Tramvaji ne voze pa hodam po sredini pruge kao kauboj. Šljunak je oštar, neugodan, osjećam kako mi probija potplate cipela i zabija se u kosti stopala. Kada mi dosadi, premjestim se na tračnice pa balansiram na čeličnoj gredi, kao cirkusant. Šine su previše udaljene da bi se moglo skakati s jedne na drugu, što me žalosti, ali ipak ću pokušati. Padnem li i napravim od sebe klauna, nitko mi se neće narugati.
Grad je moj i mogu raditi što poželim. S mrakom, čini se, započinje neslužbeni policijski sat, a veliko se izletište, u kakvo se Zagreb posljednjih tjedana pretvorio, u času pretvara u turobni, polurazrušeni grad u lockdownu. Eto što može učiniti Sunce.
Nema više loptanja s djecom, šetnje i rekreacije građana koji su, čini se, u doba pandemije iznova otkrili grad...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....