Malo je ljudi koji su kao Drago Hedl primjer izvrsnog, hrabrog i istinskog novinara, koji može biti samo uzor generacijama koje još uče taj zanat, i istodobno književnika koji s puno nježne snage piše o, primjerice, odrastanju, kao u "Donjodravskoj obali", ili u trilogiji "Šutnja" rasvjetljava mučne tajne slavonskog podzemlja.
Najnovija Hedlova knjiga "Matija", međutim, potresno je svjedočanstvo o suicidu njegova sina Matije Hedla, uspješnog znanstvenika zaposlenog na američkom sveučilištu Yale, koji si je sa samo 43 godine okončao život u jesen 2018.
Iskustvo te tragedije tema je knjige koja od prosinca, kad je u izdanju Telegrama izišla, pobuđuje puno pozornosti, ali i divljenja spram spisateljske i ljudske snage Drage Hedla.
Fikciju je lakše pisati
Za nekoliko mjeseci bit će punih sedam godina otkako ste izgubili sina. Vaša je knjiga izišla tek nedavno... Je li vam ona uopće išta olakšala?
– Knjiga nije donijela olakšanje, ali je na neki način ipak pomogla. Pišući, osjećao sam beskrajni ponos na Matijinu uspješnost. Sa 17 godina otišao je u SAD, završio ondje zadnji razred srednje škole, diplomirao biokemiju, doktorirao, završio postdoktorat na University of Chicago, potom radio na prestižnom Yaleu, 11 posljednih godina svoga života.
Sve to postigao je sam, svojim radom i znanjem. Iza njega ostali su brojni i važni znanstveni radovi o istraživanju Chronove bolesti, objavljeni u važnim i priznatim znanstvenim časopisima. Ostao je neizbrisiv trag. Uz to, bio je draga osoba, puna empatije, razumijevanja; bio je dobar, jako dobar čovjek i sin. Imati ga, pa makar samo 43 godine, bio je privilegij.
Meša Selimović je u "Tvrđavi" napisao kako se najteže govori o onome što te se najviše tiče. Smrt djeteta, jedinog djeteta, sigurno je neizrecivo. Kako ste uspjeli naći riječi, zahvaljujući kojoj snazi, vještini, nuždi...?
– Da je knjiga "Matija" fikcija, bilo bi je neusporedivo lakše napisati. Vjerujem i čitati. Kada gledamo film ili seriju na čijoj špici piše kako je snimljena po istinitom događaju, više nas se dojmi, više dirne. Tako je i s knjigom. Možda je upravo zbog toga knjiga "Matija", knjiga o mom sinu, toliko čitana, komentirana, toliko se o njoj govori i piše. Ne vjerujem da bi fikcija imala takav učinak.
Meša Selimović je u pravu: najteže je govoriti o osobnom. A još teže o gubitku djeteta, jer veće tragedije nema. I zato je knjigu bilo toliko teško pisati. A najteže je bilo kad sam je napisao, jer sam se pitao: je li priča o Matiji trebala otići zajedno s njim? Na sreću, odgovor su dali čitatelji. Stotine i stotine njih reklo je da je silno potrebna.
Na promocije knjiga kakva je "Matija" dolazi i neknjiževna publika. Kakav je osjećaj kod vas prevladavajući u komunikaciji s tim, nazovimo ih, običnim ljudima? Hoću reći, imate li dojam da nemate ništa više reći, ništa što već niste napisali u knjizi?
Knjiga ima smisla
– Nekoliko osoba koje su se javile nakon čitanja knjige reklo je nešto što me duboko dirnulo i uvjerilo kako knjiga "Matija" itekako ima smisla. Rekli su: nakon čitanja vaše knjige prvo što sam napravio bilo je da sam zagrlio svoje dijete, rekao da ga silno volim, da sam ponosan na njega, da mi je najvažniji u životu.
