Sedamdesetogodišnji starac Vid Igrec, beskućnik s najduljim stažem u gradu, proveo je gotovo polovicu svog života na klupici ispred katedrale, a već trideseti Božić proveo je vani na hladnoći, daleko od topline doma, redovitih obroka ili bilo kakvih prihoda, osim milostinje prodavača na Dolcu koji mu plaćaju odvoz smeća.
Bliže rodbine nema, a od imovine ima tek nekoliko vlažnih kutija sa stvarima i starih vreća te jedan potrgani kišobran. Vida smo našli na njegovoj klupi kako spava, a na njemu je ležala njegova mačka. U početku nerazgovorljiv, nakon nagovora i obećanja da ga ne želimo poslati u dom ispričao je kako ga je bivša država uništila pa je izgubio povjerenja u ljude.
- Rođen sam u Međimurju, ali sam se davno doselio u Zagreb i našao posao. Živio sam u iznajmljenom stanu i uživao u životu - rekao je te nadodao kako se tada bio teško razbolio, dobio je čir na dvanaestercu, a kada se nakon bolovanja vratio na posao, dočekao ga je otkaz pa više nije imao novca za stan. Od tada je na ulici i preživljava iz dana u dan, kaže da je već star i bolestan te da teško živi. Ovakav život njegov je izbor te ne prihvaća pomoć Centra za socijalnu skrb i smatra da mu je nanesena velika nepravda, te milostinju na taj način ne želi prihvatiti. Svaki dan s kolicima po Dolcu prikuplja trulo voće i povrće, a prehranjuje se kako stigne.
Iako nema novca, Vid vrlo teško uzima novac čak i kada mu je ponuđen. Na pitanje bi li otišao u dom, Vid je odlučno odgovorio da nema te osobe koja bi ga tamo natjerala. - U dom ne želim ići, ja sam se navikao biti slobodan. Već sam predugo sam da bih sada živio na taj način. Radije sam na ulici nego u domu - priča Vid.
Sa socijalnim radnicima nikad se nije slagao pa odbija njihovu pomoć. - Jedino što bih prihvatio je da dobijem nekakvo mjesto za život, stan koji bi bio moj, u kojem bih živio sa svojom mačkom - kaže te dodaje da bi bilo pravedno da mu se država iskupi za nanesenu nepravdu i dade mu poštenu mirovinu.
Ivana Krnić
Bliže rodbine nema, a od imovine ima tek nekoliko vlažnih kutija sa stvarima i starih vreća te jedan potrgani kišobran. Vida smo našli na njegovoj klupi kako spava, a na njemu je ležala njegova mačka. U početku nerazgovorljiv, nakon nagovora i obećanja da ga ne želimo poslati u dom ispričao je kako ga je bivša država uništila pa je izgubio povjerenja u ljude.
- Rođen sam u Međimurju, ali sam se davno doselio u Zagreb i našao posao. Živio sam u iznajmljenom stanu i uživao u životu - rekao je te nadodao kako se tada bio teško razbolio, dobio je čir na dvanaestercu, a kada se nakon bolovanja vratio na posao, dočekao ga je otkaz pa više nije imao novca za stan. Od tada je na ulici i preživljava iz dana u dan, kaže da je već star i bolestan te da teško živi. Ovakav život njegov je izbor te ne prihvaća pomoć Centra za socijalnu skrb i smatra da mu je nanesena velika nepravda, te milostinju na taj način ne želi prihvatiti. Svaki dan s kolicima po Dolcu prikuplja trulo voće i povrće, a prehranjuje se kako stigne.
Iako nema novca, Vid vrlo teško uzima novac čak i kada mu je ponuđen. Na pitanje bi li otišao u dom, Vid je odlučno odgovorio da nema te osobe koja bi ga tamo natjerala. - U dom ne želim ići, ja sam se navikao biti slobodan. Već sam predugo sam da bih sada živio na taj način. Radije sam na ulici nego u domu - priča Vid.
Sa socijalnim radnicima nikad se nije slagao pa odbija njihovu pomoć. - Jedino što bih prihvatio je da dobijem nekakvo mjesto za život, stan koji bi bio moj, u kojem bih živio sa svojom mačkom - kaže te dodaje da bi bilo pravedno da mu se država iskupi za nanesenu nepravdu i dade mu poštenu mirovinu.
Centar za socijalnu skrb nemoćanZa Vida kojemu ne znaju prezime u Centru za socijalnu skrb kažu da je do sada svaki put odbio bilo kakvu pomoć koja mu se često nudi.- Vid nije pod skrbništvom, nikad do sada nije napravio nikakav prekršaj pa ga se ne može prisiliti da napusti ulicu. Ponudili smo mu više puta dom, prenoćište i obroke, ali on to odbija - rekla je voditeljica centra Tanja Perić Brozić. Navode da po njihovim saznanjima Vid nikada nije bio hospitaliziran i nije nikad zatražio liječničku pomoć te nije želio da ga se smjesti u neki dom . |
Ivana Krnić