Zamislite novogodišnju noć iz Sydneyja. Što snimaju kamere i koju sliku šalju u svijet? Sliku spektakularnog vatrometa iznad njihove poznate Opere. I svi, naravno, znaju za tu građevinu. A sada zamislite vatromet iznad ovog broda u riječkoj luci. Neprocjenjivo. Imali bismo besplatnu svjetsku reklamu svake godine. Ja zaista ne znam tko nakon toga ne bi došao u Hrvatsku. Postali bismo najveća atrakcija u ovom dijelu svijeta - kaže uvjereno Davor Štern dok mi pokazuju slike Periske, futuristički osmišljenog i 170 metara dugačkog broda za posebne namjene.
A namjena je sljedeća: Periska bi trebala biti ploveća kongresna dvorana za oko četiri tisuće ljudi, koja bi putovala od grada do grada po cijelom Jadranu. Imala bi pet etaža s velikom šetnicom, launge barovima, restoranima, wellness i fitness centrom, diskoklubom i kasinom. Kad ne plovi, mogla bi primiti čak 15 tisuća ljudi.
No, naravno, nije to sve što bi Periska mogla.
Kongresna dvorana u samo nekoliko sati mogla bi se transformirati u kinodvoranu ili sportsku arenu u kojoj bi se igrali rukomet, košarka, tenis ili, zašto ne, hokej.
A zašto ta morska ljepotica, koja nevjerojatno podsjeća na Enterprise (doduše, bez pogonskih motora), ne bi bila najveća hrvatska pozornica na otvorenom?
Pa i to bi mogla biti.
Brod ima pomični krov, stoga nije nemoguća ideja da se usidri pred dubrovačkim zidinama pa da Izraelska filharmonija sa Zubinom Mehtom s Periske svira za cijeli Dubrovnik.
Naravno da se na krovu nalaze i fotonaponski paneli koji bi brodu omogućili elektroenergetsku autonomiju.
Sve to, a možda i nešto više, osmislio je Davor Štern sa svojim kolegama i ova bi se maštarija već mogla proglasiti njegovim najsmjelijim i najhrabrijim životnim projektom.
Projektom koji bi, ako zaživi, dao jednu novu kvalitetu hrvatskom turizmu.
A sve to za cijenu od 50-ak milijuna eura.
Zaboravite predrasude!
Iako se već čini da će Periska ostati mrtvo slovo na papiru, sam Štern ne vidi razlog zbog čega bi bilo tako.
Prije svega, on za cijelu tu priču vidi uporište u Strategiji razvoja turizma do 2020. godine.
I doista, koliko se god u ovom trenutku projekt činio besramno futurističkim, u toj se strategiji predviđaju razvoj i gradnja multifunkcionalnih kongresnih centara i unapređenje hotelskih kongresnih kapaciteta. Predviđa se i gradnja većeg multifunkcionalnog kongresno-izložbenog centra s tri tisuće sjedećih mjesta, a pogodne destinacije bile bi Zagreb, Dubrovnik, Split, Rijeka, Opatija, Pula i Osijek.
- Ako razmišljate unutar okvira i unutar postavljenih klišeja, onda možemo sagraditi fiksne kongresne centre. No, možemo li ih napuniti? Hoćemo li ih ikada isplatiti? Nisam siguran. Periska je nešto po čemu bismo u svijetu postali prepoznatljivi, nešto što bi postalo hrvatski brend. I, naravno, ono što bi produljilo turističku sezonu jer bi mogla raditi cijelu godinu - priča mi Štern dok razgovaramo u njegovu uredu u centru Zagreba.
Dok mi priča o projektu, dječački je zaigran, pun elana, kao da pred sobom vidi novi veliki izazov kakav je za njega bila gradnja Arena Centra kojim je rukovodio u ime kompanije Trigranit.
Izgledao mi je kao da ovim projektom želi barem nakratko ispuniti slobodno vrijeme uz rad u Zagrebačkom holdingu gdje sjedi u Nadzornom odboru ili u Gradskoj skupštini u koju je dospio nakon što je bio na nezavisnoj listi Milana Bandića na lanjskim lokalnim izborima.
Na ideju o plovećoj kongresnoj dvorani došao je prije šest godina kada ga je jedan prijatelj iz farmaceutske industrije zamolio da mu pronađe kongresnu dvoranu za tri tisuće ljudi na našoj obali. Odlučio je da će mu pomoći, iako je u startu znao da je to nemoguće zato što takve dvorane u Hrvatskoj jednostavno nema.
Na Jadranu najveća kongresna dvorana može primiti do tisuću ljudi. Možda mu je kongres mogao organizirati u nekoj sportskoj dvorani, ali to mu nije niti padalo na pamet.
Ključni susret
I sam Štern je svjestan kako je normalno da takvih kongresnih dvorana u Hrvatskoj nema prvenstveno zato što još nismo dovoljno uložili u razvoj kongresnog turizma.
- Što vam vrijedi graditi kongresne dvorane za tri tisuće ljudi po cijelom Jadranu, a onda imate jedan ili dva kongresa godišnje dok ostalo vrijeme stoje prazne i skupljaju prašinu? Pala mi je na pamet ideja napraviti dvoranu koja bi plovila. Tako bi koristila svim našim gradovima na Jadranu. No, zašto bismo je koristili samo u Hrvatskoj? Zašto je ne bismo iznajmili Sloveniji koja također nema niti jednu dvoranu na svom moru? Pa Crnoj Gori ili Albaniji. Znate, organizatori ne žele kongrese imati uvijek na istoj lokaciji - uvjerava me Štern i otkriva što je još doznao kad je napravio malo istraživanje o kongresnom turizmu.
- Organizatori kongresa traže mjesta koja nisu toliko atraktivna i popularna. I vrlo je jednostavno zbog čega to čine: da im ljudi ne odlaze s kongresa. Događa se da mnogi pozvani sudionici dođu na plenarnu sjednicu, prijave se da su stigli, provedu tamo pola sata i onda ‘zapale’ u grad. Ovako dođu na brod, brod otplovi, a sudionici ne mogu fizički otići s kongresa. Kada već netko plaća kotizaciju za sudjelovanje za nekoga drugog, recimo farmaceuti za doktore, postoji vrlo jednostavan način da ga na tom kongresu i zadrže - smije se Štern i dodaje kako ima veliku podršku Tomislava Gavazzija, jednog od najvećih organizatora kongresa u Hrvatskoj.
Ideja o plovećoj kongresnoj dvorani objavljena je medijima lani u ovo vrijeme i vjerojatno bi ostala samo ideja da se Šternu nije javio Vladimir Koroman, glavni direktor Brodarskog instituta u Zagrebu. Štern je bio oduševljen kada su se upoznali, a na sastanak je stigao i arhitekt Ante Zloić koji će poslije i napraviti prve nacrte Periske.
- Otišli smo u Njemačku na Bodensko jezero, na granici Njemačke, Švicarske i Austrije. Tamo smo vidjeli brod koji je napravljen za kongrese i plovi po jezeru. Može primiti oko 1500 ljudi. Nismo se oduševili njime jer smo željeli nešto drugačije. Da Koroman, Zloić i Gavazzi nisu ušli u ovaj projekt, mi danas ne bismo niti razgovarali. Ja imam ideju, ali nisam kvalificiran za to. Ideja je jedno, a realizacija drugo. Oni su sve to napravili, od statike i sigurnosti do izgleda - kaže mi.
(...)