U knjizi propitkujem jesam li ja mom sinu to rekao dovoljno puta, jesam li trebao više i češće. Jedna gospođa, nakon predstavljanja knjige u Vinkovcima, poslala mi je SMS, napisala je: "Danas su djeca ustala bez mene i zaspala bez mene. Od sada ću na to gledati drugačije." U knjizi govorim upravo o tome. Matija mi je jednom rekao kako me najviše pamti po leđima. Vječno sam nekamo odlazio: posao, sastanci, putovanja, karijera. Bilo je puno dana kad je ustajao, a mene nije bilo i kad je zaspao prije mog dolaska kući.
Među ostalim, rekla bih, vaša je knjiga i knjiga o muškoj nijemosti u izražavanju emocija, toliko tipičnoj za Europu i pogotovo za ove krajeve. Tu nijemost vi prekidate i razumijevate u trenutku suočavanja s gubitkom koji se ne da opisati. Muči li vas osjećaj uzaludnosti toga posthumnog osvješćivanja ili u njemu ipak vidite neki smisao?
– Kad se dogodi takva tragedija, a gubitak djeteta ni s čim se ne može usporediti, shvatite da vam se nešto najstrašnije u životu već dogodilo. Živite dalje duboko svjesni te spoznaje. Što god da bude sutra, ne može biti strašnije. Postavljate si, naravno, tisuće pitanja, ali ni na jedno nemate odgovor.
Pitam se u knjizi zašto ni ja ni Matija nismo znali reći koliko volimo jedan drugog, znali smo obojica da je to tako; bilo nam je dovoljno što se to podrazumijeva i malo smo koju poruku, razgovor, prepisku, susret, završavali s: "Volim te, sine", ili "Volim te, tata". To se naprosto podrazumijevalo; kao da smo se bojali da bi česta upotreba tih riječi razvodnila njihov smisao i naš odnos. Pišem o tome u knjizi, peče me to, pogotovo jer to više nije moguće ispraviti.
U nekim ste intervjuima kazali kako se nadate da bi vaša knjiga mogla pomoći ljudima koje je pogodila ista nesreća, makar da osjete da nisu sami. Daleko od toga da mislim kako književnost treba biti didaktična, ali... Možda bi ova knjiga više koristila onima koji razmišljaju o suicidu, da se suoče s razmjerima gubitka onih koji ostaju. Pa da izguraju još jedan dan, pa još jedan...
– Kad smo saznali za Matijin odlazak, njegova majka i ja bili smo dvoje najizgubljenijih ljudi na svijetu. Zvuči možda patetično, ali nismo znali kamo se okrenuti, što učiniti, kako nastaviti živjeti. Možda će knjiga "Matija" onima kojima se dogodilo isto, koji su na takav način izgubili beskrajno voljenu osobu, pomoći da shvate kako nisu jedini, kako se suicid događa, možda i više i češće nego što mislimo. Možda neka rečenica iz knjige pomogne da lakše racionaliziraju tragediju, možda čak pronađu i blagu utjehu.
Uspješan i lomljiv
– S druge strane možda će, velim možda, onima koji razmišljaju okončati svoj život pomoći da shvate kolika količina boli ostaje iza njih. Nisam psihijatar, ne znam može li knjiga imati takav učinak. Bilo bi mi drago da može, mada knjiga nije nastala zbog toga. Želio sam je napisati, jer Matija je imao velik i uspješan život, bio je poseban, ponosan, iskren i nadasve samozatajan, iznimno obrazovan i svestran, potpuno predan onome što je radio. Bio je satkan od najfinijeg materijala, nažalost lomljivog, krhkog.
Vaša knjiga mješavina je novinarske forme koja prati činjenice, ali i vaše književne, umjetničke vještine koju ste već demonstrirali ponajviše, barem ja tako mislim, u "Donjodravskoj obali". Jeste li promišljeno ili spontano izabrali tu formu?
– Knjiga ima 37 poglavlja, koliko je dana prošlo od Matijine smrti u New Havenu do ispraćaja u Osijeku. Vrijeme žalovanja nama je ukradeno, prošlo je u borbi s američkom administracijom, birokracijom, protokolima, hladnoćom Yalea na kojem je Matija radio 11 godina; u dopisivanju s pogrebnim tvrtkama i očajničkim nastojanjima da Matijine posmrtne ostatke iz SAD-a vratimo u Hrvatsku.
