Marica Mavračić iz Podravskih Sesveta kod Đurđevca prima mirovinu od samo 1300 kuna. Mizerna penzija nije joj dovoljna za dostojan život pa je i u poodmaklim godinama prisiljena raditi na gruntu.
Nažalost, Marica nije jedina u Koprivničko-križevačkoj županiji koja prima mirovinu nedostojnu za normalan život. Ta je županija pri hrvatskom dnu kad se gleda visina prosječne mirovine koja iznosi 2161 kunu. Od nas su gore samo županije koje pokrivaju prostore koji su poslovično siromašniji, poput Ličko- senjske županije, Požeško-slavonske i Virovitičko-podravske, no tu je i ipak nešto „bogatija“ Međimurska. Iz ovih podataka vidljivo je da je upravo sjever Hrvatske ispunjen umirovljenicima koji primaju najniže mirovine.
Za usporedbu, prosječna mirovina u Gradu Zagrebu iznosi 3187 kuna, dakle čitavih tisuću kuna više nego u Koprivničko-križevačkoj županiji. Isto tako, u Dubrovačko-neretvanskoj županiji prosječne mirovine iznose 2688 kuna.
Vjerojatni razlog za niske mirovine je taj što je većina radnog stanovništva u prošlosti na ovim područjima radila u prerađivačakoj ili prehrambenoj industriji, a mnogi primaju i slabašne poljoprivredne mirovine.
– Suprug i ja živimo sami i s njegovom mirovinom prihodi našeg kućanstva iznose nešto malo više od 3000 kuna. Kada platimo režije, malo toga ostane za osnovne životne potrepštine pa se i dalje bavim uzgojem graha i jaja – priča Podravskom.hr Marica Mavračić i dodaje kako su od malih nogu naučeni puno raditi.
– Dobro je da živimo na selu pa se možemo snaći za dodatne prihode. Nažalost, kod nas je takva situacija da većina umirovljenika od mirovine ne može dostojno živjeti pa moraju i dalje raditi – kaže Marica Mavračić.
'Prava mizerija'
Josip Horvat i susjeda Božica Petrović iz Gotalova, mjesta u općini Gola, svoje umirovljeničke dane krate druženjem na klupi ispred Josipove kuće. Kako kažu, mirovine su im male, Josip ima 1300 kuna, dok susjeda Božica ima 1500 kuna pa si ne mogu priuštiti neki veliki luksuz.
– Raditi ne možemo, oboje smo bolesni i ja sam svoje zemlje koje sam nekad obrađivao dao u zakup. Mirovina je mala, no bolje je i to nego ništa. Znate kakve su poljoprivredne mirovine, prava mizerija – kazao je Josip.
Kaže kako je sa zakupcem zemlje dogovorio da mu po rali plaća onoliko koliko na sajmištu košta osam metara kubičnih kukuruza, a niti to nije puno.
– Kod kuće uzgajam samo piliće, a to znači da baš sve ostalo moram kupiti. Život je skup, a pogotovo kad moram paziti na baš svaku kunu – rekla je Božica.
Što se tiče režija, ne troše puno jer Josip živi sam, a Božica s majkom.
– Čujte, na selu je uvijek bilo tako da smo si doma mogli osigurati meso i povrće i voće, a sad kad smo bolesni, ništa ne ide kao nekad – objasnila je Božica.
Ipak, i s minimalnim primanjima Josip i Božica ne očajavaju već troše koliko imaju i na takav su život navikli, a zadovoljstvo im u životu pružaju različite stvari. Dok Josip uživa u glazbi i ne propušta subotnji glazbeni program uz koji i zapjeva, Božica je strastvena obožavateljica sportova.
– Na televiziji pratim baš sve sportove osim Formule 1. Obožavam nogomet i ne propuštam niti jednu utakmicu koja se prenosi na televiziji. Inače navijam za Barcelonu, nekako su nam oni najdraži i te utakmice ne propuštam – rekla je Božica Podravskom.hr.