‘Najbolje radim u kući ispovjednika markiza de Sadea’

Bižmo s tom vodom, nikad to nisam pila! Tako je Jagoda Buić Wuttke objasnila našem ilustratoru kako se ne želi slikati, jer ona točno zna što neće. Sjedili smo u sjenovitom atriju Muzeja za umjetnost i obrt, jedinog našeg muzeja s restoranom poput onih u najboljim svjetskim muzejima.

Umjetnica je tu nedavno otvorila svoju veličanstvenu retrospektivu, koja sadrži i posve recentna djela, sjajne kolaže i skulpture od papira i ljepenke, posve drukčije od njezinih proslavljenih tapiserija - prostornih instalacija. Konobar, koji je već poznaje jer je svakodnevno u muzeju, i pred nju - greškom - stavio je čašu s vodom.

Jagoda Buić inače govori krležijanskim hrvatskim, slaže spontano poetične pjesme u prozi, pa se nasmijala tom svom splitskom jeziku djetinjstva i odmah dodala: - Dajte mi moju čašu crnog vina. Nećemo valjda lagati budućim generacijama…

Tako smo se vratili u njezino djetinjstvo u Splitu, gdje su joj i otac i pradjed, oboje bečki studenti poput nje, bili gradonačelnici. Iako ima legendarno puno stanova i kuća - u Dubrovniku, Provansi, Parizu, Veneciji i Zagrebu - tamo nema dom, “samo puno grobova i uspomena”.

Protiv struje

- Zbog Splita točno znam što je mislio onaj grčki pjesnik kad je rekao: ‘Gdje god idem, boli me Grčka’. Split je… moj grad. No, vratimo se vinu i vodi… Moj otac je bio starješina Sokolske župe i kad sam još bila dijete, pozvao je dragu nam braću iz Praga na slet u Splitu i na ručak u našu vikendicu u Kaštel Gomilici. Mama je u vrtu postavila improviziran, ogroman stol na nogarima za veliko društvo. Kad su moji razdragani roditelji poslije ručka otišli ispratiti prijatelje Čehe, ja sam se prvo popela na klupu uz stol, potom i na sam stol i popila sve što je ostalo od desertnog vina i prošeka u čašama. Našli su me na tom velikom stolu kako spavam i nasmiješena sanjam. Možda to i danas činim jer odonda uglavnom ne pijem vodu.

Je li se Split jako promijenio? Ima li u njemu danas više ili manje redikula?

- Naša splitska pjaca, naša agora, u pomanjkanju TV-a i druge zabave, njegovala je tu svoju priču s redikulima. To je bio kreativan odnos, mi smo ih voljeli i kultivirali. Moja prababa davala je tjedne večere za redikule, to se zvalo opera pia, milosrdno djelo. No ja sam već kao mala pomišljala da ona to ne radi samo iz dobrog srca, već da se ona jednom tjedno s njima zapravo dobro provodi. Mi smo se prema njima odnosili ‘nemilosrdno s ljubavi’. Ako redikula nema, valja ga stvorit’, no o današnjoj situaciji u Splitu neću ni riječi.

U intervjuima je često govorila da je za umjetnika najvažnije da izrasta iz svog tla, da se treba vratiti izvorima, pa je pitam je li to u kontradikciji s umjetničinim kozmopolitizmom, životom na brojnim prestižnim europskim adresama (a živjela je nekad, godinama, i u Washingtonu).

- Ne samo u umjetnosti nego i u tom kozmopolitskom okruženju, jedino vas izvornost može održati. Vaši korijeni uvijek su u tlu iz kojeg ste izrasli, to je najvažnije znati. Ja sam u biti sramežljiva osoba i uvijek sam imala problema izaći pred kamere. Jednom sam sjela, dobro razmislila i rekla samoj sebi: ‘Jagoda, zaroni duboko u istinu pa će svaki tekst koji izgovoriš biti dobar. U takvim rečenicama nema zastoja, isključeni su klišeji i banalnosti, a za dopadljivost garantiram’. Te se spoznaje otada čvrsto držim .

Nakon Drugog svjetskog rata, s dolaskom komunista, obitelj advokata i gradonačelnika, bana Primorske banovine, jako je puno izgubila, no nakon prvih demokratskih izbora Jagoda Buić nije nikada govorila o tome kako su bili žrtve socijalizma.

- Meni se to činilo krajnje neumjesnim, oduvijek sam dijelila sudbinu onih oko sebe. Moj otac je pobjegao iz Jugoslavije 1944. godine, s dolaskom Nijemaca, moj brat je u to vrijeme bio osobni tumač Churchillova sina Randolpha koji je došao u Hrvatsku, tako je i poginuo. Moj otac se nije nikad vratio, no sa svojim najboljim prijateljem, umjetnikom Jozom Kljakovićem, svakodnevno je diskutirao u Rimu o sudbini svoje domovine. Njegov život vani imao je gorak okus - kao što su govorili Grci, izbjeglištvo je soba prije smrti. No, ja sam u Jugoslaviji voljela te svoje ljude, onaj moral kojeg se još rado sjećam. Vidjeli ste i moj moto cijele ove restrospektive: uvijek sam plivala uzvodno, sve sam radila usprkos…

‘U kuhinji činim nered’

Jagodu Buić Wuttke s tim brojnim adresama najčešće pitaju gdje ona zapravo stanuje - što bi rekla njezina prijateljica, gdje pere veš - no još je važnije pitanje za plodnu umjetnicu, gdje ona zapravo radi?

- Ja radim u tišini i buci svog ateljea, odgovara pitijski.

