Nakon tragičnog smrtnog slučaja kolege novinara Vladimira Matijanića, zbog kojeg je pokrenuto niz itekako ozbiljnih pitanja o zdravstvenom sustavu Republike Hrvatske, pravima pacijenata i ljudskim pravima uopće, potaknut slučajem smrti svog oca, u redakciju "Slobodne" javio nam se Domagoj Božin iz Kaštel Sućurca, kategorično tvrdeći: Moj otac danas bi bio živ da nije bilo propusta liječnika onkologa!
Odmah na početku našeg razgovora Božin nam je kazao da mu nije cilj prozivati imenom i prezimenom dotičnog liječnika, već otvoriti oči budućim pacijentima koji će se liječiti od iste, ili pak slične bolesti od koje je, nažalost, preminuo njegov otac, inače dugogodišnji djelatnik kaštelanske Gradske uprave, a koji je preminuo baš onda kad je trebao uživati u trećoj životnoj dobi, nakon odlaska u zasluženu mirovinu.
No krenimo redom.
U svibnju 2021. godine pokojnom Draganu Božinu u 66. godini života dijagnosticiran je tumor testisa. Kao i kod svake obavijesti od strane liječnika da bolujete od tumora i sam Božin je tu vijest primio teško, ali nakon izvedene operacije odstranjenja i spoznaje da je taj tumor "seminom testisa", u kojem izlječenje dočeka 98 posto pacijenata, i njemu je laknulo.
- Pogotovo stoga što mu je urolog na kontroli rekao: "Nemojte se bojati, od ove dijagnoze sigurno nećete umrijeti" - odmah nam u startu priče kazuje sin pokojnog Dragana Domagoj Božin.
- Otac je živio sportskim životom, nikada nije pušio, pio, nikada od ičega bolovao, a "najjača" tableta koju je u životu do tada popio je bio Lekadol za malo prehlade. Nakon operativnog zahvata suočio se sa viješću da treba ići na pregled onkologa.
Prihvativši tu spoznaju, kao i svaka obitelj koja svom članu želi sve najbolje, informirali smo se na više strana kome se od onkologa obratiti i došli smo do "jednog od boljih" za urološke tumore (bar smo u to bili uvjereni). Na pregled sam skupa s ocem ušao u ambulantu, gdje nas je navedeni onkolog primio, a nakon pregleda nalaza obratio se ocu riječima: "Ja sam pobornik agresivnije terapije, a vama je 66 godina, pa ćemo vidjeti…" te mu je dao da potpiše pristanak na liječenje i odredio mu 3 PEB protokola, odnosno 3 ciklusa kemoterapije ciljano za navedenu bolest.
Sveukupno 9 tjedana, uz upute za nalaze koje još treba izvaditi te ga je naručio na prvu terapiju za desetak dana. Na prvu terapiju, a ponukani riječima onkologa od zadnjeg pregleda, otac želi da s njim ide nevjesta, moja supruga, koja je medicinske struke. Ona s ocem ulazi na pregled i kaže onkologu: "Čitala sam da Bleomycin (lijek koji je ocu određen u kemoterapiji) može biti toksičan za pluća, pa vas molim da obratite pozornost na to."
A onkolog joj odgovara: "Vi ste o tome očito puno čitali, nemamo što razgovarati o tome do 10. injekcije, a on ih toliko primiti neće. Moja supruga mu na to odgovara: "U redu, oprostite, ali ako se ipak dogodi recite nam što da radimo, koje simptome da pratimo?" Njegov odgovor je bio: "To se sigurno neće dogoditi". Supruga mu na to kaže: "Dobro, vjerujemo vam, zato smo i došli kod vas!", a on na to kaže: "Javite se na onkologiju hitno ako dobije fibru".
I tako otac krene s tim nesretnim kemoterapijama i prva tri tjedna (prvi ciklus) prođe sasvim normalno, živio je uobičajeno, šetao po mjestu (Kaštel Sućurcu), i nikakvih smetnji nije imao - prepričava nam medicinsku agoniju Domagoj Božin.
Dodaje kako drugi ciklus terapije, isto tako, nije imao mučnine, nema nikakvih smetnji, malo anemije i niskog željeza, al ajde - hvala Bogu, još jedna i gotovo!
Međutim, početkom treće terapije, veli nam Božin, počinju ozbiljni problemi.
- Otac povremeno lagano zakašlje i žali se na bol u predjelu želuca, i to prenosi onkologu koji mu kaže da su mučnine normalna pojava i daje mu jače tablete za želudac i nastavlja s kemoterapijom. Otac se svakim danom sve više žali na bol, uzima terapiju za želudac koja mu baš i ne pomaže, a fibre nikako nema. I tako završava i taj treći, ujedno i zadnji, ciklus kemoterapija.
Nakon zadnje injekcije Bleomycina otac se već slabije kreće, hvata ga umor i nakon tri dana prilikom šetnje dolazi mu slabo i pada u nesvijest. Pozivamo Hitnu te ga oni upućuju na hitni plućni prijem, gdje mu dijagnosticiraju upalu pluća izazvanu upravo lijekom Bleomycin.
