Ustati u praskozorje radnog dana i zaputiti se u šumu na planinarenje, možda i trkački trening, ne traži samo motivaciju, već podrazumijeva i “privilegij” da u sedam, osam ili devet ne moraš biti na poslu; ili makar jako preciznu organizaciju da na posao stigneš na vrijeme.
Bikčevićeva staza što od potoka Bliznec vodi do Puntijarke vjerojatno je najpoznatiji šumski put sa zagrebačke strane Medvednice. Vikendom se pretvori u zakrčenu planinarsku autocestu, tako napučena i nije najbolje mjesto za opuštanje i osluškivanje šume. U te je dane izbjegavaju oni što u sebi nađu dovoljno entuzijazma i za sebe dovoljno vremena da njom idu radnim danima.
Te srijede, jednog od prvih dana jeseni, oko sedam ujutro već je parking podno staze upućivao da je u šumi dosta ljudi.
Samo nekoliko stotina metara što smo se uputili u brdo protrčao je Nick Colgan (54), Britanac već 12 godina u Hrvatskoj, organizator Garden Festivala u Zadru, odnedavno vlasnik pivnice u Zagrebu, nekadašnji producent UB40.
Nick Colgan
Odani planini
Dolazi svako jutro, osim vikendom. “Volim stići oko 6.45 ili 7, stanujem u centru, do Medvednice u to doba imam desetak minuta vožnje. Ne radim trening do vrha Sljemena ni do Puntijarke, već, ovisno o tome koliko vremena imam, obično idem oko tri kilometra gore. Povremeno trčim, na težim dionicama hodam. Obožavam ta jutra i samoću, ovo je dobro mjesto za razmišljanje, prije nego što mi se ljudi počnu obraćati, prije nego što uđem u ured i krenem komunicirati.”, kaže. Ne ide sam, dolaze i supruga Charlotte te pas, no svaki od njih troje ima vlastitu dinamiku, ne osvrće se na druge, gazi svojim ritmom, radi svoje vježbe, uživa za sebe; skupe se tek pri povratku.
Bez puno priče
Jutra na Medvednici, kažu, ne odriču se, bez obzira na vrijeme i doba godine. “Zimi je prekrasno, rekao bih spektakularno, ljepše nego u jesen.” Colgan se, kao i mnogi stranci koje godinama susrećem na Medvednici, čudi da, s obzirom koliko je brdo blizu gradu, nije puno više napučeno ljudima, i to baš preko tjedna. “Život je lakši ako se ujutro nadišeš zraka, napuniš šumom... Ne pričam s onima koje susrećem, tek kimnem glavom, svi smo ovdje iz istog razloga, svak hoće malo mira. Ima ih šest, sedam koje redovito susrećem, već se na neki način znamo po viđenju.”
Pješaci na Bikčevićevoj stazi
Po stazi još nije puno lišća, tek je prvo otpalo. Sunce se na taj dio u ovo doba godine probije tek iza osam. S treningom su nešto prije osam i trideset već bili pri samom kraju troje prijatelja, sve trkači, Iva Brajer, Nikolina Horvat i Matej Gjurković. Od Blizneca su krenuli oko sedam, takav je bio dan, makar govore da puno češće i radije trče navečer, po mraku, negoli u ranu zoru. Nikolina i Iva redovito idu skupa. Matej je u trčanju bitno dulje, odavno trči i ultra utrke, one dulje od 100 km. Bikčevićeva staza i nije omiljena među trkačima, spada među najteže i uz nju trčeći do gore idu uglavnom najutreniraniji i najizdržljiviji. Ostali kombiniraju trčanje i hodanje. “Osim što je teška, često je i previše ljudi, pasa, biciklista, na njoj uvijek treba paziti, pogotovo kad trčiš prema dolje.”, komentira Brajer.
Trkački pokret
Sa slušalicama na ušima Tea Blažević, voditeljica prognoze na N1, jednom tjedno, najčešće sama, pješači do Puntijarke. “Planinarim radnim danom, često mi preko tjedna, nakon radnog vikenda, jedan dan bude neradni, pa kad dijete odvezem u školu, popijem kavu negdje usput, odem na Medvednicu, oko 10 se krenem penjati jer ne volim da je hladno. Gore, u planinarskom domu, ostanem sat-dva, nešto popijem, pojedem, uživam, znam naići i na poznanike, jer se često penju isti ljudi.”
Tea Blažević
Sve je više onih koji Medvednicom hodaju sami, uglavnom su mlađi. Posljednjih godina rastu i trkački i planinarski “pokret”, no čudi što gotovo pa svak tko se penje sam - na ušima drži slušalice. Zašto se dobrovoljno lišavaju zvukova prirode, uhom bježe od ugođaja zbog kojeg su, makar djelomice, ovamo i došli? “Paše mi slušati muziku jer do gore brzo hodam, nametnem si tempo i to je dosta intenzivan trening. Glazba mi odvrati misli od fizičkog napora, a dolje se spuštam u tišini, onda mi nije potreban taj glazbeni poticaj, već uživam u zvukovima šume”, Blažević vrhom tenisice prebire otpale žirove.
Na planinarenje ju je “navukla” sestra. “Ali, ona ne može radnim danom pa sam s vremenom počela hodati sama. U početku je bilo malo nelagodno, jednom sam čak i zalutala. Ali, glupo bi bilo dozvoliti da me strah zaustavi jer to mi planinarenje baš puno znači. A i odavno sam se prestala bojati... Volim i tu samoću u šumi. Vidim i pozitivan trend, stvarno je dosta ljudi, često idu i sami i svako malo netko prođe, makar je srijeda.”
Pješaci na Bikčevićevoj stazi
Sljemenski fanatici
Dreleta smo sreli oko devet, nedaleko od Puntijarke, već se spuštao dolje. Lati se za džep, izvlači mobitel, ponosno pokazuje koliko je Endomondo zabilježio da mu je trebalo za uspon. “To je u kategoriji muškarca starijih od 50 godina odličan rezultat. Bar ja mislim”, u šali će, ali pomalo i poput djeteta koje traži pohvalu pred publikom. Na Medvednicu je krenuo, priča, “organizirano, kao član Udruge sljemenskih fanatika, koju čine Miroslav Škoro, Vedran Mlikota, odvjetnik Goran Suić i ja. Nas četiri ponekad idemo, ovako, u koloni, gore. Suić vodi, on je mršav, popne se za 51 minutu, a mi umiremo iza njega”.
Dobro je i kad je sam sebi jedino društvo, dapače. “Nekak mi je ljepše solo, odem s pesom, ne moram s nikim pričati, a volim pomalo i govoriti sam sa sobom, šuma je idealno mjesto za to. Baš sam razgovarao sam sa sobom, a onda sam vas primijetio pa zašutio. Pokušavam se penjati bar dva puta tjedno.”
Pješaci na Bikčevićevoj stazi
Ide li s društvom, u domu gore nadoknadi sve izgubljene kalorije, ako je samo s psom dovoljno im je naliti si vodu s izvora i odmah kreću natrag. “Kad se spustimo odemo do prvog dućana, Lajka dobije šnitu salame, sebi kupim bananu. Koljena sam zeznuo pa sad idem nizbrdo sporije nego uzbrdo, do dolje mi treba sat i deset”, maše sa štapovima što ih je dobio od Mlikote za svojeg prvog uspona, prije dvije godine.