StoryEditor
REPORTAŽA

TUGA NAPUŠTENOG GRADA: VEČER U SREDIŠTU ZAGREBA, MJESEC DANA NAKON POTRESA Ovdje je nekad živjelo 37 tisuća ljudi, sada ih ima možda i upola manje

 
 Goran Mehkek / CROPIX

Tramvaji ne voze pa hodam po sredini pruge kao kauboj. Šljunak je oštar, neugodan, osjećam kako mi probija potplate cipela i zabija se u kosti stopala. Kada mi dosadi, premjestim se na tračnice pa balansiram na čeličnoj gredi, kao cirkusant. Šine su previše udaljene da bi se moglo skakati s jedne na drugu, što me žalosti, ali ipak ću pokušati. Padnem li i napravim od sebe klauna, nitko mi se neće narugati.

Grad je moj i mogu raditi što poželim. S mrakom, čini se, započinje neslužbeni policijski sat, a veliko se izletište, u kakvo se Zagreb posljednjih tjedana pretvorio, u času pretvara u turobni, polurazrušeni grad u lockdownu. Eto što može učiniti Sunce.

Nema više loptanja s djecom, šetnje i rekreacije građana koji su, čini se, u doba pandemije iznova otkrili gradske parkove. Na opustjeloj Ilici srećem tek rijetke preostale prolaznike, koji šeću nasred ceste kao po korzu, zaobilazeći pritom plastične kante za smeće koje služe kao držači policijskih traka.

Zagreb, 220420.
Djordjiceva ulica.
Nocna reportaza o atmosferi u centru grada za vrijeme pandemije virusa.
Foto: Goran Mehkek / CROPIX
Goran Mehkek / CROPIX
 

Tih traka je mnogo uzduž ulice i tako zavezane za kante, izgledaju mi istodobno žalosno i prijeteće. Na izlogu zatvorenog dućana netko je ostavio poruku: “Ne prilazi, padaju cigle s krova”. Tu i tamo, doista vrlo rijetko, neki automobil brzo projuri ulicom, a šetači ga čuju dovoljno rano (grad u lockdownu gubi zvuk i mirise) da se sklone s puta i zađu pod trake. Kada nabrijani vozač umakne, korzo će opet biti njihov.

Mirisi su otišli sa zatvorenim kafićima, restoranima. S praznim ulicama. Grad večeras ne miriše ni na što, a kada pogledam u svu tu šutu, ostavljenu na hrpama pred mnogim zagrebačkim haustorima: tada miriše na gradilište. Kada mi iza leđa, pak, iznenadno poput propuha, projuri biciklist-dostavljač, e tada grad miriše na Bangkok, ali to traje sekundu, možda dvije, pa nestaje s dostavljačem koji pedalira dalje u pustoš. Sinoć su, izgleda, baš svi naručivali azijsku kuhinju.

 

Gusarska osmatračnica

I Britanac je, kao i mnoge javne površine nakon potresa, pretvoren u parking. Ondje stoji parkirano sedamdesetak automobila, a ono malo ljudi što se još mota po vani, šeće između tih automobila na isti onaj način na koji subotom ujutro šeću između stolova kojekakvih izlagača i kolekcionara. Opušteno, bezbrižno, primjećujem da gotovo nitko više ne nosi maske. Ne mogu reći zašto, ali one, u redovno doba šarene, životne cvjećarnice u ovako izmijenjenom ambijentu podsjećaju me na kakve zloguke, gusarske osmatračnice i mičem se odande.

Ali, gdje da idem?

Vratit ću se u Preradovićevu ulicu, tamo je uvijek bilo života. Putem, zateknem dvije djevojke kako sjede za stolom zatvorenog kafića u Bogovićevoj ulici. U pokušaju imitacije normalnog života izvukle su, valjda, odnekud dva stolca i stol, zatim bocu vina i prave staklene čaše, pa se sada ovdje časte i druže, upravo kao da pandemija nikad nije postala globalna tema. Prilazim, razumije se.

