Kada vjetar s Medveščaka krošnje javora zaplete
Kada udari s Griča podne preko trga prema jugu
Golubovi kad polete prema nebu kao drugu
Zagrebačkim ulicama cesta mog života teče
Njegova me radost blaži, njegova me rana peče”… stihovi su jedne od mnogobrojnih pjesama o gradu Zagrebu i njegovim ulicama. Danas su na njegovim ulicama ostaci mnogobrojnih rana. Rana koje su nastale u rano jutro 22. ožujka.
Pet dana kasnije, s vatrogascima iz zagrebačke Javne vatrogasne postrojbe krenuli smo na gradske krovove u središtu grada kako bismo se uvjerili u pravo stanje onoga što sa zagrebačkih ulica ne možete vidjeti. Prolazite li njima, ne možete shvatiti što se te nedjelje u rano jutro zaista dogodilo. “Oko 10 tisuća dimnjaka u Zagrebu napuklo je ili srušeno.
Naš novinar Krešimir Žabec
Oni koji su pali, porazbijali su krovove. Nevjerojatno. Kao da ih je netko odrezao”, govori mi zapovjednik zagrebačkih vatrogasaca Siniša Jembrih u Babonićevoj ulici, dok jedna od njegovih ekipa skida jedan od tih tisuća dimnjaka. Naoko tako ne izgleda, ali vatrogasac Mario Stiplošek uvjerava nas - “Ovi manji teški su najmanje tonu, a veći imaju po tri, četiri tone”. Dižemo se u košari na vrh jedne kuće gdje njegov kolega rukama i čekićem razmontirava jedan od tih manjih.
Ekipa od tri člana poskida ih oko 10 komada dnevno. Svaka ekipa ima popis 10 do 15 adresa. “Krenemo od pol osam ujutro pa sve dok se vidi”, kaže nam Ivica Starinec. “Ako ovako nastavimo, trebat će nam šest mjeseci da sve poskidamo”, kažu mi vatrogasci koji nemaju ni tehničkih ni ljudskih kapaciteta da dovrše taj posao. Zbog koronavirusa u jednoj smjeni u zagrebačkoj Javnoj vatrogasnoj postrojbi ih je samo 19, a da ih je i triput više, ne bi bilo dovoljno.
Zbog toga je zapovjednik Jembrih dan ranije od premijera Andreja Plenkovića zatražio hitnu mobilizaciju sve hrvatske građevinske operative. Da se krene ulicu po ulicu. “Ovo je nacionalna katastrofa. Rat koji smo unaprijed izgubili”, govorio je premijeru, kojem se po očima vidjelo da je tek tada shvatio o kolikom je razaranju riječ gledajući slike centra grada snimljene iz zraka.
Za izlazak na teren vatrogasci su mi dali i svoju službenu jaknu. Lakše se u njoj kretati gradom, ali bio sam i magnet za građane. “Gospon, bute i ovaj zrušili? Vite kak loše zgleda?”, pita me jedna starija gospođa u Babonićevoj, i pokazuje na kuću do one na kojoj je vatrogasna intervencija. “Pa jeste prijavili”?, pitam.
“Nisam. Pa nije to moja kuća. Ali taj vam dimnjak već godinama tak propada, i samo kaj se ne bu zrušil. A kad ste već tu, nek dečki usput i njega skinu”, kaže gospođa koja bi susjeda bez pardona ostavila bez dimnjaka za koji je ona zaključila da ne valja. Dok se ja mučim s gospođom, zapovjednik Jembrih se smije sa strane. “Tako je nama svaki dan. Čim nas ljudi vide, odmah krenu zahtjevi. Dajte ovo ili ono”.
