REPORTAŽA

Zaboravljeni grad: Ne, ovo nije Petrinja, ovo je Zagreb u siječnju 2021.

Novinar Magazina u središtu Zagreba, devet mjeseci nakon potresa koji ga je razorio i deset dana nakon banijskog potresa
 Damjan Tadić/CROPIX

Poput ranjene životinje, centar Zagreba potiho cvili i povija se u boli. Tako blizu, a tako daleko od očiju koje su trenutačno s razlogom uprte u Petrinju, Sisak, Glinu i okolna mjesta. Devet mjeseci nakon potresa koji je razorio grad, najbolje se to vidi u Đorđićevoj ulici, koja je kompletno zatvorena i kojom dominiraju policijske trake. Razvučene su posvuda i nalikuju paukovoj mreži. S krovova ovdje i dalje prijeti, pogotovo nakon što je petrinjski potres dobrano zaljuljao i Zagreb. Pješaci su toga svjesni, a pred trakama i policijskim znakovljem zaustavljaju se kratko, pa uz pogled u vis promisle: hodati uz lijevu ili uz desnu stranu ulice?

Na kraju se odluče za sredinu, što smo učinili i mi. Zaustavljamo se na uglu Đorđićeve i Petrinjske ulice, gdje i dalje stoji ona posve uništena zgrada srušenog krova i otpalog zabatnog zida, koja je postala amblematski prizor zagrebačkog potresa iz ožujka. S ceste vidimo sobe i kupaonicu u njezinoj utrobi, potpuno devastiranoj potresom. Gledamo u nečiju kadu, stari frižider. Ne mogu reći zašto, ali ta zjapeća usta u zidovima pozivaju nas gore. Znatiželja prevladava opasnost.

image
Damjan Tadić/CROPIX

Opasnost bez kontrole

U zgradu se ulazi lako: kao u veletrgovinu ili kino. Opasnost ovdje nije kontrolirana ni na jedan način. Haustor zgrade je slobodan za prolaz. Nema čak ni policijskih traka, onako žalosno zavezanih za plastične kante. Čim se malo zađe u unutarnje dvorište, kompletan nered. Potres kao da se dogodio jutros. Nesigurnim korakom penjemo se uz uske, drvene stube dvokatnice s kraja 19. stoljeća, a dok hodamo, osjećamo kako je čitava zgrada nagnuta.

Tlo nam se pomiče pod nogama. I zidovi izgledaju kao da će svakog trenutka pasti, a u njima mjestimice zapažamo i velike rupe. S plafona vise komadi greda, građevinske šute i trske, koja se u to doba koristila kao armatura. Posvuda po zgradi porazbacane su stvari, od raznog tekstila do građevinskog materijala, stolova i ormara, a mnogi stanovi su i opljačkani. Nailazimo na odškrinuta vrata i ulazimo.

U stanu od pedesetak kvadrata je poplava, komad stropa odlomio se i pao je ukoso na kuhinju. Stojimo u lokvi u porušenom stanu i razrogačenih očiju promatramo nebo. Zatim se osvrćemo po stanu. Tu su krevet, ormari, čak i jedna lijepa komoda. Kožne fotelje. Odjeća i obuća po podu. Nečija četkica za zube i ključevi odloženi su na malom ormariću na ulazu u stan. Pokraj tave na štednjaku stoji boca maslinova ulja i narančina soka. Teško je zaključiti je li to ostavio neki skvoter, ili nesretnik kojega je strašni potres iz ožujka zatekao pri kuhanju.

Dalo bi se još štošta istražiti u ovoj zgradi, ali nekakav zlokobni osjećaj tjera nas van. Ovdje se može poginuti svakoga časa. Na ulici srećemo Miru Ptičeka, vlasnika male, kultne voćarne i prodavaonice na uglu Đorđićeve i Petrinjske ulice, koja ovdje stoji već pedesetak godina.

- Luđaci - kaže meni i fotoreporteru. - Ja čekam da sve ovo padne na mene, a vi se igrate istraživača.