- Sklopile smo dogovor da srijedom obilazimo zatvorene kafiće. Dođemo sa svojom cugom pa izvučemo stolove, gdje se može. Gdje nema stolova, sjednemo na nešto u blizini. Na zidić, vazu ili klupicu, nema veze. Onda točimo jedna drugoj i razgovaramo – govore mi djevojke, odjevene kao da su upravo izašle s kakve kazališne premijere, a sada im je eto preostalo popiti još kakvo piće prije negoli se zapute doma.

Zagreb, 220420.
Preradoviceva.
Nocna reportaza o atmosferi u centru grada za vrijeme pandemije virusa.
Foto: Goran Mehkek / CROPIX
Goran Mehkek / CROPIX
 

Preradovićeva ulica. Noćna kucavica grada. Ono što je nekad bila Masarykova sa svojim duhanskim putem, odnosno Bermudskim trokutom na liniji Kavkaz – Zvečka – Blato, danas je Preradovićeva ulica s Alcatrazom i Rockstarom, mjestima gdje završavaju izlasci u centru i koja ostaju otvorena kada baš svi ostali zatvore svoja vrata.

Očekivano, ovdje večeras nema života. Da ovo nije doba pandemije i da nije bilo nedavnog potresa, sada bi pedesetak, pa i više ljudi tu stajalo na pločniku i cesti te ispijalo pivo, nadvikujući se međusobno i pokušavajući si objasniti neke, u tom trenutku, vrlo krucijalne stvari. I promet bi zbog njih tekao otežano, a skupilo bi se tu poznatih i nepoznatih lica; kazalištaraca, likovnjaka, pisaca, fotografa i novinara, kao i glumaca te glumica koje su prethodno potjerali iz Kolaža u Amruševoj ulici, pa sada ovdje žicaju da im se proda još kakvo piće.

Umjesto svih tih ljudi, nailazim na kojekakve ograde i barikade zbog radova nakon potresa, zatim na dizalice i građevinske cijevi za šutu, koje plaze s krovova poput kakvih dugih jezičina. Kada bi mi barem mogle što reći. Ali, i ovdje je mrtva tišina. U Preradovićevoj ulici, grad najviše miriši na gradilište.

Zagreb, 220420.
Ilica.
Nocna reportaza o atmosferi u centru grada za vrijeme pandemije virusa.
Foto: Goran Mehkek / CROPIX
Goran Mehkek / CROPIX
 

Čovjek s kamerom

Đorđićevom ulicom, hodam u smjeru Džamije. Posljedice potresa vidljive su na svakom koraku. Tu srećem čovjeka s kamerom. Napokon poznato lice, jer to je Mario Mlakar, filmski redatelj iz Zagreba. Poznato mi je da obilazi grad i snima dokumentarac još otkako je započela pandemija, da bi mu film dobio neočekivan preokret u obliku potresa.

- Na ulici sam od prvog dana kada je proglašena karantena. Bilo je brutalno svjedočiti transformaciji kroz koju je prošao grad od prvog dana pandemije, a onda se dogodio i potres. Ne znam kako da uopće to montiram, u kakav koncept da zaokružim taj materijal. Pa da gledam igrani film o pandemiji nakon koje dolazi potres, ocijenio bih ga dvojkom.

Scenarij je sulud, kužiš – govori mi filmaš koji i večeras snima. I svjetla je manje, sve nekako izgleda mračnije i sumorno, komentiramo. Mnogi su se stanari nakon potresa odselili iz svojih domova u centru. Neki su to učinili zbog straha, drugi zbog realne nemogućnosti da se nakon potresa vrate u svoje stanove i zgrade, koje su proglašene neuporabljivima za život. Prozori na zgradama odaju da je to doista tako; u donjem gradu može se naići na zgrade u kojima nema upaljenog ni jednog svjetla, a na mnogima svijetle tek rijetki prozori. Slična je situacija i na Gornjem gradu, a mnogi stanari u centru i dalje nemaju plin te toplu vodu.

