U nastavku donosimo:
- stanje u Završju nakon noćnog snijega i leda na strmim ulicama
- iskustva stanovnika o prohodnosti, javnom prijevozu i svakodnevnim obilascima
- što je učinila gradska zimska služba i gdje su ključne točke zastoja
- terenski uvid s fotografijama s kritičnih padina iznad Gornje Kustošije
- razlike između čišćenja privatnih prilaza i odgovornosti Grada
- dojmove vozača i pješaka te njihove odluke u uvjetima zaleđenih kolnika
Naselje koje se strmo penje iznad Gornje Kustošije jutros je izgledalo kao da je odsječeno od grada. Snijeg koji je tijekom noći napadao na zagrebačke brežuljke u Završju je ostao - zaleđen. Autobus nije došao. Ralice jesu, ali samo jednom. I, kako tvrde stanovnici, bez soli.
- Ovdje vam je sve led. Čisti led - govori nam prvi sugovornik dok oprezno silazi niz ulicu, držeći se za susjedovu injem prekrivenu ogradu. On, kao i svi drugi sugovornici, nije pristao na fotografiranje.
Kada smo mu se predstavili kao novinari Jutarnjeg, zastao je i požalio se kako je ralica prošla ujutro, jednom, ali nije bacala sol te je cijela padina sada zaleđena.
Završje se proteže između Vrapčanske i Kustošijanske ulice, na terenu koji i u idealnim uvjetima zahtijeva oprez. Strme, uske ulice danas su se pretvorile u improvizirano klizalište. Tragovi automobilskih guma vidljivi su samo mjestimice ondje gdje su vozači odustajali i odvezli se unatrag.
- Autom se možeš popeti samo ako imaš sreće ili lance. Ili ako imaš iskustva - dodaje te nam otkriva kako je vidio ljude koji su se pokušali uspeti pa odustali. Najveći problem, kažu, nije snijeg sam po sebi, nego kombinacija strmine i zaleđene podloge.
Zbog leda smo parkirali u podnožju, pa do vrha pješke
Da situacija nije bezazlena, uvjerili smo se i sami. Automobil smo ostavili niže niz cestu i ostatak puta nastavili pješice, procijenivši da bi pokušaj uspona po ledu mogao završiti klizanjem unatrag. I pješice je trebalo oprezno, korak po korak, tražeći hrapaviji dio ceste.
Led se na pojedinim dijelovima ceste zadržavao i ondje gdje je snijeg već bio uklonjen, stvarajući varljiv dojam sigurnosti. Naizgled mokar asfalt pod nogama se pretvarao u glatku, tvrdu površinu, zbog koje su i oni najiskusniji morali stati, vratiti se nekoliko koraka ili potražiti oslonac uz rub ceste.
Ni planinarske čizme nisu jamčile sigurnost. Moje Salomonke više su puta proklizale po staklastoj podlozi, dovoljno da postane jasno zašto su se mnogi odlučili ne riskirati uspon automobilom. A kad se na to nadoda izostanak autobusne linije, Završje je praktički ostalo izolirano.
- Autobus danas nije prošao. Kad je prošla taj jedan put ralica, on se spustio za njom, ali se nazad gore nije vratio – govori nam Kustošijanac koji čisti svoje dvorište i prilaz.
Razgovor s nama dobrodošao mu je predah i prilika da iznese razočaranje situacijom.
- Ovo nije normalno. Nismo mi planinsko selo, ovo je Zagreb. Ne daj Bože da nekome zatreba Hitna... Ali, tako mi to gledamo. Kad je svačije, onda je ničije i ne držimo se reda.
‘Mi ćemo očistiti svoje? Hoće li Grad svoje?‘
Prije nego što će se vratiti lopatanju, naš se sugovornik osvrnuo i na podjelu individualne i kolektivne odgovornosti.
- Očistit ću svoje ispred kuće. Očistit će i susjed, onaj tamo susjed je star i ne može pa ćemo mu očistit zajedno. Mi ćemo dvorišta i prilaze u svojem vlasništvu počistit, ali Grad Zagreb svoje ceste neće – oštre su riječi Kustošijanca, baš poput lopate kojom razbija sada već debeli sloj leda ispod snijega koji je na Završju došao nama do koljena.
Drugi sugovornik s lopatom na kojeg nailazimo na vrhu Završja ima nešto više razumijevanja od susjeda.
- Nek‘ pada. Padalo je i prije, sada je pao kao što je padao nekada i jasno mi je da su u Gradu iznenađeni. Nisam ljut, ali se nadam kako će i do nas nekako doći i pomoći nam u čišćenju. Ne sjedimo zatvoreni i ne pljuckamo po vlasti kroz prozor, već radimo, ali ne možemo mi otkopat svaku cestu – u pomirljivom tonu apelira Kustošijanac.
Odgovaramo na njegovo pitanje kako uopće izgleda „ta zimska služba” i kako je riječ o 245 ekipa koje su dosad zagrebačkim cestama službeno posule 2500 tona soli.
- E pa od te 2500 tona ovdje nije palo ni zrno. Mi ovdje živimo cijelu godinu, ne samo kad je lijepo vrijeme – nastavlja sada već uspuhani Završjanec, naglašavajući kako ne traže savršenstvo, nego minimum sigurnosti kako bi mogli doći do kuće, trgovine i javnog prijevoza.
Do ranog poslijepodneva, kada smo završili obilazak zagrebačkog naselja čija dvorišta pokrivena snijegom čuvaju vjerni psi, stanje se nije bitno promijenilo. Sunce se probijalo kroz oblake, ali led je ostajao. Završje je, barem na jedan dan, ostalo izolirano, a prizori iznad Ilice nalik onima iz Jelenka.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....