Miro Ptiček nam govori kako u ovoj godini jedva radi. Pola Đorđićeve ulice zatvoreno je već devet mjeseci, a nakon potresa u Petrinji zatvoren je i dio ulice prema Zrinjevcu. Ovdje više nema parkiranja automobila, a pješak se jedva sretne. Ljudi se boje kretati po ovom dijelu grada i Ptiček to osjeća na svom prometu.

image
Damjan Tadić/CROPIX

- Radim, što ću. Ali, stvarno me strah ovog zida od razrušene kuće preko puta. Vjerojatnost da će taj zid pasti je sigurna, a onda će završiti na mom dućanu. Svakim potresom zgrada se dodatno naginje. Onda zoveš, obavještavaš, ali ništa se ne dogodi. Dođu neki ljudi, postave trake, zagrade prostor i to je to - govori Ptiček koji je, u želji da unese dašak pozitive i božićne atmosfere u ranjeni dio grada, na ograde koje priječe prolaz u ulicu postavio imele i jednoga malog, plišanog Djeda Mraza koji se pentra uz ogradu.

- Što mislite, kako će završiti ta priča? - pitamo Ptičeka pokazujući na zgradu koja bi se mogla urušiti zapuše li jači sjeverac.

- Kontrolirano rušenje? - predlažemo entuzijastično.

- Nema šanse. Sigurno će se srušiti sama od sebe, pitanje je trenutka. Stajat će tu dok se ne sruši sama - uvjeren je prodavač koji nam dalje govori kako se opasna zgrada u Đorđićevoj prometnula u gradsku atrakciju broj jedan. Kaže kako non-stop dolaze stranci koji ovdje fotografiraju selfieje. Ono što se nekada radili pred zagrebačkom katedralom, sada rade pred njegovim dućanom, a iza nasmijanih lica na selfieju naziru se interijeri oronulih zagrebačkih stanova, koji se i dalje vide s ulice. Tko zna što na takve prizore komentiraju njihovi pratitelji na društvenim mrežama.

Uz Ptičekovu malu radnju skupilo se nešto svijeta u pokušaju imitacije kafića. Ispija se orahovac i komentira situacija u centru. Tu svraćaju redovni gosti, kako stanari tako i zaposlenici institucija u blizini. Čovjek požutjelog brka, koji dostavlja papire na trenutačno zatvorenom Trgovačkom sudu, komentira kako u ponedjeljak otvaraju zgradu suda. No, kaže nam, na drugom katu suda je i dalje katastrofa. Sve porušeno. Uskoro, nastavlja, otvara i Ministarstvo vanjskih poslova u blizini. Statičari su bili pred dva dana i dali su im dozvolu, kaže. Ali, mnogi ljudi koji tamo rade ne žele se vratiti na posao, saznajemo, jer smatraju da zgrada i dalje nije sigurna. Vidio je on fotografije. "Doslovno se zidovi odvajaju na jednom dijelu", prepričava.

Pred jednom od zgrada u opasnoj Đorđićevoj, zatječemo akciju. Nekolicina radnika ulazi i izlazi iz haustora, nose cementne vreće. Ulazimo u zgradu i nailazimo na ozbiljno renoviranje u tijeku. Mnogi od ljudi s kojima razgovaramo na ulici uvjereni su kako je riječ o samostalnoj obnovi složnih stanara, a ne o planiranoj akciji renoviranja gradskih vlasti.

- Radimo stubište u ovoj zgradi, a tu smo već oko mjesec dana. Čeka nas još deset dana. Prvo su u zgradi bili drugi dečki iz firme, radili su armaturu i ojačavali zidove, a mi sad radimo ove fine, završne stvari. Radit ćemo još po gradu, ne u ovoj ulici, ali u okolnim - govore nam radnici Damir Pašić i Fikret Hemčić dok šaluju zidove u stubištu.

image
Miro Ptiček
Damjan Tadić/CROPIX

Odlazimo iz Đorđićeve, pogled na policijske trake posvuda podsjeća nas da ovdje nije poželjno hodati. Prilazimo Praškoj ulici. I ovdje je dosta problematičnih zgrada. No, nigdje ne srećemo ozbiljnu mehanizaciju za građevinske radove. Nigdje buke, prašine i znoja gradilišta. Čuli smo, ipak, da su jednu od zgrada u redu stanari odlučili samostalno renovirati. Govorimo o tome s Nevenkom Đurić, jednom od stanarki koja je najzaslužnija za projekt renoviranja oštećene zgrade, koji upravo čeka reviziju. Optimistična je vezano uz sanaciju svoje zgrade - no ne i vezano uz sanaciju čitavog užeg centra grada.

