Otužno parkiralište u Praškoj ulici mjesto je o kojem današnji Zagrepčani, prije svega oni mlađi, znaju malo ili gotovo ništa. Prije svega, da je tu punih 75 godina bila sinagoga, podignuta prema projektu arhitekta Franje Kleina podrijetlom iz Beča i da je nema već 72 godine. Sravnila ju je sa zemljom ustaška vlast, a sve moguće vlasti, od svjetovnih do vjerskih, koje su se smjenjivale nakon što se Pavelićeva soldateska razbježala glavom bez obzira, nisu do danas uspjele dolično označiti to mjesto kao simbol tragedije zagrebačkih i hrvatskih Židova, kao mjesto pijeteta prema žrtvama i sinagogi koja je bila alma mater svih sinagoga u Hrvatskoj.
Uoči 27. siječnja, kada cijela Europa obilježava Dan sjećanja na žrtve holokausta, zagrebački arhitekt Nenad Fabijanić odlučio je javnosti predstaviti projekt ili, kako kaže, prijedlog ili ideju, kako urediti prostor u Praškoj, gdje godinama vlada provizorij.
Wernerova odredba
A sve je počelo od one zlokobne vijesti “po odredbi gradskog načelnika Ivana Wernera”, da se 12. listopada 1941. počne rušiti židovski hram u Zagrebu. I, kao što povijest često uči, lako je rušiti, ali teško opet izgraditi. Zagrebačka sinagoga u tom je smislu najbolji primjer. Wernerova odredba bila je provedena, hram je srušen do temelja, a kada su ustaše odletjeli zajedno sa svojim berlinskim gazdama, obnova mjesta gdje je bila zagrebačka sinagoga svodila se do dana današnjeg tek na “prijedloge ili ideje”.
Dugo je trebalo da se o rušenju sinagoge uopće progovori, a kada se stidljivo progovorilo, ironija sudbine dosegnula je kulminaciju. Kao što je Werner rušenje opravdao time što sinagoga nije “u skladu s općom sredidbenom osnovom za uređenje Zagreba”, tako se i poslije rata i sedamdesetih obnova sinagoge nije uklapala “u urbanističke planove”. Sve što se događalo dalje, ostalo je tek puko maštanje. Od sinagoge - ništa.
Ni hrvatski arhitekti nisu imali mnogo sreće s prijedlozima za uređenje prostora u Praškoj. Mnogo su predlagali, ali iz raznoraznih razloga ništa od svega nije realizirano. Ako su hrvatski Židovi u prošlosti brzo i jednostavno podizali svoje hramove, njih 80-ak, od dubrovačke sinagoge iz 1408., druge najstarije u Europi, splitske sinagoge nastale u 16. stoljeću, sinagoge u Vukovaru podignute 1847., u Varaždinu 1861., u Virovitici 1863., zagrebačka bogomolja sagrađena 1867. sada živi samo na starim fotografijama koje prikazuju drugi, možda tolerantniji, ali svakako agilniji Zagreb nego što je danas.
Berkovićev prijedlog
“Svojevremeno je Zvonimir Berković predložio da se ovdje ne gradi ništa, da se samo natpisom upozori da je tu nekoć bila sinagoga uništene zajednice, a da praznina ostane memento. Težište je bilo na praznini i opomeni. Moj je prijedlog u bitnome blizak Berkovićevu, ali za razliku od njega naglašava ispražnjenost, a neizbježno zaziva sjećanje. Stoga su ovdje težišta i na opomeni i na sjećanju, kao podjednako važnim elementima”, kaže arhitekt Fabijanić.
Koncept memorijala kakav zamišlja Fabijanić zasnovan je na dva elementa. Najprije na definiciji prostora kao ispražnjenoga, ne praznoga, kakav bi se u prvi tren mogao učiniti. Ispražnjen je zločinom: kulturocidom i memoricidom, u kojem je 1941. - 1942. hram sravnjem sa zemljom. Drugi je element znanje o hramu, predstavljeno kompjutorskom rekonstrukcijom, koju je 1996. izradio i do 2001. razradio Studio Kušan na temelju očuvanih fotografija, uglavnom pročelja hrama iz 19. i 20. stoljeća, arhitektonskih snimaka s početka 20. stoljeća i fotografske dokumentacije razaranja hrama ustaške vlasti. Tom su rekonstrukcijom utvrđeni svi arhitektonski elementi hrama: tlocrt i položaj na parceli, volumen i dimenzije, forma i geometrija pročelja. I jedno i drugo godinama su bili izazov za različite prijedloge rekonstrukcije sinagoge: bilo čitavog korpusa, bilo pročelja ili čak nekih njegovih dijelova. Za razliku od tih ideja materijalne rekreacije hrama, ovaj se projekt naprotiv bavi jedino i samo istinom njegova nepostojanja.
Fabijanić kaže da mjesto gdje je bila sinagoga otvara mnoga pitanja i izazove. “Odlučio sam ispitati mogu li i kako odgovoriti na njih. Razlozi su bili i etički i profesionalni, ovo drugo znači svijest o potrebi da se dolično uredi taj prostor”. Fabijanić je svjestan da i unutar same Židovske općine u Zagrebu postoje podvojena mišljenja o Praškoj, prije svega o sadržaju. Kaže da je glavna dvojba rekonstruirati li izvorni lik sinagoge ili odabrati suvremeni izraz za zgradu. O tome se nije govorilo samo u ŽOZ-u, nego uopće u širokoj javnosti. No, problem nije, smatra Fabijanić, u formi nego u namjeni objekta, o čemu dosad nema jasnoga stava. ŽOZ, međutim, nije uključen u prijedlog koji sada Fabijanić nudi. “To je isključivo moja preokupacija i ambicija. Uvjeren sam da je legitimno studirati takav problem koji pruža velike mogućnosti za kreaciju i imaginaciju zbog svoje kompleksnosti, a osobito hipoteke koja visi nad njim. Urbanim prostorima, osobito trgovima, bavim se čitav radni vijek, a baština i simbolika u tome su velik izazov”.
Objašnjavajući svoj prijedlog, kaže da memorijal zahvaća čitavu površinu nepravilne parcele, jedinstveno opločenu i uokvirenu zelenim potezima s tri strane, duž dvorišnih pročelja susjednih kuća. U središnjem dijelu parcele, egzaktno prema kompjutorskoj rekonstrukciji, naznačeni su temelji hrama usjecima u tlu. Oni se protežu duž istočne, sjeverne i južne strane, a zapadna strana, gdje je bilo glavno pročelje, je otvorena. Ako bi arheološkim istraživanjem bili otkriveni ostaci temelja - što je prilično vjerojatno - oni bi bili jedino materijalno svjedočanstvo hrama, dosad skriveno pod zemljom. Ne pronađu li se, u usjecima bi ostala gola zemlja.
(...)