Prolazi pokraj nas Mate Bilić, zaustavlja se i kaže:
- Hej, Vili, kao si, kako zdravlje?
- Dobro, hvala na pitanju.
- Ajde, baš mi je drago...
- Ja ne znam šta je ovim ljudima, svi me pitaju kako si. Dobro sam! A evo i Matu sam doveo svojedobno iz Omiša u Hajduk – priča nam Vilson Džoni, malo je reći legenda Hajduka. Ali i Dinama. U sezoni 78/79 kad je prigodno igrao u modrom dresu, ostavio je dubok trag u Maksimiru da ga nikad ne zaboravljaju i dugo pamte po dobru.
Nego, to o zdravlju, i mi smo se pitali...
- Ma, bilo je nekih sitnih problemčića, ali da kucnem o drvo, ništa strašno i sve je dobro - objašnjava nam Džoni.
Kako podnosite dane nesnosne vrućine?
- Izađem ranije ujutro, dok nije sasvim vruće, budem s prijateljima do podne, vratim se kući i ne izlazim više osim ako me baš netko ne zovne navečer i ima jaki razlog da me izvuče vanka.
Diskusija o balunu
Prijatelji, suigrači?
- Nađem se sa Šurjakom i Gluićem najčešće, a svrate i Đolonga, Pralija. Uvijek ih ima za diskusiju o balunu.
Za pitanja o derbiju Dinama i Hajduka, još jednog u razmaku od svega šest dana, ima prikladnih sugovornika, a Džoni je - ispred svih. Barem za generaciju vašeg reportera, a Džoni je, doduše, još nešto stariji..
- Da podsjetim, rođen sam 24. rujna 1950. godine. Zlatna generacija. Mislim na šampionsku iz 1971., onu s Vukčevićem, Hlevnjakom, Holcerom, Nadovezom, Pavlicom... Kasnije su tek došli tri, četiri godine mlađi, Šurjak, Mužinić, Rožić...
Ajmo o derbijima u nizu.
- Ovu smo izgubili, a mogli smo dobit po igri. Kako smo izgubili, mogli smo i dobit 1:0. U petak je revanš, nadam se da ćemo sad dobit, jači za Livaju.
Rekao je trener Leko da mu je bio važniji Superkup?
- Ne slažem se! Meni je draže da se dobije u prvenstvu. To su tri boda koja mogu bit od kapitalne važnosti. Važnije je prvenstvo nego taj kup. To je bilo skoro revijalno. A prvenstvo je važno i ove prve tri u nizu od posebnog su značaja, Dinamo, Rijeka, Osijek. Nego, više od igre, koja je bila solidna, mene žulja nešto drugo.
Da čujemo.
- Dvi stvari.
Po redu.
- Zeleni dres.
Eto, znali smo.
- Da izvinete, to me puno ražalostilo, baš puno. Jer mi je to glupo. Kad su oni plavi, mi smo mogli komotno bit bijeli, ne bi nikome smetalo ka‘ šta nikad nije.
Niste za modne trendove...
- Nisam. Ja sam staromodan, zeleni dres, ne ide mi u glavu. Mi smo bijeli ili crveno-plavi. Nikako zeleni.
Dinamo je tako prije desetak godina u Poljudu bio sav u narančastome.
- Briga me za njih!
Packe Nikoličiusu
Dobro, nemojte se ljutit, a druga stvar?
- To se referira na Nikoličiusa, sportskog direktora. Nepojmljivo mi je da u derbiju nije bilo nijednog Dalmatinca u prvih 11 Hajduka, puno je stranaca, a juniori su nam skoro osvojili Europu, tu mi nešto ne štima.
Moramo odmah kontrirati, nije da branimo Niku, ali stavimo na branku Lovru Kalinića, Eleza čim se oporavi na stopera, Livaju u špic i da su ostavili Nikolu Kalinića u ekipi, a na klupi je Brajković kao predstavnik tih juniora, slika se mijenja. I još da se vrati Perišić. Lovre, Elez, Livaja, Perišić, eto domaće momčadi. A ostatak juniora ide većinom na kaljenje, što je normalno.
- A dobro, malo ste mi to objasnili, ali opet mi je puno stranaca. Logično je da juniori idu na kaljenje, evo ih sad i Budimir uzima dva-tri u Široki i to je dobro, neka se kale i trener i juniori. Slažem se da im je svima skupa rano u paketu ući u prvu momčad.
Barem je trener domaći, Leko, nije ni Tramezzani, ni Gustafsson, ni Dambrauskas.
- Istina. Dobar je Leko. I nadam se da će nam donijet titulu koju toliko očekujemo. Zato mi je važna ova utakmica u petak da dobijemo. Mi to možemo s Livajom. I onda da se vrati Perišić. Dobar momak i igrač. Vratio bi odmah sav taj domaći štih koji nam je neophodan. Da se zna tko smo. Jer, najjači smo bili kad nas je većina bila domaćih.
Vi i Dinamo, uvijek je zanimljiva ta priča. Jedan ste od onih koji je u Splitu hajdukovac, fetivi, a u Zagrebu vas pamte po dobru i vole vas "modri". Na obje ste strane doma...
- Puštuju me ‘vamo i tamo. Dava‘ sam srce i publika je to vidjela, prepoznala. U Dinamo sam tog ljeta otišao jer sam shvatio da me Hajduk više neće, da mu nisam potreban.