Je li joj potrebnija tišina ili više voli buku ateljea - gradskog salona kakav je imao Edo Murtić, njezin prijatelj i umjetnik kojem se istinski divi? Odgovara da joj je ipak potrebnija tišina. Ali gdje, u Provansi ili Dubrovniku, u Parizu, gdje je radila od početka 70-ih i od grada dobila atelje, u Veneciji?

- Kad mi se radi, radim u svakoj od svojih kuća, no kad mi se ne radi, nijedan atelje mi ne može pomoći. Mislim da ipak najbolje radim u našoj kući u Provansi koju je moj pokojni suprug Hans Wuttke obožavao kao ja moju Kolorinu u Dubrovniku. To je nekad bila kuća ispovjednika Marquisa de Sadea i čuva mnoge tajne koje samo noću izlaze van. Kad smo već na ručku, reći ću vam da je u njoj moj Hans uredio kuhinju.

Znači li to da je taj bankar, financijaš, bio gurman, hedonist… Jagoda me naglo prekinula: - On je bio pravi čovjek. Znate li što to znači, u tome je sve sadržano. Volio je more, volio je jedriti, volio je što ja volim - hranu i crno vino.

Znači li to da mu je voljela kuhati?

- Volim kuhati, o, kako ne, sviđa mi se kuhati, ali mi se ne sviđa poslije činit’ red, a kad kuham, učinim strašan nered. Obožavam svoju kuhinju u Dubrovniku, izdubljenu ispod stijene. To je najljepša i najmanja kuhinja koju ste vidjeli, ali u tom malom prostoru sve je što vam treba. Što je u kuhinji više stvari, to je u njoj manje hrane i kuhanja. To je univerzalno pravilo, tisuću puta dokazano, posebno u Americi. No, kojiput je dobro odreći se hrane. Kad sam bila studentica na Akademiji za primijenjenu umjetnost u Beču, imala sam jako malo novca, a koncert je koštao točno kao gulaschsuppe u restoranu, jedan šiling. Umjesto gulaša, odlučila sam se često za koncert i tako, recimo, otkrila Miroslava Čangalovića, genijalnog basa.

Na njezinoj izložbi toliko je zanimljivih radova, tu je čak i jedan videorad, pa nostalgičarski avangardni kolaž, posveta Exatu 51.

- Da, ja sam videoart radila još prije gotovo 30 godina, baš kao što sam instalacije u prostoru radila prije 40 godina. Jako volim taj svoj video naslovljen ‘Sunce, vjetar, zvuk’ s podnaslovima ‘Koncert za formu i glas’, te ‘Efemerna umjetnost’. Taj rad nastao je kad sam bila gost profesor na Floridi, u Atlantic Center for Arts. A što se exatovaca tiče, oni su na mene djelovali formativno, bila sam kao neki počasni, najmlađi član te skupine prije nego što sam otišla u Italiju.

Divan život: Cinecitta

Gdje joj je i kada u Europi bilo najljepše, kad se najbolje provodilo, jelo, živjelo?

- Anni cinquanta u Italiji - to su bile predivne godine. Europa se prvi put nakon rata srčano nasmijala i udahnula zrak punim plućima. Studirala sam u Cinecittŕ, to je tada bio centar svijeta. Tada sam prvi put nakon 10 godina ponovno vidjela oca. Prije nisam mogla dobiti pasoš. On je u ratu sve izgubio, pa i svoju zbirku umjetnina, no i dalje je ostao fajnšmeker umjetnosti i naš susret pretvorio u upoznavanje talijanske umjetnosti i putovanje od Venecije do Napulja. Bilo mu je tako važno da točno u devet i pol uđemo u baziliku sv. Franje u Arezzu, kad je najbolje svjetlo za freske Piera della Francesce. Tako sam davno na najbolji način upoznala talijansku umjetnost i zapisala u svoj dnevnik: ‘Sve je već napravljeno, ostaje jedino biti iskren’. A ove sam godine prvi put u cijelosti vidjela proljeće.

Na moj začuđeni izraz lica Jagoda Buić se nasmijala i rekla da u gradovima ne znamo što je proljeće u kontinuitetu.

- Radila sam neprestano u Provansi i vidjela proljeće izbliza. Prvo pupoljci trešnje, potom jorgovani, pa se irisi odmotaju iz svog plašta, pa među lišćem ugledaš pupoljak koji sunce izvuče van i pojavi se ruža. Baš je taj kontinuitet važan. No, živeći proljeće ne smije se misliti na trajanje. Proljeće je sreća godišnjih doba, vrijeme ljubavi koje traje kratko. To me natjeralo da počnem pisati pjesme, jedna od njih zove se ‘Pjesma mora biti kratka’.

Nakon što mi je Jagoda Buić pročitala svoje dvije pjesme, shvatila sam da je multitalentirana i da mora i pisati. Pitam bezobrazno hoće li i ona poput svoje sugrađanke Mani Gotovac napisati memoare prepune umjetnosti, putovanja, rane i zrele ljubavi…

- Ne, nikako kao Mani! Možda bih mogla objaviti svoj dnevnik nastao prije dvije godine na jednom od onih groznih brodova koji krstare našim morem i uništavaju ga? Bila sam ozlojeđena, povukla bih se navečer i samo pisala taj dnevnik, sav u splitskom simpatičnom cinizmu. Jako je teško raditi biografiju jer slike iz života katkad dođu pred oči, recimo, kad me tako nešto pitate i podsjetite, no jedna se doista već piše, mislim da će biti jako dobra…