Naporan poslovni tjedan Iva je pokušala zaboraviti u Tkalči. S prijateljima odlazi u Cicu, naručuje liker od višnje za cijelu ekipu i opuštenim razgovorom kreće u noćni provod. Kafić je otvoren do 2 sata ujutro. Ivi je to dodatni razlog za zadovoljstvo i jamstvo za dobru zabavu.
Besane umirovljeničke noći
Desetak metara dalje od njezina društva, u svom stanu, umirovljenik Viktor Hrženjak sprema se na počinak.
Nervozan je zbog vikenda i proklinje dan kad je Grad dopustio da kafići u Tkalči budu otvoreni do 2 ujutro. Očajan je zbog preglasne glazbe koja iz obližnjeg kafića dopire do njegova prozora. Mladi se zabavljaju, a on se prevrće u postelji i ne može spavati.
Ovi primjeri najbolje dočaravaju ozračje u Tkalčićevoj, jednoj od najživopisnijih ulica u gradu, koja je postala mjesto sukoba interesa ugostitelja i ljudi željnih dobre zabave s jedne strane, i stanara s druge. U kasnim satima popularna Tkalča postaje ulica noćnog provoda, ali i ulica noćne more za tamošnje stanare. Ovisno iz kojeg se kuta gleda. Ima li izgleda za kompromis?
Mladi bi željeli Tkalčićevu pretvoriti u ulicu dobre zabave, mjesto na kojem će moći uživati do ranih jutarnjih sati, bez policijskih intervencija. “Plavce”, dakako, redovito zovu nervozni susjedi.
Oni koje smo zatekli u noćnom provodu u Tkalčićevoj za stanare nemaju razumijevanja.
- Živim na Jarunu, gdje ima svega i svačega, pa se ne žalim. Želimo biti turistička zemlja, a htjeli bismo mir i tišinu. To ne ide zajedno - upozorava Iva. Ana Karaula i Nikola Lulić zabavljali su se tog petka na terasi ispred Funka ispijajući pivo. O stanarima ne razmišljaju.
‘Neka se odsele!’
- Ako im smeta, neka se odsele - kažu kroz smijeh Ana i Nikola. Za njih je ovo najbolje mjesto za izlaske.
S njima se slaže i Samir koji za provod izabrao Portal.
- Neka prodaju stanove, dobro će zaraditi. S tim novcem neka si kupe nekretninu na selu izvan Zagreba ili na Pantovčaku - predlaže Samir.
Susjedi bi pak željeli uživati u mirnoj ulici, bez glasne muzike i galame pijane mladeži. Ne žele poslije svakog vikenda svoje haustore čistiti od razbijenih boca, male i velike nužde, grafita... Umirovljenik Viktor smatra da su se mladi dobro zabavljali i dok su kafići radili do 23 sata.
- Ovo danas prelazi sve granice. Moji roditelji, koji žive pokraj kafića Melin, čak su četiri puta u godinu dana obnavljali pročelje - otkrio je Hrženjak.
Zbog “situacije” u Tkalčićevoj njegov susjed Edin Babahmetović više nije siguran je li on lud ili je svijet postao izopačen. Ne nudi rješenje, nego poziva policiju da češće i energičnije obuzdava razuzdanu mladež i gasi zvučnike koji se nalaze izvan lokala.
- Maloljetnici piju, drogiraju se, a mi bismo sve to trebali mirno gledati i tepati im kako su divni - ogorčen je Edin.
Policija često navraća
Česti dolasci policije koja tjera goste najviše smetaju vlasnicima kafića u Tkalčićevoj. Oni nemaju ništa protiv da policajci interveniraju kad situacija to zahtijeva, no posve im je nelogičan dolazak plavaca zbog razgovara u kasnim satima ispred njihovih kafića.
- Policija tada uđe u kafić, rastjera goste, među kojima su i turisti. Situacija je katkad jako neugodna jer gosti nisu prekršili nikakav zakon. Zašto policija ne ispita susjede koji su ih bezrazložno nazvali - kaže Mislav, vlasnik Cice, kafića koji je bio predstavljen u NY Timesu i Lonely Planetu. Ulicu bi, kao središte društvenosti, smatra Mislav, trebali prepustiti ljudima, dok Darko Cik, vlasnik Portala, kaže da bi Tkalča trebala biti otvorena non-stop.
- Tada Zagreb ne bi bio proglašen najdosadnijim gradom u Europi - kaže Cik.
Komentar Željka Žutelije: Samo dogovor spašava Tkalčićevu
Teško je živjeti u sredini u kojoj svaki stanovnik misli da grad pripada samo njemu, kao da je riječ o privatnom vlasništvu. U Tkaličićevoj je upravo to posrijedi, što onemogućuje ikakav kompromis među zaraćenim stranama. Logično je da središte grada, koje ionako odumire, ne smije noću izgledati kao Gornja Veprovina, što bi tamošnji stanovnici morali i shvatiti i prihvatiti, ali i ugostiteljima bi trebalo biti jasno da se noćni provod ne smije pretvoriti u nesnosnu galamu, opijanje i uriniranje po tuđim vežama i pod tuđim prozorima. Vlasnici lokala stoga bi trebali strože nadzirati ponašanje svojih gostiju i u slučaju ekstremnog ponašanja sami pozvati policiju, umjesto da se žale na stanare “tužibabe”. Kvaliteta suživota u gradu ovisi o međusobnoj toleranciji njegovih stanovnika. I stoga nije rješenje u tome da se starosjedioci iseljavaju, a još manje u zatvaranju lokala. Mnogo je lakše dogovoriti se o pravilima ponašanja, u Tkalči i gradu općenito.