Na ulazu nas ljubi i grli te nas u zagrljaju vodi u prvu sobicu zdesna, smije se i govori da tu sve počinje. Zrak je ispunjen mirisom turske kave, jedan stol na kojemu su šalice posložene na metalnoj tacni, nekoliko stolica, mala čajna kuhinja s jednim plamenikom i vječno otvorena vrata.
- Ovo je moja sobica, tu svima dan počinje. Učitelji prvo tu dolaze na kavicu, a učenici se dođu pozdraviti - govori Ana Madžar, teta spremačica iz zagrebačke Osnovne škole Ljubljanica, koja je za svoj doprinos školi već osvojila nagrade Ponos Hrvatske i Mali svjetionik.
Teta Ana, odjevena u klasičnu odoru "tete", tradicionalni tamni traper, najpoznatije je lice ove osnovne škole. Posljednjih 16 godina radi u školi i poznaje svakog učitelja i učenika koji su prošli ovim hodnicima.
- Isprva sam radila u kuhinji, ali htjela sam biti bliže dječici. Oni me vesele, oni su moj život. Stižem u školu svako jutro oko šest, dva sata prije početka nastave, jer ima nekoliko učenika kojima roditelji rade ranije pa ih nemaju gdje ostaviti. Onda vam se ja s njima družim dok ne krene prvi sat. Ponekad ne stignu pojesti doručak pa se ja zaletim do dućana, kupim jaja i napravim u svojoj kuhinjici kajganu - smije se Ana.
Ana je podrijetlom iz Ljubuškoga, grada u Bosni i Hercegovini. Govori nam da je oduvijek voljela provoditi vrijeme s djecom.
- Kada sam bila mlađa, uvijek sam skupljala djecu po selu i igrala se s njima. Stavljala bih ih u tačke i vozala po selu, svi su mislili da sam luda. Čak i kada sam se udavala, drugi su mi govorili da djeca ne mogu biti na proslavi, ali sam ih ja sve pozvala da se pridruže svadbi. Jednostavno ih obožavam.
Njezin život nije bio jednostavan, mlada je izgubila supruga i tada joj se postavilo pitanje što želi dalje.
- Pitali su me želim li raditi u domu za starije osobe ili u školi s djecom. Nisam dugo razmišljala o odgovoru.
Počela je raditi u školi, isprva kao kuharica. Iako joj se to svidjelo, htjela je biti bliže djeci pa je postala spremačica.
Pamti svakog učenika
- Znam svaku generaciju djece koja je prošla kroz školu. Sjećaju se i oni mene. Prolazim kvartom i susrećem stare učenike, uvijek pitaju kako sam i jesam li još u školi, onda mi govore što rade u životu - neki studiraju, neki već rade, žene se i razmišljaju već o svojoj djeci. Nedavno sam tako srela jednu bivšu učenicu koja mi je rekla da se udaje. Na dan vjenčanja otišla sam na plac, kupila veliki buket bijelih božura i dočekala je ispred crkve. Bila je oduševljena - govori sa smiješkom.
Dani su joj ispunjeni djecom. U šest ujutro dočekuje prve učenike, s njima se druži do početka nastave, onda iščekuje svaki mali i veliki odmor, kada se svi ponovno okupe u njezinoj sobici. Dijeli im slatkiše, razgovara s njima i daje im savjete.
- Mislim da sam im ja netko kome se mogu obratiti, dolaze mi sa svojim problemima i onda pričamo o tome. Čak i oni stariji, osmaši - oni su već malo ozbiljniji - ali mi se isto vole povjeriti.
Ipak, govori da najviše pažnje daje djeci bez roditelja; na njih je posebno osjetljiva.
- Srce me boli kada znam da nemaju nekoga svog. Onda ih ja grlim, samo da znaju da imaju mene. Jednom mi je jedan dečkić rekao da je to prvi put u dugo vremena da ga je netko zagrlio - tiho će ona.
Teta Ana nikada nije imala svoje djece, ali baš zato kaže da je svaki učenik kao njezin.
- Volim ja njih, ali im isto dajem neke zadatke, samo da se oni osjećaju samostalnije. Nije to ništa veliko, ali kažem im: ‘Molim te, dodaj mi mlijeko iz hladnjaka‘ kada radim kavu, i oni se onda osjećaju kao da im vjerujem da i sami mogu raditi stvari. Važno je to - dati djetetu povjerenja.
Ona je tu za njih kada im treba netko za razgovor, netko za malo slatkiša ili kada zaborave neki zadatak.