Pomažu i speleolozi
Iz Babonićeve se spuštamo u centar grada, u Dalmatinsku ulicu. Tamo je druga ekipa, ali i veliki kran jedne privatne tvrtke čiji radnici također skidaju teške dimnjake. “Ljudi se što prije žele vratiti u svoje stanove pa ovi koji imaju novca ne čekaju nas, nego angažiraju privatnike”, kažu nam sugovornici. Kako bi maknuli crvenu naljepnicu sa zgrade koja označava da nije za stanovanje, jedan od uvjeta je skidanje oštećenog dimnjaka s krova. “A to košta. Kažu mi da za jedan dan posla i skidanje nekoliko dimnjaka naplaćuju po 40 tisuća kuna”, šapće mi sugovornik.
U Dalmatinskoj ulici vatrogascima se pridružuju i speleolozi. Volonterski već danima skidaju dimnjake i crjepove s krovova. “Pa, dnevno ih po gradu skinemo oko pedeset komada. Imamo iskustva na visinama pa pomažemo”, govori nam iskusni speleolog Tomislav Flajpan.
Kratak dogovor, i krećemo u inspekciju. Prvo potkrovlje na broju jedan, a nakon toga broj sedam. Na obje lokacije potpuni užas. Tek kad uđete na te tavane, shvatite pravu razinu razaranja. Na broju jedan potres je za 15 centimetara potpuno pomaknuo vanjski zid na kojem je do nedjelje bila krovna greda. Pravo je čudo da se krov još drži.
Na toj adresi bez velikog krana vatrogasci pješaci ne mogu ništa, pa idemo na broj sedam. Potkrovlje potpuno razrušeno. Krov također. Tri dimnjaka stoje, ali su napukla i moraju se rušiti. Uvježbana ekipa provlači se kroz krovne prozorčiće na krov. Treba paziti gdje se stavlja noga, jer u trenu možeš propasti. I ne samo zbog onoga što je učinio potres, nego zato što su i crjepovi i letve na kojima leže truli.
“Evo ti slike elitnog dijela grada. Enormno skupi stanovi a krovovi truli, statika nikakva, zidovi bez grama cementa i armature. Tu desetljećima nitko ni lipe nije uložio”, govore mi vatrogasci. Bacamo s krovova oštećene crjepove, dijelove prozora. Kroz rupu na krovu gledam okolne krovove. Rijetko je koji čitav. Počinje osiguravanje dimnjaka. Na ovu zgradu naslonjena je druga. Malo je viša, a vanjskog zida nema. Odavno je završio na ulici. Dolazi vijest da je tog jutra s jedne zgrade pao zidar i poginuo. Dečkima nije svejedno.
“Moraš biti koncentriran. Paziti se rutine. Paziš prvi, drugi, treći put. Kad kreneš deseti put gore, umor te savladava, koncentracija pada. U 24 sata imao sam 36 intervencija. Uopće ne znam kak sam izdržal. Ali napiši da je Zagreb profunkcionirao u roku 24 sata, i to zahvaljujući vatrogascima i vojsci”, govori mi moj novi kolega vatrogasac.
I baš kad su namjeravali konopcima obgrliti jedan ogromni dimnjak, preko motorole stiže naredba o vraćanju u bazu. Zašto? Nitko ne zna. Skidamo se s krova. Idemo pješke prema bazi. S ceste to sve izgleda idilično. Da malo prije nismo bili gore, ne bismo vjerovali da je išta oštećeno. Zgrade čitave. Sve isto kao prije nedjelje. Nema tragova pucanja. Zgrada Muzeja za umjetnost i obrt ista je kao i uvijek, a svi mi tvrde da će je trebati rušiti. Preko puta Hrvatsko narodno kazalište. Ono je sve izdržalo. Čitavo je iznutra i izvana.
U bazi moji kolege dobivaju novu zadaću. Povučeni su iz Dalmatinske kako bi otišli na Marulićev trg. Čeka ih devet novih dimnjaka. Ja skidam vatrogasnu jaknu, a oni kreću na novi opasni zadatak. Poklonite im se do poda zbog svega što čine za vas.