Dvadeset dana bolnice i otpuštaju ga kući, gdje je ovisan o aparatu za kisik i plućima oštećenim kemoterapijom. Supruga i ja odlazimo do onkologa da ga obavijestimo što se dogodilo. Kad mu je supruga rekla što se zapravo događa, on odgovara riječima: "A dogodi se, molite Boga da se oporavi", a ona mu ponavlja otprije upozoravajuće riječi: "Pitala sam vas o Bleomycinu i njegovoj eventualnoj nuspojavi", a on njoj na to veli: " To se događa, jedan moj pacijent je umro nakon druge doze." I tu zapravo počinje moje istraživanje i informiranje o Bleomycinu kao lijeku - tužan i ogorčen nam govori Božin mlađi.
- Nalazim puno informacija gdje se pri njegovoj primjeni poziva na oprez. Naime, toksičnost na pluća ovaj lijek ostavlja kod 18 posto pacijenata, a prognoze od bleomycinske toksičnosti pluća su raznorazne. Ali u svima informacija stoji da je kod pojave nuspojava potrebno hitno prekinuti terapiju - pojašnjava nam Domagoj.
Naravno, dodaje nam Božin, onkolog nuspojavu nije primijetio, liječio je želudac umjesto pluća, a na svako sugeriranje od strane obitelji ponašao se u stilu "što vi imate razgovarati sa mnom o tome".
Daljnjim informiranjem, i to u uputama od proizvođača lijeka stoji, citiram: "Kod pacijenata koji su na terapiji Bleomycinom potrebno je obavljati redovna ispitivanja funkcije pluća, kao i rendgensko snimanje toraksa. Sva ova ispitivanja treba obavljati i do 8 tjedana nakon završetka terapije. Rendgensko snimanje toraksa trebalo bi obavljati češće ako je ikako moguće. Ispitivanje funkcije pluća, posebno mjerenje difuzije CO2 i vitalnog kapaciteta često omogućava rano dijagnosticiranje moguće plućne toksičnosti."
- Ostajem šokiran pročitanim - dalje nam prepričava Domagoj.
- Treba li nakon svega govoriti da onkolog nikada u devet tjedana kemoterapije mom ocu nije obratio baš nikakvu pozornost na pluća, niti ga je za to bilo briga. Otac je u prosincu ponovno završio na plućnoj intenzivnoj 45 dana plus još 21 dan na odjelu te je pušten kući (s potvrdom sanirane onkološke dijagnoze, ali trajnog oštećenja i upitnog oporavka pluća uzrokovanog lijekom iz kemoterapije). U lipnju ove godine, dakle početkom ljeta, ponovno završava na plućnoj intenzivnoj - samo ovaj put na respiratoru, i 20. lipnja nakon dvadeset dana respiratora i 11 mjeseci od upoznavanja onkologa – umire - kroz suze nam prepričava Domagoj Božin.
- Da je očev onkolog njega uputio na jedan jedini RTG pluća, ili mu poslušao pluća stetoskopom, zatražio CRP iz krvi, a ne samo standard (KKS i DKS/leukocite), moj bi otac danas bio živ - dodaje Božin.
- A zdravstveni sustav bi se opteretio s nekoliko stotina kuna troška, koliko košta detaljna analiza krvi i RTG pluća, a zdravstvu bi uštedio i možda milijunski iznos koji je potrošen na pokušaj saniranja štete koju je ovaj onkolog svojim nemarom nanio mom ocu - kazuje nam žalosni sin preminulog Dragana Božina.
Dodaje nam kako zna da mu oca neće vratiti ovaj tekst, članak, a ni ikakva prozivanja imenom i prezimenom dotičnog doktora, ali se nada se da će ova njegova životna priča u budućnosti spasiti nekog pacijenta, da mu se ovo ne bi dogodilo, da će onkolozi s više opreza primjenjivati terapiju ovim opasnim lijekom.
- Ono što me posebno pogodilo prilikom liječenja mog oca je činjenica da se članovima obitelji oboljelih ovako teške dijagnoze objavljuju po hodnicima bolnice.
- Nažalost, to sam vidio i čuo više puta prateći oca na kontrole, doduše ne od "našeg" onkologa…) Vjerujem da će se ubuduće prema pacijentima ponašati najprije kao ljudi, jer oni su tu prvenstveno radi pacijenta. Pacijenti u onkologe gledaju kao u Boga, pa mogu i oni u pacijenta barem kao u čovjeka - uzda se Božin, ovim putem zahvaljujući svim sestrama s onkologije, svim liječnicima i sestrama s plućne intenzivne, plućnog hitnog prijema i plućnog odjela II B KBC-a Split, anesteziolozima i sestrama s JIL-a na Križinama koji su se u svakom trenutku prema njegovu ocu odnosili kao prema čovjeku i koji su u svakom trenutku njegovom ocu, a i obitelji davali vjeru, nadu i utjehu. Prema onkologu koji je liječio mog oca nemam nikakav prijezir, ne mrzim ga, ali u jednu ruku mi ga je žao, jer sam od puno ljudi čuo da je izvrstan liječnik, ali kad bih imao priliku samo bih ga upitao bi li se ovako ponašao da se kojim slučajem u njegovim rukama našao njegov vlastiti otac - pita se Domagoj.
Kontaktirali smo u pitanju ovog slučaja i splitski KBC, a njihovo očitovanje objavit ćemo odmah kad dobijemo odgovor na naše upite.
Komentari
0