Kakva je panika u HDZ-u zavladala nakon najave izborne rošade Zorana Milanovića zorno svjedoči to da su se među glavnim spasiteljima našli i neki od najvećih grobara u povijesti ove stranke. Do jučer su ih skrivali kao zadnju sramotu, a sad ih guraju u prve borbene redove.
Tomislav Karamarko, kojega Milanović od milošte zove i Fufljavac, nastupio je na saboru HDZ-a u "Lisinskom" u svojstvu nekakvog karikaturalnog čuvara desnog stranačkog pečata. Andrej Plenković gotovo je preko noći postao odveć premalen Hrvat za naglo uskvasalo domoljublje u stranačkom organizmu.
Stao je Karamarko tamo dijeliti izborne lekcije aktualnome stranačkom vodstvu, zazivati Domoljubnu koaliciju koju je svojedobno patentirao, te pozivati na okupljanje svega desnog od Jadrana do Vladivostoka pred nadolazećom crvenom opasnosti. Na boju ruskih rubalja pritom jamačno nije mislio.
Očito računajući na potpunu lobotomizaciju biračkoga tijela, ovaj je stranački štetočina u maniri HDZ-ova Napoleona pričao basne o nekakvih pet dobivenih izbora protiv SDP-a, o suverenizmu i presudnoj suradnji HDZ-a s HSP-om, Domovinskim pokretom i Hrvatskim bilom, te o galopirajućim lijevim kozacima i krvlju stečenoj Hrvatskoj. Mlađe generacije su se vjerojatno u čudu pitale odakle li je samo izronio ovaj hrabri HDZ-ov vitez i gdje su ga, i zašto su ga, dosad pomno skrivali.
Taj vitez je, draga i neuka djeco, ne tako davno kao kratkotrajni šef HDZ-a bio autor najneuspješnijeg političkog projekta u novijoj hrvatskoj povijesti. Riječ je o koalicijskom eksperimentu HDZ-a, Mosta i partnera koji je za kormilo države u siječnju 2016. godine iz nigdine doveo čovjeka za kojega nijedan Hrvat dotad nikad nije čuo, a kamoli ga vidio na izbornim listama. U odnosu prema Milanovićevoj aktualnoj kandidaturi, instalacija Tihomira Oreškovića Građevine u Banske dvore bila je znatno više od puča i državnog udara, tajni plan donjih slojeva domoljubnoga taloga crkve, domovine i dijaspore. Ta uvjerljivo najgora, najopskurnija i najsramotnija vlast od osamostaljenja Hrvatske, s likovima poput Lovre Kuščevića, Mije Crnoje i Zlatka Hasanbegovića na ministarskim dužnostima, potrajala je jedva devet mjeseci. Bilo je to i više nego dovoljno da zauvijek uđe u anale destrukcije i hrvatskog političkog beščašća.
Valja podsjetiti i zbog čega je bizarna vlada slavnoga premijera Tihomira Oreškovića otišla u bespuća povijesnih zbiljnosti: zbog Tomislava Karamarka i njegovih obiteljskih veza s ruskim kapitalom. Čovjek koji je s lobisticom Vladimira Putina svojedobno putovao u Helsinki na pokušaj ruskog vlasničkog preuzimanja finske nuklearke, a koju je njegova supruga Ana Karamarko godinama zastupala u odnosima s javnošću, kasnije je razotkrivena i kao jedna od izdašnijih donatorica HDZ-a kojemu je svojedobno uplatila milijune kuna. Oksana Dvinski je u Hrvatskoj figurirala kao direktorica osam različitih firmi preko kojih je ruskim državnim novcem kupovala naklonost političkih institucija i pojedinaca. U Karamarkovo vrijeme uredno se pojavljivala i na HDZ-ovim stranačkim okupljanjima, a Putinovim državnim novcem koji je uplaćivala najvećim hrvatskim domoljubima svojedobno je financirana, kakve li ironije, i izrada gospodarskog programa HDZ-a u Njemačkoj.
Karamarkova supruga je, osim s Oksanom Dvinski, poslovno surađivala i s pokojnim Jozom Petrovićem, nekadašnjim bliskim suradnikom Ive Sanadera koji je godinama bio službeni lobist mađarskoga MOL-a u sporu oko vlasništva nad Inom. Najveći HDZ-ovi Hrvati nisu se ni trena trsili upletati u mnoge vanjske antihrvatske interesne urote. Veze Viktora Orbana i Vladimira Putina ne treba nikome posebno ni obrazlagati. A kad je sramota takvih interesnih sprega HDZ-a s Kremljem i Budimpeštom izbila na vidjelo, od Karamarka su digli ruke i u Mostu i u Crkvi, a zastupnici Andrej Plenković i Davor Stier su kao stranački padobranci hitno došli iz Bruxellesa spašavati HDZ-ovu parlamentarnu većinu s opasne političke strmine.
Karamarko će u političkim udžbenicima zauvijek ostati zapisan kao čovjek koji je neviđenom koruptivnom nonšalancijom i političkom trapavošću srušio svoju vlastitu vladu. Takvog tipusa potkoženog Putinovim novcem sad Europljanin, intelektualac i ukrajinski saveznik Andrej Plenković zove u pomoć, da mu da ruke u izbornom obračunu sa SDP-om i Zoranom Milanovićem kojega posprdno titulira "ruskim agentom". Sinjsko laprdalo Milanović nesumnjivo jest, ali odavno se ovdje zna tko godinama slatko kusa boršč iz ruske kuhinje. Da ne spominjemo Borg grupu i operaciju Agrokor koja je u kasnijoj Plenkovićevoj režiji rezultirala ruskim većinskim vlasništvom nad najvećom i strateški najvrjednijom hrvatskom tvrtkom.
Prostori političkog poniženja na koje se u strahu pred Milanovićem spustio Andrej Plenković i odlučio skloniti iza višestruko kompromitiranih leđa jednoga Tomislava Karamarka prilično su indikativni. Stožernoj stranci voda je očito već u ušima. Stare izborne strategije više ne vrijede, a nove su jako histerične i autodestruktivne. Zbijanjem redova miješaju vlastito žito i kukolj, puru i prašinu, samo da bi izgledali brojniji i jači. Tko zna, možda na idući HDZ-ov skup dovedu i slavnog Ćaću Ivu Sanadera da im udijeli kakav pametni borbeni savjet?
Komentari
0