Ničega se ne bojim. Ne bojim se gubitka svoga bogatstva. Ne bojim se neuspjeha. Ne bojim se smrti. To me čini vrlo opasnim za moje protivnike, riječi su Imrana Khana korištene u najavi biografskog filma “Kapetan” koji se u proljeće očekuje u pakistanskim kinima.
U očima Pakistanaca, nacije zaluđene kriketom, danas 59-godišnji Imran Khan ostaje poznat kao kapetan, onaj koji ih je 1992. prvi put u povijesti doveo do pobjede na Svjetskom prvenstvu u kriketu , događaju koji je izazvao nacionalnu histeriju i zapečatio Imranovu sudbinu pakistanske legende. Kako se ovih dana njegov status nacionalnog heroja još jednom oživljava, ovaj put ne na sportskom nego na još zahtjevnijem i okrutnijem terenu pakistanske politike, tako se redaju i usporedbe s Gandhijem i utemeljiteljem Pakistana Jinnahom.
U priči o herojima običavamo se oslanjati na pobjede; na činjenicu da je Imran Khan najbolji igrač kriketa svih vremena neki gledaju kao na Božji dar. Istina je drugačija, manje romantična i, dakako, mukotrpnija. Sportski znalci govore da su upornost, rad i samopouzdanje učinili nemoguće mogućim - bilo je malo izgledno da će tada 39-godišnji kriketaš izvan forme, s ozlijeđenim ramenom, donijeti trijumf.
Danas, dva desetljeća kasnije, još jednom bi se brzopleto moglo zaključiti da se Imran Khan na političkom vrhu Pakistana pojavio niotkuda.
Kada je prije šesnaest godina osnovao stranku Pakistan Tehreek-e-Insaf, u prijevodu Pakistanski pokret pravde, svjesno je odabrao rizik da od heroja postane predmet ismijavanja. Neznatna potpora i samo jedno mjesto u parlamentu, koje je naposljetku odbio, nisu išli u prilog njegovoj političkoj ulozi. “Nitko nije vjerovao u mene. Ali, ja sam vjerovao u sebe. Vjernik sam, a oni koji imaju vjere, neustrašivi su”, govori.
Kada je u listopadu prošle godine poveo tisuće ljudi na prosvjed protiv režima u svom rodnom gradu Lahoreu, mnogi su ostali iznenađeni tim naoko iznenadnim političkim uspjehom, uključujući međunarodne medije. Ipak, ono što je označilo ključni trenutak za Imrana Khana dogodilo se dva mjeseca kasnije, njegovom revolucijom u najvećem pakistanskom gradu Karachiju. “Tko će spasiti Pakistan? Imran Khan, Imran Khan!”, ponavljali su okupljeni prosvjednici. Prvi put svijet je uzeo u obzir mogući scenarij u kojem Imran Khan uspijeva u onome što najavljuje gotovo dva desetljeća unatoč godinama neuspjeha - zauzimanje mjesta premijera Pakistana.
Vrijeme strasti
“Revolucija u Pakistanu je počela, ovo je samo njezin prvi dio”, tvrdi Imran Khan. Neki govore da se na ulicama Karachija na božićno jutro okupilo 200.000 ljudi, drugi pak da je broj Imranovih sljedbenika dosegao pola milijuna. U svakom slučaju, Pakistanci su toga dana svjedočili nezapamćenoj podršci, strasti i vjeri u bolju budućnost. Jednu trećinu okupljenih činile su žene, što je presedan u pakistanskom društvu. Istodobno, njegovi politički protivnici, vodeće stranke PML-N i PPP kojoj pripada i predsjednik Asif Ali Zardari, prepoznali su opasnost. Samo nekoliko dana nakon okupljanja u Karachiju pozvali su na summit kako bi se raspravljalo o prijetnji koju predstavlja Khanova iznenadna popularnost.
“Među mojim protivnicima vlada panika jer znaju da je ovo trenutak koji će definirati političku budućnost Pakistana. Započeli smo tsunami promjene i ništa nas više ne može zaustaviti”, u ovotjednom razgovoru ekskluzivno za Jutarnji list rekao je Imran Khan. “Nikada ranije nije se okupilo toliko ljudi kako bi svojom voljom dali podršku jednoj novoj ideji čije vrijeme tek dolazi. Ovo je “meka revolucija”, a upravo takve su najintenzivnije”, tvrdi Khan. U novogodišnjoj poruci svojim je sljedbenicima obećao da zajednički mogu učiniti Pakistan islamističkom socijalnom državom, kakvim je i zamišljen. Svoj zadatak opisuje “monumentalnim”, a reakciju naroda dokazom da je promjena neizbježna. Prema ispitivanju javnog mnijenja koje je provelo Sveučilište Cambridge, čak 66 posto birača u ovom bi trenutku glasalo za Khanovu Tehreek-e-Insaf. “Tko god je bio prisutan na prosvjedima u Lahoreu i Karachiju, mogao je svjedočiti strasti i entuzijazmu moga naroda. Nakon mnogo vremena, vratilo se povjerenje u budućnost Pakistana”, zaključuje Khan.
Slap u mirnim vodama
Tsunami promjene posljednjih dana glavna je tema rasprave među Pakistancima, ne samo u Pakistanu, nego i u inozemstvu, gdje Khan, koji je i sam veći dio života proveo u Londonu, uživa veliku podršku. On ne krije da velike nade polaže u dijasporu; šest milijuna Pakistanaca u inozemstvu ostvaruje veći BDP nego cjelokupno stanovništvo Pakistana. “Od njih se očekuju najveće investicije. No, prije toga je potrebno urediti sustav. Nitko ne želi ulagati u zemlju kojom upravljaju kriminalci”, rekao je Khan.
Jedan od predstavnika dijaspore je i Arif Malik, stručnjak za azijsku politiku pri nezavisnom britanskom think-tanku Forum for International Relations Development, koji tvrdi da bi bilo pretjerano reći da će nedavni prosvjed uistinu donijeti promjenu. Događaj opisuje kao “slap u mirnim vodama pakistanske politike”.
“Imran se tijekom našeg sastanka krajem prošle godine sa mnom kladio da će donjeti tsunami i postati idući premijer Pakistana”, rekao nam je Malik.
Ukoliko ostvari svoja nastojanja, a prema nekima rani izbori dogodit će se već ove godine, Imrana očekuje izazov povijesnih razmjera. Situacija u kojoj se danas nalazi Pakistan nije ona koju bi ijedan političar poželio: korupcija u svim sferama društva, kriminal, bombaši samoubojice, ubojstva novinara i akademika, kidnapiranja, nepovjerenje, nezaposlenost, visoke cijene, manjak struje, vode i plina... Te su poteškoće dijelovi samo nacionalnih problema. Oni međunarodni još su veći, sa sustavnim eksplozijama mržnje prema Zapadu potpaljivanima američkim ratom protiv terorizma i nezahvalnim imidžom vrela islamskog terorizma i korupcije. Khan tvrdi da je rješavanje situacije manje složeno nego što se čini.