Na stolu je deveta verzija Zakona o obnovi zgrada oštećenih potresom na području Zagreba i okolice Ministarstva graditeljstva i prostornog uređenja, koji bi Zagrepčanima koji još zbrajaju štetu u svojim domovima ili su se bili prisiljeni iseliti trebao odgovoriti na krucijalno pitanje: kada će se vratiti kući i kako će njihove zgrade izgledati u budućnosti.
Svim građanima Zagreba, pak, treba dati sliku metropole u kojoj je, prema prvoj procjeni, oko 25.000 oštećenih zgrada trebalo pregled statičara, ali ta se brojka spustila na 18.000 - do sada je oko 500 zgrada, uglavnom u samom centru, dobilo crvenu oznaku koja znači “neuporabljivo za korištenje”.
Kao što je potres nepovratno promijenio lice centra Zagreba, tako će to učiniti i obnova, samo još ne znamo u kojem smjeru. Nemoguće je pobrojati sve dimenzije koje otvara problem obnove Zagreba i Krapinsko-zagorske županije. Hoće li se samo brzinski krpati rupe oštećenih zgrada, popravljati statika i lickati fasade ili će se iz nevolja potresa izroditi sigurnije stanovanje, a grad dobiti fizionomiju 21. stoljeća? Odnosno, kako to kaže predsjednik Društva arhitekata Zagreba (DAZ) Tihomil Matković:
“Sustavna obnova trebala bi biti usmjerena prema cilju stvaranja gradskog i državnog središta 21. stoljeća kojim ćemo se svi ponositi. Treba krenuti od tradicije, poštujući načela cjelovite urbane rekonstrukcije koja podrazumijeva integralni pristup pojedinačnim objektima, bloku, sustavu javnih prostora i zelenih površina, prometu, demografskoj obnovi. To do sada, nažalost, nije bio slučaj.”
On zagovara hitno preispitivanje nacrta Zakona jer nije pisan dovoljno stručno niti je obuhvatio sve bitne dimenzije presudne za život grada nakon potresa. Matković naglašava kako je važno “proces obnove staviti u funkciju napretka i poboljšanja društvene dobrobiti i pokazati sve odlike koje kao društvo želimo promicati - stručnost, racionalnost, inovativnost!”
Hoće li neki vlasnici u jako oštećenim zgradama zauvijek ostati bez svoje imovine u centru grada i biti prisiljeni na zamjenski smještaj? Je li pravedno da netko tko je utrošio stotine tisuća kuna u adaptaciju svojeg stana i plaćao pričuvu na jednak način participira u obnovi kao i oni koji to nisu? Tko će plaćati troškove obnove?
Kako “dirati” zgrade koje su zaštićene kao spomenici kulture? Postoje li u zakonu osigurači da se ljudi slabijeg imovnog stanja zaštite od mešetara? Tko će imati kontrolu nad novcem i radovima? Krapinsko-zagorskoj županiji, pak, ostaje pitanje: hoće li šarmantne i pitome prigradske kuće zamijeniti bezlični konfekcijski niz istog formata?
Vidanje rana od potresa ne može se svesti samo na golu sanaciju. Obnova Zagreba nesumnjivo je posao stoljeća, posao koji zadire u apsolutno sve društvene pore: arhitekturu, urbanizam, građevinarstvo, kulturnu baštinu, povijest, pravo... Stručnjaci smatraju da je jedini ispravan put obnove - temeljit i multidisciplinarni pristup.
Službene stranice DAZ-a pune su vapijućih apela: traže već danima od Vlade osnivanje koordinacijskog tijela. Odgovora nema. Poručuju da žele i znaju kako pomoći obnovi, ali ne žele biti smokvin list politici, vjeruju da bi zakon trebalo pisati nanovo. Pokušali smo izdvojiti nekoliko najvažnijih prijepora.
TKO VODI OBNOVU?