- Sada je sve još nekako normalnije, ljudi su se opustili, zaboravili možda i na taj potres, ali oni prvi dani nakon njega su bili čisti nadrealizam, pogotovo zbog te kombinacije pandemije i potresa. Imam snimke vrani koje proždiru golubove na centralnom trgu. Izgladnjeli golubovi su se počeli pojavljivati i u dijelovima grada gdje ih nikad nisam vidio.

Zagreb, 220420.
Ugao Basaricekove i Demetrove.
Nocna reportaza o atmosferi u centru grada za vrijeme pandemije virusa.
Foto: Goran Mehkek / CROPIX
Goran Mehkek / CROPIX
 

Onaj čovjek koji ih je na trgu hranio svakog dana oko 16 sati očito je prestao dolaziti tijekom pandemije – prepričava Mlakar pa nastavlja o tome kako je, sluteći proglašenje opće karantene u Hrvatskoj, snimao posljednje normalne dane i večeri u gradu, pa i taj inače vibrantni Rockstar gdje su me ranije dočekale dizalice, ograde, popadale cigle i one građevinske cijevi nalik isplaženim jezicima. Nakon potresa, posvetio se i snimanju vizure oštećenoga grada.

- Preradovićeva se sasvim izmijenila. Mi tamo imamo naš kreativni hub, coworking prostor, i znamo ulicu napamet, znamo točno kako će disati i u koliko sati. Danas nema ničeg od toga, to je neki drugi prostor. Tu zadnju večer prije lockdowna, kada je sve već bilo jasno, snimao sam tih par posljednjih heroja koji su se okupili u Rockstaru, ali nije to bila tipična atmosfera tog mjesta. Svi su imali zabrinuta lica, bilo je jasno da se nešto ozbiljno događa.

Nakon potresa je sve poprimilo još luđu dimenziju, jer odjednom je sve postalo gradilište – govori Mlakar koji se, snimajući film, posebno fokusirao na uži centar grada, Cvjetni, Preradovićevu, Tkalču, HNK i Trg, redom najživotnija mjesta u gradu koja tijekom čitave ove pandemije, pojačane potresom, ne nalikuju na sebe.

Trg bana Jelačića su, otkako je pandemije, zauzele skupine biciklista-dostavljača koje, svaka u svojim bojama i na svojoj strani trga, sjede s biciklima i odmjeravaju se, kao da iščekuju bike bolo meč koji će zaigrati na opustjelom trgu. Zapravo se odmaraju, uskoro će dalje u dostavu, ali to su doista jedini ljudi koje se ondje navečer može sresti, a kako su svi obilježeni bojama i drže te bicikle, sve neodoljivo podsjeća na sportski susret.

 

Prazna parkirališna mjesta

Točan broj ljudi koji su se odselili s područja centra grada ne zna se. U medijima se može naići na spekulacije kako je riječ o čak 20.000 ljudi. Brojka je, prema riječima Petra Paradžika, predsjednika Vijeća Donji Grad, ipak preuveličana. Još je rano govoriti o svemu, statičari volonteri su i dalje na terenu, kao i službe te alpinisti koji i dalje čiste krovišta i saniraju uništene dimnjake, kojih je do sada u gradu skinuto više od tri i pol tisuće. Ono što se zna jest da je nakon potresa u Zagrebu bilo oštećeno 26.000 građevina, od čega 10.000 obiteljskih kuća.

Prema podacima Hrvatskog centra za potresno inženjerstvo, do proteklog vikenda bile su pregledane 11.022 zgrade. Od tog broja crvenu naljepnicu koja signalizira da zgrada nije sigurna odnosno da je “neuporabljiva zbog vanjskih utjecaja” dobile su 122 građevine, a njih 527 dobilo je crvenu naljepnicu jer su “neuporabljive zbog oštećenja”. Onih sa žutom naljepnicom, koje trebaju detaljan pregled, jest 1285, a sa žutom koje trebaju hitne intervencije jest 1573.

