je, kad se probudi, neopisivo nervozan stvor i vrlo je namćorast. No, čim pojede, on je novo stvorenje, sladak, zaigran, miran.

 

- Matija je sjajan, a kod nas će biti još neko vrijeme. Potom odlazi u Utočište za medvjede u Kuterevu, gdje se nadamo da će se uklopiti. Iako su nas neki prozivali jer smo Matiju othranili i krive nas što se on neće moći vratiti u divljinu, činjenica jest da smo dali sve od sebe da se to dogodi. No, bio je premalen i šanse su bile male. On uopće ne zna da je medvjed.

Mogli smo birati: ili ga pod ovu cijenu spasiti ili pustiti da priroda učini svoje, a za njega bi to vjerojatno značilo smrt u šumi - kaže Damir koji ponosno ističe važnu činjenicu - svake godine Zoološki vrt, u čijem je sastavu i Sklonište u Dumovcu, spasi preko 700 životinja, a među njima ima svih vrsta, zmija, ptica, srna... Bez specizma, kaže, jer baš svaka ugrožena životinja treba pomoć.

Etični uzgajivači

- S obzirom na to da spašavamo sve životinje, svjesni smo da nam na razini države treba utočište za divlje životinje. Neke se nakon opravka mogu vratiti u divljinu, druge ne mogu. Sad se snalazimo kako znamo, no to je samo krpanje. Nadamo se da ćemo jednog dana imati pravi centar - kaže optimistično Damir, čija se strast za pomaganjem životinjama pokazala u najmlađoj dobi.

- Već kao malo dijete sam doma dovlačio ozlijeđene štakore i mrave. Moji roditelji, inače stomatolozi, primijetili su da jako volim životinje. Zanimljivo je da su mog brata poticali da se i sam bavi njihovom strukom, a mene nikad nisu. Mislim da su otpočetka znali da mene srce vuče u drugom smjeru - prisjeća se Damir i kaže da je odluku da će biti veterinar donio u trenutka kad je upoznao prvog veterinara. Kad mu je on objasnio što sve radi, dječak je odlučio kako jednoga dana, kad odraste, i on želi raditi isti posao. Nakon toga je upoznao i kinološkog sudca, pa je donio odluku da će se i time baviti kad odraste. Ostvario je oboje.

 

Suživot

U djetinjstvu je njegov najbolji četveronožni prijatelj bio patuljasti pinč Piki. Kasnije je njegova obitelj, kad su se iz stana preselili u kuću, nabavila ruskog hrta. Negdje u to vrijeme je na poklon za rođendan dobio knjigu “Naši kućni ljubimci”, koja je zacementirala njegovu budućnost.

- Svašta je u toj knjizi bilo obrađeno i oduševljavala me. Išla je svugdje sa mnom - na njoj je bilo mrlja od čokolade, trave, ali i krvi s poderanih koljena koje sam zaradio na nogometu. Nisam se ni trenutka odvajao od nje, a još uvijek je imam. Ona me je zapravo gurnula u uzgoj pasa - kaže Damir, koji sa suprugom i danas uzgaja pse. U šali kaže kako ona u miraz nije donijela goblene i singericu, nego šest srednjih šnaucera. Povezala ih je, između ostalog, ljubav prema psima, pa su počeli s uzgojem. Trenutno imaju 12 tih šnaucera te po jednog engleskog pointera i špringer španijela.

- Uzgoj je i meni i njoj cjeloživotna strast. Premda se mnogima čini da se tu vrte neki veliki novci, ako ste etičan uzgajatelj, nema tu zarade. Nama je važno da su psi lijepi, ali pazimo na njihov karakter te, zapravo najvažnije, njihovo zdravlje. Etični uzgajivači su zapravo zaštitnici životinja. Ja uvijek ljudima kažem da, ako psa mogu udomiti, to učine. Druga je stvar ako im pas treba za neku namjenu ili mora biti određene vrste, tipa psi koji se ne linjaju za ljude koji su alergični na dlaku. Inače, udomite, apsolutno i uvijek udomite psa - kaže Damir.