Ministarstvo predlaže da Vlada osnuje Savjet za obnovu zgrada oštećenih u potresu. Savjet je već formiran i radi u neformalnom obliku. U nekoliko prvotnih verzija Zakona kao članovi Savjeta dominirali su predstavnici ministarstava, lokalne i regionalne vlasti, HGK i HUP-a, s tek simboličkim sudjelovanjem stručnjaka; od mjesta predviđenih za 22 člana, samo su tri bila rezervirana za građevinare i jedno za arhitekte, ali nikoga s Arhitektonskog fakulteta, a konzervatora uopće nije bilo.
Nakon pobune greška je djelomično ispravljena. Predstojnik Zavoda za arhitekturu Mladen Jošić, član budućeg Savjeta, naknadno je pozvan na drugu sjednicu, zajedno s dekanom.
“Sada nas iz arhitektonske struke ima četvero, dvoje s AF-a, predsjednica Komore arhitekata i predsjednik DAZ-a, ali konačni saziv Savjeta još nije gotov. Ministarstvo predlaže da Savjet bude tijelo koje organizira i vodi obnovu. Apsurdno. Zašto? Zato što u tome tijelu nisu stručnjaci, nego članovi različitih institucija po političkoj i dužnosničkoj liniji. Ne može nestručno političko tijelo voditi obnovu. Arhitekti predlažu potpuno drukčiju organizaciju: da Savjet bude tijelo koje određuje strateške elemente i kontrolira proces obnove, ali ju ne vodi.
Tražimo da se osnuje Zavod za obnovu, u kojem će biti samo stručnjaci i koji će organizirati, provoditi i financirati cijelu obnovu u skladu sa strategijom Savjeta, kao što je to bio slučaj kad se obnavljao Dubrovnik”, otkriva Jošić.
“Neprestano pokušavamo dokazati da je od starta sve krivo. Počelo je tako da je inženjer građevinarstva koji je državni tajnik u Ministarstvu dogovorio s dekanom Građevinskog fakulteta da oni trebaju preuzeti obnovu. Zajedno su stvorili kostur prijedloga tog zakona koji praktički izmišlja nove tipove dokumentacije, derogira sve postojeće zakone o prostoru da može raditi bilo što i bilo kako.
Arhitekte izbacuje iz gotovo svih poslova - građevinski inženjer angažira ih samo po potrebi, derogira i Ministarstvo kulture i konzervatore, koji inače nadgledaju spomeničko naslijeđe. Zato smo na Savjetu izložili deset točaka AF-a i rekli da taj koncept Zakona smatramo potpuno krivim”, dodaje Jošić.
U Ministarstvu neslužbeno kažu da su otvoreni za sugestije, da je broj članova Savjeta trenutno 26 te da teže tome da u njemu sjede stručnjaci.
SUSPENZIJA POSTOJEĆIH ZAKONA
Najopasniji dio Zakona su oni članci kojima se izbacuju iz igre postojeći zakoni: “na obnovu i uklanjanje zgrada te gradnju zamjenske obiteljske kuće ne primjenjuju se propisi kojima se uređuju prostorno uređenje, gradnja i inspekcijski nadzor građenja te posebni propisi koji utječu na određivanje uvjeta za gradnju”.
Suspendiran je i Zakon o javnoj nabavi: “U svrhu saniranja štetnih posljedica propisi o javnoj nabavi ne primjenjuju se na nabavu robe, usluga i radova čija je procijenjena vrijednost manja od europskih pragova koje Europska komisija objavljuje u službenom listu Europske unije”.
Kakav raj za kriminal i mešetare - strepe stručnjaci.
“Inzistiramo na tome da na snazi ostanu postojeći zakoni o građenju i prostornom uređenju, da se ne smiju ukinuti urbanistički planovi koji sada vrijede te da se mora raditi prema pravilima struke. Ta dva zakona su od presudne važnosti jer sprečavaju mafiju da radi išta izvan zakona. A oni tu vide priliku za sebe i mi se strašno bojimo te mogućnosti - u medijima se već može čitati o mešetarima koji pokušavaju kupiti zgrade u ruševnom stanju ne bi li onda derogacijom ovih zakona mogli graditi što hoće!
Apsurdno je da se uopće ne traže građevinska dozvola za projekte niti glavni projekti, nego je sva moć dana građevinskim inženjerima koji imaju pravo sve potpisati, i to ne prema uzancama i normama zakona. Predložili smo da se u postojeće zakone ugrade minimalne promjene o obnovi. U Ministarstvu tvrde da je to nemoguće. Mi tvrdimo da nije, s desetak promjena to se može izvesti, a da se ne oteža brzina provođenja obnove”, tumači Jošić.
ZGRADE KOJE SE UKLANJAJU
U nacrtu stoji da se uklanjaju zgrade koje su izgubile svoju mehaničku otpornost i stabilnost u toj mjeri da su urušene ili njihova obnova nije moguća. Uklanjanje se provodi uz suglasnost vlasnika zgrade. Tamo, pak, gdje “nema suglasnosti vlasnika ili je vlasnik nepoznat, obavlja se u skladu s propisima kojima se uređuje inspekcijski nadzor građenja”.
Zamjenska obiteljska kuća gradi se u slučaju u kojem je uništena postojeća u kojoj je u vrijeme nastanka katastrofe stanovao njezin vlasnik, odnosno srodnik. Dodano je i da se zamjena omogućava i onima koji žive u zgradama bez dozvole ako su podnijeli zahtjev za legalizaciju. Zamjenska obiteljska kuća može se graditi ako vlasnik zemljišta ili njegov bračni drug nema drugu kuću ili stan na području Hrvatske.
Te dijelove odvjetnik Boris Jukić i upravitelji zgrada smatraju krajnje problematičnim. Time stanari ostaju bez svojeg vlasništva, upozorava Jukić i tumači kako je jedini tko bi mogao relevantno presuditi je li zgrada za rušenje sudski vještak u žurnom, izvanparničnom sudskom postupku. “Bilo bi ekstremno da vlasnici stanova na temelju rješenja građevinskog inspektora o uklanjanju zgrade ostaju bez vlasništva”, tvrdi Jukić. Njegova kolegica Erika Stančić Vidrač dodaje: “Ako ostajete bez stana od 50 četvornih metara u zgradi za rušenje, vaš se suvlasnički dio pretvara u udio u zemljištu, pa vam se 50 kvadrata svodi na 1,5 kvadrata zemljišta!”
“Državni tajnik Željko Uhlir rekao nam je da ne postoji niti jedna zgrada u Zagrebu koju treba rušiti. Mi to ne znamo jer taj posao još nije završen. Imamo samo prve procjene, a one pokazuju da ih ima. Ovaj zakon omogućava da građevinski inženjer tu zgradu sruši i napravi novu onako kako on misli da treba. I mi koji nismo pravnici vidimo nepravde tog zakona koje mogu imati nesagledive posljedice po vlasnike - može doći do iseljavanja stanovnika iz Donjeg grada kojima će ponuditi neki drugorazredni smještaj, a poduzetnicima omogućiti razne ‘dealove’.
Očekujemo da se zakonom riješi vlasništvo nad zgradama na pravedan način i da se oni stanovnici koji su tu živjeli vrate u svoje obnovljene domove, a ne da se grad prazni od stanovnika kao što se dogodilo centru Dubrovnika s gradnjom stanova u Mokošici”, objašnjava Jošić.
PROBLEM IMOVINE
Vlasnička prava nisu razjašnjena ni u dijelu koji se tiče višestambenih zgrada u slučaju rušenja zbog nemogućnosti obnove. Vlasnicima se nudi najam stana na neograničeno vrijeme bez mogućnosti sufinanciranja nove gradnje na postojećoj lokaciji. Sporno je i što je s vlasnicima koji nisu upisani.
“Kad uzima novac, lokalna samouprava traži samo da postoji kućni broj i obveznik plaćanja. Ni ovrha takvih nekretnina zbog duga za komunalnu naknadu ili porezni dug nije uvjetovana legalnošću zgrade. Što se tiče višestambenih zgrada, podnošenje zahtjeva nije bilo uvjet za određivanje pričuve, niti je to bio uvjet za postavljanje upravitelja zgrade.
Znači, kada se građanima nameće obveza, legalnost nije bitna, a sada kad država i Grad trebaju nešto dati - bitna je”, tvrdi Jukić i upozorava na diskriminaciju; za vlasnike stanova u obiteljskim kućama predviđa se da im država napravi nove stanove, a vlasnicima stanova u višestambenim zgradama daje samo najam.
TKO PLAĆA OBNOVU?
Novac se osigurava iz državnog proračuna i proračuna Grada Zagreba, županija i jedinica lokalne samouprave te iz drugih izvora. Nakon potresa u Dubrovniku 50 posto troškova podmirivala je država, 30 posto Grad, a 20 posto svi ostali izvori, uključujući i privatne vlasnike. Za osiguravanje kredita već se razgovaralo i sa Svjetskom bankom.
U Ministarstvu tvrde da će se krediti davati svima koji će ih trebati, beskamatni ili s malom kamatom, na dugi rok. A što s onima koji ih neće moći podići? Erika Stančić Vidrač kaže da ne bi bilo u redu ni vlasništvo tretirati kao svetu kravu, a očekivati od države da podmiruje sve troškove. Što je opcija - iseljenje? Ne, odgovara: “U zakon treba ugraditi mogućnost da država obnovi stanove onima koji ne budu imali novca, ali da i stavi teret u gruntovnicu, da u slučaju prodaje dug vrate državi.”
BAŠTINA SVE OTEŽAVA?
Povjesničari umjetnosti isprva su preskočeni - ali sada su se uključili na vlastitu inicijativu. Predsjednik Društva povjesničara umjetnosti Zvonko Maković smatra da su hitna sanacija i cjelovita obnova kontradiktorni pojmovi. Izražava zabrinutost zbog ideja o reviziji odavno ozakonjenih dokumenata o zaštiti spomeničkih urbanističko-arhitektonskih cjelina Gornjeg grada, Kaptola i Donjeg grada, koje smatra neprimjerenim.
“Obnova ne smije počivati na ideji rušenja, nego na analizi gubitaka i mogućnosti rehabilitacije spomenika i ambijenata. Ne trebam nam urbanistički plan, nego plan rehabilitacije i zaštite”, poručuje Maković, koji smatra da se ništa u Donjem gradu do pruge ne smije dirati. Kaže da je ovo prilika da se pročisti unutrašnjost donjogradskih blokova zagušenih nedozvoljenom gradnjom. “Ali, za sve je to potrebna sustavna obnova, koja može potrajati desetak godina.”
STUPANJ ZAŠTITE OD POTRESA
Zakon predviđa obnovu oštećenih zgrada obnovom konstrukcije te obnovom i poboljšanjem konstrukcije, ali bez poboljšanja. Što to znači? Da razina zaštite od potresa ostaje na istom stupnju na kojem je bila i prije potresa, a to, pak, znači da će za sljedećeg potresa nastati jednaka šteta. Ako zgrade sada nisu izdržale potres magnitude 5,5 po Richteru - kako će opet?
“Nije riješeno prema kojim će se normativima realizirati obnova; obnova poboljšanja konstrukcije ili potpuna obnova; to su sve termini koji govore o istoj stvari, a ne kažu ništa ni o kakvim stupnjevima, kvaliteti i količini. Slažemo se s građevinskim inženjerima koji traže da se definira zakonom stupanj sigurnosti zaštite od potresa, da se postojeće zgrade narušene konstrukcije obnavljaju u skladu s osnovnim normama koje danas postoje u EU.
EU ima jako velike koeficijente sigurnosti koji se računaju na osmi stupanj potresa. To nije realno kod nas jer nemamo novca. Nije realno da se zgrade koje nisu otporne na pet stupnjeva ‘dovede’ u osmi stupanj sigurnosti. Treba pažljivo procijeniti; nastojati onima koje su bile građene na pet osigurati zaštitu od potresa jačine 6,5”, zaključuje Jošić.