- Zagreb mi izgleda oronulo, potrošeno i iscrpljeno. Tužno mi je to. Većina mojih prijatelja iz centra se odselila još nakon prvog potresa, ili roditeljima na periferiju grada ili negdje drugdje. Neki su to učinili zbog straha, a neki zbog činjenice da su im zgrade proglašene neuporabljivima. Ti ljudi se neće vratiti još barem dvije ili tri godine, a u gradu je posljednjih mjeseci tema samo jedna: nesigurnost života u centru - kaže nam Nevenka Đurić pa se osvrće i na slučaj obnove njihove zgrade u Praškoj.

"Svi mi u centru"

- Vidi, imaš samostalnu i nesamostalnu obnovu. U nesamostalnoj, čekaš državu da se pokrene i da ti sve odredi, kako projekt sanacije, tako i izvođača. I sve to tek kada dođeš na red. Prvo idu javne ustanove, bolnice, škole i slično. I nisu građani centra protiv obnove tih zgrada, ali žele paralelni fokus na stambeno-poslovne zgrade u centru grada. Konačno se mora shvatiti da ako građani glavnoga grada u Europi prekinu živjeti u centru, grad propada i njega više nema.

Što se tiče nesamostalne obnove, kada dođeš na red, realno je pitanje koliko će novca biti u tom fondu za obnovu, a svi znamo da je građevina poznata po nepredviđenim troškovima. Mi zato nismo htjeli čekati - govori nam Đurić, dodajući kako je puno realnija varijanta obnove zgrade ona "samostalna", u kojoj se 51% stanara zgrade složi da sami kreću u projekt. Taj mehanizam samostalne obnove bi, kaže nam Đurić, morao biti drugačije postavljen, tako da je administrativno manje zapleten.

- Ne mora nama nitko popraviti zgradu. Ali, ako nam dajete da sami idemo u to, onda nam olakšajte procese. Mi smo napravili čitav projekt sanacije, upravo čekamo reviziju, a nadamo se da bi nam se na kraju moglo vratiti barem 50 posto troškova. I s tim bismo bili jako zadovoljni - kaže Đurić. Dodaje kako rješenje za grad vidi u samostalnim obnovama, no i oko njih bi, nastavlja, moglo biti puno problema.

- Neki od stanara u zgradama će sigurno to opstruirati. To su većinom ljudi koji ne žive u tim svojim stanovima, koji ih rentaju kao poslovne prostore ili apartmane. Njima trošak obnove ne treba. Osim toga, ovi koji imaju zelene naljepnice, a htjet će ići u obnovu, neće dobiti nikakva sredstva i to će im biti neisplativo. Dosta zgrada je i poluprazno zbog neriješenih imovinskih odnosa, pa je pitanje tko će se njima baviti - kaže Nevenka Đurić koja je uvjerena da će projekata samostalnih obnova zgrada u centru zbog svega navedenog na kraju biti vrlo malo.

image
Damjan Tadić/CROPIX

A kako sam centar Zagreba izgleda devet mjeseci nakon potresa koji je izmijenio lice grada, najbolje se vidi u Facebook grupi "Potres u Zagrebu - svi mi u centru". Jer, mnoga naizgled uredna pročelja gradskih zgrada skrivaju totalni kaos unutra, na koji svakodnevno podsjećaju članovi grupe, koja i dalje broji 11 tisuća mahom nezadovoljnih građana koji javno iznose svoje probleme. Grad je u očajnom stanju, i fizički, i psihički, složni su članovi ove grupe.

U sjeni velikog petrinjskog potresa ostao je ranjeni grad, koji je prepušten isključivo stanarima - kako financijski, tako i operativno. Što će od svega biti, teško je reći. No, u jednu su stvar članovi ove ogromne Facebook zajednice nezadovoljnih stanara u centru uvjereni: nitko se neće za njih pobrinuti. Svoje nezavidne situacije morat će rješavati s noge na nogu, samostalno. Preostaje jedino nadati se kako ih procesima neće omesti kakav novi potres.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. siječanj 2021 19:12