Njegovim se psima prije devet godina pridružila jedna maine coonica. A onda su, mic po mic, došle druge mačke. Među njima je i jedna udomljena - ta se, naime, samo pojavila kod njega doma. Moguće je, kaže, i da nije samo došla, nego da ju je netko ostavio, ali su on i obitelj zaključili da im se više sviđa verzija priče po kojoj je ta mačka, nakon putovanja svijetom, par dana promatrala bogovski život njihovih mačaka i onda se odlučila useliti. Njegovim se kćerima ta priča itekako dopada.

 

- Kod nas je sve posvećeno životinjama. Na kuću smo nadogradili tri prostorije za pse i dvije za mačke, a one imaju i vanjsku volijeru, da mogu izlaziti. Tu je i stražnje dvorište za pse. Imamo tamo bokseve, ali rijetko u njima borave. Svi su oni u kući, a prostoriju biraju sami - jednu večer je jedan na kauču, drugu večer drugi. Izmjenjuju se.

Nama su svi oni kućni ljubimci - pojašnjava Damir i dodaje da se psi i mačke u njihovu domu - toleriraju. Nema tu neke velike ljubavi, ali ni problema. Da je riječ o manjem broju životinja, kaže, sigurno bi se složili, ali ovako velike grupe nisu stvorile prisniji odnos. Poštuju činjenicu da su oni drugi tamo, ali to je sve. Neki od pasa ponekad bi se i družio, kaže, ali mačke taj njihov pokušaj uspostavljanja prijateljstva obično ne dočekaju baš ohrabrujuće pa inicijativa propadne.

- Puno toga je podređeno njima, posebno u vrijeme kada idemo na godišnji odmor. Iako imamo kuću u Pakoštanima, ne možemo ih toliko povesti sa sobom. Neki idu s nama, ali većina ostaje doma pa uskaču prijatelji, bake i djedovi. Oni ih nahrane, prošeću... Kuću čistimo stalno, zbog mačaka koje za sobom ostavljaju hrpu dlake, ali mi smo se navikli. I ne, nije mi nimalo žao što nam je život, eto, možda malo kompliciraniji nego drugima, jer mislim da vrijedi - kaže Damir.

Sve te životinje koje žive s njima ipak nisu bile dosta njegovim kćerima. Starija je tatu mjesecima molila da joj kupi činčilu. Iako je ispočetka rekao kako im zaista ne trebaju dodatne životinje, ona je čvrsto odlučila, moljakala ga je uživo, slala mu poruke... Mjesecima je vršila pritisak na njega dok nije odustao.

Neopisiva sreća

- Supruga je snimala njenu reakciju na činčilu koja ju je čekala kad se iz škole vratila doma. Kad sam to vidio, zaključio sam da je vrijedilo jer je bila toliko neopisivo sretna da mi je srce bilo puno. A onda, znate kako to ide, što je dobila starija sestra, to želi i mlađa, pa smo, eto, doma doveli još jednu. Doduše, sreća je što su odabrale tako male životinje - mogle su se zaljubiti u nešto što ne stane u kavez, a onda bismo svi bili u problemima - kaže kroz smijeh Damir.

U Samoboru svi znaju da je direktor ZOO vrta, pa se često u njegovu dvorištu znaju pronaći napuštene životinje. Recimo, svake godine pronađe po barem jednu kornjaču. Bilo je i pasa, mačaka... No, kako ima široki krug prijatelja, sve su te životinje udomljene. Kad ih ne bi uspio udomiti kod ljudi koje poznaje, oglasio bi ih na društvenim mrežama, zamolio prijatelje da se raspitaju... Tako da, ponosno dodaje, nijedna od tih životinja nije završila u skloništu. No, moli svoje sugrađane da ipak ne nastavljaju s tom praksom.

- Iako su te životinje na kraju dobro završile i njihove su priče lijepe i sretne, molim ljude da ne bacaju životinje u naše dvorište. Niti ičije tuđe, zapravo. Postoji humani način da se riješi problem neželjenog potomstva - kastracija. Znam da ona mnogima zvuči kao nešto invazivno i neprirodno, ali je u mnogim situacijama najbolje rješenje i sprječava situaciju u kojoj su skloništa puna nezbrinutih životinja - ističe Damir.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo