Prije sedam godina u britanskom Timesu naišla je na članak koji ju je potresao. Radilo se o Ani Mladić, kćeri srpskoga generala Ratka Mladića , čovjeka koji je tijekom desetljeća i pol bio najtraženiji ratni zločinac u Europi, izravno odgovoran za ratne zločine u Bosni. Ana Mladić ubila se u proljeće 1994. godine, imala je 23 godine. Samoubojstvo je počinila omiljenim pištoljem svojega oca. Godinu dana nakon tragedije, u srpnju 1995., general Ratko Mladić počinio je najveći pokolj na europskom tlu od Drugoga svjetskog rata: dao je pobiti osam tisuća Muslimana u bosanskom gradu Srebrenici. Zgrožena, u tom je trenutku pomislila: ova priča ima sve elemente grčke tragedije, ona mora biti ispričana.
Iznosi to Clara Usón, 52-godišnja španjolska spisateljica iz Barcelone čiji posljednji roman “La hija del Este” (u slobodnom prijevodu “Kći s Istoka”), u izdanju kuće Seix Barral, za podlogu ima krvave događaje s naših prostora. Usón je dosad napisala šest romana i dobila četiri književne nagrade. “Kći s Istoka” prevedena je na talijanski i nizozemski jezik. Na talijanskom tržištu zove se “Kći”, u Nizozemskoj su ga naslovili “Ana Mladić”. Tri godine spisateljica je intenzivno prikupljala građu, marljivo slažući realnost u fikciju. Uz čitatelje, roman je u kratko vrijeme osvojio dvije književne nagrade: Ciudad de Barcelona i Premio nacional de la Crítica, vrlo prestižno priznanje u španjolskim okvirima.
Tko je njezina junakinja? Ana Mladić bila je privlačna, vedra djevojka, među najboljim studenticama beogradskog Medicinskog fakulteta, korak do diplome. Oca je obožavala; generala koji je nizao pobjede i koji ju je, kao svoju mezimicu, ludo volio. Nekoliko tjedana prije nego što će umrijeti, u ožujku 1994., Ana je otputovala je u Moskvu na maturalnu večer. Ondje se nešto dogodilo, jer vratila se drugačija Ana: tužna, neraspoložena, depresivna. Djevojka je 24. ožujka pucala sebi u glavu.
Pištolj i loza
“Zašto? To je misterij koji sam u svom romanu pokušala odgonetnuti. Prvotna ideja bila je fokusirati se na obitelj i osobnu dramu Ane Mladić.
Pojave li se pri stvaranju priče anakronizmi i određene netočnosti, lako ću, mislila sam, obojiti događaje u romanu. Međutim, ubrzo mi je postalo jasno da to neće ići tako. S obzirom na ulogu Ratka Mladića u Hrvatskoj i Bosni, uvidjeh da neću moći ispričati priču a da se ne dotaknem glavnog okvira: krvavog raspada Jugoslavije. Morala sam uroniti u kolektivnu dramu”, otkriva spisateljica.
Vjerovala je da će za dva, tri mjeseca dobiti sliku o tome što se točno zbilo u posljednjem konfliktu na Balkanu; no jako se prevarila. Iako je rat u Bosni prilično dobro dokumentiran, zbio se nedavno i televizijske ekipe puno toga su snimale, te iako je na raspolaganju imala hrpu novinskog materijala iz stranih medija, audiovizualne dokumente, knjige i filmove, uvidjela je da na taj način neće uspjeti odgonetnuti ono što se (isprva) činilo neuhvatljivom zbrkom. Trebala je saznati verziju svih strana uključenih u rat, sagledati stajališta Srba, Hrvata i Bošnjaka, opisuje autorica. Kontaktirala je Gloriju Blažanović, hrvatsku prevoditeljicu rođenu u Bosni, koja se kasnije nastanila u Španjolskoj.
“Krenule smo žestoko. Gloria je odradila lavovski posao. Prevela je gotovo sve novinske članke zaraćenih strana, razne snimke i blogove te dvije knjige o Ratku Mladiću na ćirilici, koje je napisala Ljiljana Bulatović, srpska novinarka, ultranacionalistkinja i osobna Mladićeva prijateljica. Upravo kroz te knjige saznala sam dragocjene detalje o Ani i njezinu ocu”, kaže Usón. Potpune događaje, međutim, nitko ne zna. Smrt Ane Mladić zauvijek će ostati enigma koju je sa sobom ponijela u grob. Njen je otac, nakon Anine smrti, čak otišao do neke vračare ne bi li saznao pravi razlog tragedije.
Autorica je, dakako, morala opravdati smrt glavne junakinje. Njezino samoubojstvo puno je, kaže, moćne simbolike. Primjerice, odluka da će se ubiti omiljenim pištoljem svoga oca. Bio je to poluautomatski pištolj Zastava koji je 60-ih godina prošloga stoljeća Ratko Mladić dobio na poklon. Darovali su mu ga kolege s beogradske Vojne akademije kada je diplomirao kao najbolji kadet u klasi. Razdragano je izjavio da će iz njega pucati samo da proslavi rođenje svojih unuka. Ana, koja je onda bila djevojčica, kasnije je znala reći da će njezina djeca nositi očevo prezime kako bi on mogao zapucati iz te Zastave. A onda, u obiteljskoj kući punoj modernog oružja, djevojka za svoju smrt odabire pištolj koji je trebao obilježiti nastavak obiteljske loze.
“Taj čin je pun simbolike. Kao da je ocu željela poručiti: ubila sam se zbog tebe. Ratko Mladić nikada nije prihvatio da mu se kći sama ubila, ponavljao je da je riječ o ubojstvu, govorio je da ona nikada ne bi uzela Zastavu jer je znala koliko mu taj pištolj znači. Međutim, nitko ne zna potpunu verziju događaja, stoga mi je preostalo da romantiziram, da nagađam njezine razloge, što sam i učinila, koristeći biografske podatke, govorkanja i nagađanja koja su o tom događaju kružila bosanskim i srpskim medijima”, pojašnjava spisateljica.
Poput većine krvnika, i Ratko Mladić imao je, nastavlja autorica, barem dva lica: otac pun ljubavi, vjeran muž, pošten čovjek, to je bilo njegovo lice na svjetlu. Drugo lice, koje mu je bilo zaklonjeno sjenom i koje njegova kći nije poznavala, bilo je lice čovjeka koji je ubijao ljude, uključujući djecu, žene i starce. Možda je to lice u sjeni Ana otkrila u Moskvi? Je li ondje gledala televiziju, čula nešto o svom ocu? Ili joj je netko nešto ispričao? Je li se ubila zato što nije mogla podnijeti teret, a to je biti kći “Bosanskog Mesara”, kako su ga mediji nazivali? Je li ga tako htjela kazniti? Je li je očeva krivnja, naslijeđena i nepravedna, gušila da nastavi život? Je li se žrtvovala kao moderna Ifigenija, kako bi otac prestao ubijati?
(...)