Svaki od tih užasnih 37 dana, napisanih strogo faktografski, novinarski, protkano je s 37 sličica iz Matijina života, od njegova rođenja do odlaska. Taj dio pružao je mogućnost književnog pristupa, pa bih rekao da je "Matija" neka vrsta knjige u knjizi, spoj dviju književnih formi – dnevničke i biografske. Izabrao sam tu, pomalo neobičnu formu, kako bih knjigu učinio lakšom za čitanje. Jer u sličicama iz Matijina života puno je lijepih, čarobnih trenutaka, divnih događaja, dana za pamćenje...
Jeste li počeli pisati knjigu "s predumišljajem" ili je pisanje jedini alat koji kao čovjek imate, pa i u tako strašnim okolnostima? Ili je pisanje bilo neka vrsta terapijske introspekcije?
– U knjizi sam otvorio dušu, bio potpuno iskren i rekao bih – potpuno se razgolitio. Slavenka Drakulić točno je primijetila da je "Matija" knjiga razotkrivanja. Progovorio sam o vrlo intimnim stvarima, onome što mnogi skrivaju u dubini duše, ne priznaju to čak ni sebi, a kamoli da to iznose javno.
Propitkivao sam svoje postupke, analizirao odnos moga oca prema meni i mog odnosa prema Matiji i nisam se libio zaključiti kako je moj otac bio bolji prema meni nego ja prema Matiji i kako je Matija bio bolji sin nego ja svom ocu. Pisanje knjige na neki način jest bila i terapijska introspekcija, ali to nipošto nije bio razlog da je napišem. Jer ona nije pomogla da bol zbog gubitka sina bude manja. Ta bol ostaje, ne može je ublažiti ni vrijeme, ne može je isprati voda.
Tri lica autora
Koliko je tijekom pisanja bio prisutan Hedl novinar, koliko Hedl književnik, a koliko Hedl otac?
– Sva su ta tri elementa u knjizi, a rekao bih čak: u podjednakim omjerima. Novinarstvo mi je pomoglo da na razumljiv način iznesem činjenice, onako kako to profesija nalaže, književnost da priči dodam dimenziju više, a uloga oca da osobno iskustvo, nažalost tragično, ispričam iz prve ruke.
U jednom ste intervjuu kazali kako je Matija bio prvi, nulti čitatelj vaših knjiga. Jeste li imali dvojbe u smislu – objaviti je ili ne?
– Matija je prvi čitao moje romane, još u rukopisu, imao je istančan osjećaj za književnost, izoštrena i profinjena zapažanja i prihvatio sam većinu onoga što bi rekao ili napisao. Bio je široko obrazovan, puno je čitao i njegove su primjedbe bile dragocjene. Pitali su me što bi Matija rekao da je imao prilike pročitati knjigu koja se zove "Matija". Mogu sa sigurnošću reći, znajući koliko je skroman i samozatajan bio, da bi sigurno rekao kako sam bio preblag prema njemu, kako sam ga idealizirao, a da sam prema sebi bio prestrog i suviše kritičan. Iako sam se u puno čemu slagao s onim što je govorio o mojim romanima i podosta toga uvažio, s takvim njegovim stavom o knjizi "Matija" ne bih se složio.
Kako je knjigu primila Matijina majka?
– Matijina majka surađivala je, pomagala da napišem knjigu; razgovarali smo o nekim detaljima koji su možda bili suviše intimni. Prva je pročitala "Matiju". Imala je nekih primjedbi, većinu sam prihvatio. Osjetljiva je to priča, duboko intimna, priča o maloj obitelji koja je odlaskom jednog člana postala sićušna, žalosna, izgubljena i beskrajno sama. Ali kroz knjigu, kroz život te knjige, kroz ono što budi u ljudima koji su je pročitali, kao da smo malo manje sami. Možda smo malo manje sami i to je mala utjeha. Bol i žalost, međutim, ništa ne može umanjiti.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....