POTHVAT

ZAGREPČANKU PRETRČAVA U 4 MINUTE! 'Cijeli svoj život jurim uz stepenice. To je moj obračun s problemima u životu'

“Poseban je osjećaj trčati tako da preskačem po tri stepenice, to je kao da imam nadnaravne moći, kao da mogu više nego što inače mogu.

Uzbrdica dođe k’o nekakav osobni obračun s preprekama. Dade se to i metaforički prevesti na život”, govori Željko Stojanović, u pokušaju da objasni što ga to tjera trčati po stubama. Pritom ne misli na otrčati nekoliko katova u zgradi, u nestrpljenju da dočeka lift, nego trenirati i trčati utrke, istrčati po barem nekoliko stotina stepenica, bilo po neboderima ili negdje u prirodi.

Među najekstremnijim utrkama u Zagrebu je Zagrepčanka, na 25 katova istoimenog nebodera treba što brže istrčati 490 stepenica. Ove godine organizatori očekuju da će po stepenicama Zagrepčanke trčati 800 ljudi, start je u subotu, 8. prosinca.

Stojanović je dosad sudjelovao na svakoj Zagrepčanki. Volio bi, ističe, otići na utrku u Švicarskoj na kojoj se trči 12.000 stepenica. “Što više stepenica, meni bolje”, sažima.

Zagreb gleda iz perspektive trkača po stubama. Zna svako mjesto gdje su iole zahtjevnije, veće, duže stube za istrčati. Bilo je faza kad je stalno tražio nove, zahtjevnije stepenice.

U razgovoru reda mjesta po gradu i okolici gdje je stuba što više, analizira koje su strmije: “Aleksandrove stube imaju samo 185 komada. To su one iznad Dežmanova prolaza, dosta su lagane za trening, nema ih puno, a i niske su, pa ako želim tamo odraditi dobar, žešći trening, trebam po njima trčati tri, četiri puta. Treniram po zgradama, u neboderima u Ulici braće Domany, pa u Prečkom, nađem razne stepenice”.

Više puta spominje i stube 555.

“Zovu ih i Alanske stube, to su stepenice na potezu između Šestina i Gračana. Te su pak visoke toliko da je i po jednu teško ići. Nisu šala! Tamo se nekad znala održavati utrka Kiseli kvadricepsi.”

Stube u Zagrepčanki nisu jednostavne, ne samo zato što ih je puno, već su i visoke. “Zato treniranje po običnim neboderima nije dovoljno za Zagrepčanku, za pravi trening treba otići ili u samu Zagrepčanku ili skakati na klupice.” Skakati na klupice? “Nađete kakvu klupicu, stanete ispred nje skočite jednom nogom na klupicu, pa onda drugom i tako naizmjence. Recimo, dobro mjesto za takav trening ‘po klupicama’, makar klupice nisu, već su zapravo betonske tribine, je na Jarunu, nedaleko od veslačke staze”, daje upute.

Nekad bi osam katova istrčao u 25 sekundi. “Trčao sam tako da bih u jednom koraku kombinirao tri stepenice, pa dvije, pa tri. Sad mi to zvuči nevjerojatno, to traži dobru pripremu, traži da je čovjek mlađi, da tijelo može bolje podnijeti. To je kombinacija eksplozivnosti i snage, a s godinama se gubi i jedno i drugo, ostaje samo izdržljivost.”

 Najgora mu je, pamti, bila prva Zagrepčanka. “Brat, koji je krenuo pola minute poslije mene, na pola me je nebodera pretekao. E, tu sam se zabrinuo. Nisam ja mislio da je on loš, ali bio sam u uvjerenju da sam ja - bolji.”

Željku je 46, trči 15 godina, brat je tri godine mlađi, ali trči godinu dulje. “I još nas je ‘uslikalo’ kako on stoji i veselo skače u zrak, a ja - sjedim”, smije se Željko.

Za Zagrepčanku se, za boljih godina, priča Stojanović, spremao u fazama:

“Prva faza treninga je zgrada od osam katova, tamo trčim pet, šest puta gore - dolje. Druga faza su treninzi u neboderima na Braće Domany, te zgrade imaju 22, neke i 23 kata. Ako tamo vježbam, onda trčim dva, tri puta. Završne pripreme su da dva, tri puta odem u Zagrepčanku i trčim nekoliko puta gore - dolje.” Ove godine je, žali se, slab. “Nisam još došao ni do Ulice braće Domany, imao sam stalno neke ozljede, ali bit ću na utrci. Jer to mi je bitno, kao što neki moraju otići na maraton, tako ja moram na neboderske stube.”

Tagovi

Izdvajamo