Bilo je to 1978., uspomene su svježe?
- Mora san otić‘ i nikad ne bih napustio Hajduk da su bili fer prema meni. Svima su stanove podijelili, a meni nisu dali. Hajduk je tada imao na raspolaganju nekoliko stanova što bi ih davao na korištenje. Kako bi koji igrač došao kao pojačanje, stan bi dobio. Ili za novi ugovor. Meni je isticao ugovor, Kirigin mi je rekao kad nađem slobodan stan, da ga uzmem. Di ću ga ja nać?! Nisu se potrudili. Vraćao se Tomislav Ivić iz Ajaxa, a Vlatko Marković iz Hajduka išao u Dinamo i pozvao me. Sve se poklopilo. Ovdje me nisu zadržavali, Vlatko me naprotiv zvao.
Odnos s Ivićem
Vi i Kirigin i Ivić, nikad nije bilo pretjerane ljubavi. Kako to?
- Ne mogu reći da sam im bio ljubimac, to nikako! Više ni ne znam kako se sve to odigralo. Jednom mi je Tito čak rekao da bi volio da sam mu sin, kad sam ga vozio autom doma, poslije neke fešte u Arkadi. Puno smo tada osvajali, puno se i feštalo. A opet je taj naš odnos otišao naopako. Rekoh vam, stana za mene nije bilo, to je vidio Vlatko, shvatio da sam žalostan i rekao mi dođi u Dinamo. U Dinamu sam odigrao sezonu karijere i bio proglašen najboljim igračem Jugoslavije. Dao sam 12 golova, pucao sam i penale, bila je strašna momčad gdje su bili i Kranjčar i Zajec. I oni su mi rekli ajde Džoni, pucaj ti. Zanimljivo je da sam kasnije i u Schalkeu pucao penale, a igrali su tamo i Klaus Fischer, Abramczyk, braća Kremers.
Te 1978/79 Hajduk je bio prvak na gol-razliku, a vi s Dinamom drugi, kratki za poneki gol?
- A tako je bilo...
Bili ste brzi bek, pa kako to da vas Kirigin i Ivić nisu šmekali?
- Da brz... Pa ja sam bio moderan bek, jedini koji je već onda stizao u napad. Gore-dolje nije mi bio problem. Tada bekovi nisu baš tako igrali. A ja sam bio u snazi pomagati napadu. Bio sam ispred svoga vremena, prosperirao bih i danas, ha, ha, ha.
Kirigin?
- Možda su se u klubu ljutili jer ja bih se uvijek javno prekrstio prije utakmice i zlatni lančić s križem sam nosio. Nisam to skrivao. Jednom me Kirigin pozvao na razgovor, a ja sam mu rekao: "Druže Tito, vi ne znate zbog čega se ja krstim... Prvo, da mi Bog da zdravlja i da se ne povrijedim, a drugo je daj Bože da Hajduk dobije! Kasnije je sve puklo.
Zlatarevo zlato, kako zlatarev sin neće imat lančić oko vrata. I baš s križem u ona doba?
- Uvijek. Nikad to nisam krio. Nisam isticao, ali nisam ni krio.
A s Ivićem, zašto nikad niste kliknuli?
- A tko to zna što je to bilo...
Eto još 1976. kad je Hajduk dobio Partizana sa 6:1 u Beogradu, vi ste bili na klupi, rezerva... Igrao je Boljat desnog beka.
- Ivić me nije puno volio, ali me cijenio kao nogometaša. Tako i ja. Ivića nisam volio, ali sam ga cijenio. Izvrstan trener. Međutim, nismo bili bliski. Nimalo. Više je volio ove svoje mlađe iz juniora, šta ja znam... Ili one koji su ga slijepo slušali.
Ugriz za srce
I tako ste otišli u Dinamo?
- Ivić se vraćao i nije to bio dobar momenat za mene. Ugrizli su me u Hajduku za srce i ranije kad nisam otišao na Svjetsko prvenstvo 1974., ozlijedio se Krivokuća, desni bek reprezentacije i prijatelji su mi već čestitali da sam upao, selektor Miljanić me na televiziji najavio kao kandidata, ali ništa od toga. Iz kluba me nisu pogurali i ja sam išao na turneju s Hajdukom u Ameriku, umjesto u Njemačku na Svjetsko prvenstvo.
Te ste 1974. godine donijeli Hajduku titulu u zadnjem kolu?
- Jesam, protiv Beograda. I onda je drugi gol dao Jerković minutu prije kraja kad je povaljao Borotu za 2:0. Smijali smo se, Jure, nisi trebao dat taj gol, svi bi mene pamtili da sam titulu donio, a sad svi spominju samo tvoje driblinge za u biti nevažnih 2:0. Ali, to je bila zafrkancija. Jerković mi je bio najbolji prijatelj i nikako ga ne mogu prežaliti, evo već četiri godine da je umro.
Sinovi su išli stopama oca nogometaša, da ih ne zaboravimo, vaš stariji sin je bio znatan talenat, kad nije postigao više, barem je upisao nastupe u prvoj momčadi Hajduka?
- Ivan Jakov više ne igra, zato sad mlađi Josip Franjo, od 16 godina igra u Solina, napadač je – kaže nam Džoni.
Josip Franjo, zanimljivo ime.
- Na stranu asocijacije, birao sam katolička imena! - smije se Vili, legenda Hajduka. I Dinama.
Komentari
0