Ne voli školske praznike
- Znaju mi doći u sobicu i reći da su zaboravili pribor za likovni ili čokoladu za nečiji rođendan, onda se ja obučem i odem do najbliže trgovine i sljedeći im odmor to dam. Uvijek mogu računati na mene - izjavljuje.
Govori da su joj djeca cijeli život. Izvan škole ne radi mnogo, uglavnom je u crkvi, a i tamo voli komunicirati s djecom.
- Dolazim ranije i nikada mi se ne odlazi iz škole. Kada njima završi nastava, ja sam tužna i ne želim ići doma. Najgore je za vrijeme ljetnih i zimskih praznika, tada mi strašno nedostaju. Kada nisam tu, onda sam u crkvi, a i tamo ima puno dječice pa se i s njima poigram - govori Ana, koja u svakom dijelu svog života voli biti okružena djecom.
Dok razgovaramo s Anom, u sobu ulazi Matea Stanko, školska socijalna pedagoginja, koja je tetu kandidirala za nagradu Mali svjetionik.
- Tetu Anu svi obožavaju. Kada sam prvi put došla u školu, ona je bila prva osoba koju sam upoznala, bila je osoba uz koju sam se opustila na novom radnom mjestu. Jednostavno divna - izjavljuje pedagoginja.
Spominje da je šetnja s tetom po naselju uvijek zanimljiv događaj.
- S njom nam uvijek treba puno dulje da dođemo do cilja. Svatko je zaustavlja, svi je znaju, sa svima se grli. Ona je zaista srce cijele zajednice - zaključuje Matea Stanko.
- Samo čekajte, uskoro će odmor, a onda ćete vidjeti kako inače izgleda ova sobica - smije se pedagoginja.
Oglasi se školsko zvono i hodnicima počne odjekivati dječji žamor. Svi nestrpljivo okrećemo glave i gledamo prema vratima, čekamo taj najavljeni stampedo djece, ali ništa. Nitko i ne prolazi ispred otvorenih vrata. Zbunjeno se okrećemo teti i ona se smije.
- Znaju da ste tu pa se vjerojatno srame - govori i izlazi iz sobe.
Ne prolaze ni dvije minute i odjednom soba nema centimetar mira. Vrisak, smijeh i ručice koje se protežu prema teti Ani, koja radosno dijeli kekse i ispituje ih što su naučili.
- Teta Ana, mogu ja još jedan keks?
- Teta Ana, imaš li još bombona?
Sada shvaćamo što nam je pedagoginja govorila, soba je sasvim promijenila izgled i atmosferu. Stol koji se nalazi u središtu sobe gotovo je nevidljiv, tacna sa šalicama gurnuta je što dalje od ruba, a vlastite misli zaboravljene u okruženju dvadesetero djece koja u isti glas pokušavaju dobiti pažnju tete Ane.
Pred vratima sobice se već stvara red učenika koji se pokušavaju pridružiti ovom ekskluzivnom tulumu, ali ubrzo počinje sat i u sekundi se sobica isprazni. Mi, pod dojmom ovog kratkotrajnog tornada, stojimo sa strane i tražimo riječi dok se Ana smiješi i nastavlja kao da se ništa nije dogodilo.
Za kraj odlazimo u učionicu gdje se u tom trenutku nalaze dva 5. razreda. Nismo ni ušli, a djeca počinju skandirati: "Teta Ana! Teta Ana! Teta Ana!" Ona se smije i dijeli svima slatkiše, obraća im se poimence i pita ih kako su. Dok radi krug po učionici, svi je prate pogledom i pokušavaju je dozvati za svoj stol. Pitamo ih što se njima to sviđa kod tete Ane, a oni nam odgovaraju, kratko i jasno: "Sve!"
A to "sve" potvrđeno je i 2022. godine, kada je teta Ana osvojila nagradu Mali svjetionik, nagradu za najbolju radnicu u Hrvatskoj, potom i nagradu Ponos Hrvatske, čija je sredstva iskoristila kako bi počastila učenike slatkišima.
Kipići nagrada ponosno stoje na hodniku škole pri samom ulazu, a Ana priznaje da često i zaboravi da su tu.
Opraštamo se s tetom, a ona nam, u svom stilu, gura svakome čokoladu u ruke, ljubi nas i grli. Izlazimo iz škole, još jedna pusa, još jedan zagrljaj i još nekoliko rečenica, i konačno se okrećemo, ali krajičkom oka gledamo dok nam teta Ana još radosno maše.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....