Zagreb, 220420.
Kamenita vrata.
Nocna reportaza o atmosferi u centru grada za vrijeme pandemije virusa.
Foto: Goran Mehkek / CROPIX
Goran Mehkek / CROPIX
 

- Može se reći da se odselio značajan broj ljudi, ali ne može se tvrditi točan broj. Mnogi ljudi ne moraju na posao, mogu raditi od bilo kuda, pa su otišli, pa se vrate, a neki su, naravno, otišli i zbog straha od novog potresa, i nisu se ni mogli vratiti u svoje stanove. Ne možemo imati službene podatke na osnovi ničega, čak niti preko Ureda za propusnice ne možete saznati tko je otišao, a tko se vratio, od 37.000 stanara Donjeg grada.

Ali, prema iskustvu, mogu reći da je otišao znatan broj ljudi. Vidim to po praznim parkirnim mjestima i manjku automobila, kao i po tome da se stanari ne javljaju na parlafone kada im zvonim – rekao nam je Paradžik u telefonskom razgovoru, dodavši kako je bolje o tome ne govoriti, jer je poznato da su lopovi operirali po Donjem gradu kratko nakon potresa kada se većina ljudi odande odselila, barem privremeno, pogotovo iz zgrada koje su bile označene crvenim naljepnicama. Mnoge obitelji završile su u privremenom smještaju u studentskom domu “Cvjetno naselje”.

Evo me nazad na Trgu, onaj bike polo meč nikako da počne. Čujem glazbu iz smjera Ilice: jeftini zvuk igračke. Srećem uličnog svirača nasred opustjele ulice i častim ga zbog tog neobičnog prizora s nekoliko kuna, koje ubacujem u njegov šešir. Nakon što je na plastičnoj frulici maestralno izveo Bacha, hvali se kako je jedini na svijetu koji ga može svirati na tom dječjem instrumentu koji je, govori, platio deset eura.

Zagreb, 220420.
Ilica.
Ulicni svirac Deni svira na flautu Bachovu simfoniju rijetkim prolaznicima za vrijeme pandemije koronavirusa.
Foto: Goran Mehkek / CROPIX
Goran Mehkek / CROPIX
 

Soundtrack opustjele Ilice

- Dolazim iz Washingtona D.C.-a, živim inače u Leipzigu, a u Zagreb svraćam često, imam ovdje rodbinu. Ovaj put je posjet ispao malo dulji, jer u karanteni sam u Hotelu s još nekoliko stranaca otkako nas je zadesio ovaj virus – govori vremešni Danny u svojoj Ralph Lauren šilterici i s visoko podignutim nogavicama, odjeven kao po posljednjoj modi. U Europu se, kaže, zaljubio prije tridesetak godina i to baš u Leipzig, i baš zbog Bacha kojeg tako dobro izvodi na toj igrački. Trajno se preselio u Njemačku i posvetio glazbi te istraživanju Bacha, ali od svega mu je, kaže, najdraža ta plastična frulica.

Takav je soundtrack opustjele Ilice, otprilike oko deset sati navečer. Vrijedi prošetati, ali nije pretjerano reći kako i dalje treba biti na oprezu. Ostaci cigle, crepova i građevinske šute koji, trideset dana nakon potresa, i dalje stoje na glavnoj gradskoj ulici, ma koliko bili uredno posloženi, teško navode na drugačiji zaključak. Ne pomažu ni policijske trake, visoke ograde i pod ulice zamrljan pijeskom i prašinom, kao da se jutros dogodio onaj potres. Ovaj grad je gradilište i drugi put kada budem šetao njegovim ulicama, razmislit ću o tome da stavim onu žutu zaštitnu kacigu na glavu.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. lipanj 2020 23:26