U posljednjim desetljećima postaje sve jasnije da velika bijela psina (Carcharodon carcharias) u Mediteranu prolazi kroz veoma ozbiljne promjene. Najnovije istraživanje moje malenkosti i turskog znanstvenika Cemala Turana, objavljeno u rujnu 2025. u Journal of Marine Science and Engineering, ukazuje na značajan pad izvještaja o susretima s ovim vrhunskim predatorom te na promjene u područjima njegova pojavljivanja.
U znanstvenom radu ukazujemo da su povijesna žarišta susreta s bijelom psinom nekad bila uz obale Balearskih i Malteških otoka, uz istočnu obalu Jadrana (posebice u Kvarneru), sjevernom dijelu Tirenskog mora, u Mesinskom prolazu, te općenito oko Sicilije, i unutar Mramornog mora. No, u 21. stoljeću se viđenja velike bijele psine selе dalje od obale pa se nova žarišta nalaze uglavnom na otvorenom moru; u južnom dijelu Sicilijanskog prolaza, u zaljevu Gabes uz obale Tunisa i duž Egejske obale Turske. Nasuprot tim novim područjima, neka stara lokalna područja u kojima su bijele psine nekada redovito viđane, primjerice obalne zone istočnog Jadrana, Baleari, te oko Malte, izgubila su svoju važnost jer gotovo i da nema više nalaza u tim područjima.
Najvažniji plijen
Kad se gleda broj nalaza kroz povijest, vidljivo je da njihov broj u novijem razdoblju konstantno opada. Dosad se kao razlog gotovo isključivo navodio pad populacije uzrokovan namjernim ili slučajnim ubijanjima, ali u svome radu navodimo da su razlozi vjerojatno višestruki i kompleksni, pri čemu je jedan od ključnih faktora ovih promjena odnos predator – plijen. Naime, u radu objavljenom još davne 2002. godine naveli smo kako je u Jadranu, a time i u Mediteranu, najvažniji plijen za bijelu psinu atlantska plavoperajna tuna (Thunnus thynnus), što su nakon toga zaključili i u drugim dijelovima Mediterana.
Tuna se, zbog ribolova koji se uslijed rastuće industrije uzgoja te ribe u Mediteranu posebno intenzivirao krajem prošlog stoljeća i početkom ovog, sve više premještala prema otvorenom moru, dalje od obale, u dublje, hladnije vode. Nekad su se tune uglavnom lovile velikim potegačama i različitim klopkama tik uz obalu, dok se danas ribolov tune uglavnom zasniva na lovu velikim plivaricama i udičarskim alatima koji ih ciljaju na otvorenom moru. Tune u Mediteranu migriraju sukladno nekim svojim preferencijama prema okolišnim uvjetima, posebice temperaturi mora, kao i prema kretanju njihova glavnog plijena, male plave ribe.
Bijeg u hladnije zaljeve
I velika bijela psina, kao vrhunski grabežljivac na vrhu hranidbenog lanca, ima svoje granice tolerancije prema temperaturi mora: istraživanje pokazuje da u Mediteranu najčešće nastanjuje područja gdje je prosječna temperatura površinskog mora otprilike ispod 18 Celzijevih stupnjeva. Dakako, budući da tolerira i temperature do 25 stupnjeva to ne znači da se neće možda katkad naći i u toplijem moru, ali je vjerojatnost puno manja. S druge strane prosječne temperature Mediterana rastu. To znači da bijelim psinama neke tradicionalne obalne zone, koje su bile važne i zbog boravka tuna, postaju pretople i nepogodne, jer im nedostaje hrane u neodgovarajućim okolišnim uvjetima.
Sve to može dovesti do toga da hladniji zaljevi i područja otvorenog mora mogu postati nova područja obitavanja gdje se psine još mogu hraniti i preživljavati. Jasno, ne smijemo zaboraviti i da će se vjerojatno putevi migracije plijena (tuna) također promijeniti, što će natjerati bijele psine da prateći njih također mijenjaju svoje rute i razmjerno tome smanjuju svoju prisutnost u obalnim zonama. Gledajući takvu kompleksnu ovisnost velike bijele psine o hrani i okolišu, može se pretpostaviti, sukladno već primijećenom zagrijavanju južnog i istočnog Mediterana, da će se ovaj grabežljivac vjerojatno sve više pojavljivati u područjima s nižim prosječnim temperaturama i to sjevernije prema europskom otvorenom moru.
Pouzdanost nalaza
Ovaj rad je i dokazao da već zabilježen veliki pad u broju potvrđenih susreta i izvještaja, ne mora nužno značiti i toliki pad populacije, nego da je uzrok i smanjena mogućnost opažanja uslijed premještanja bijelih psina dalje od obale. Dodatno je naglašen i problem identifikacije bijelih psina te pouzdanosti prijavljenih nalaza. Naime, pogrešna identifikacija je kroničan i svjetski problem pri kojem se bliski srodnici kao što su atlantska psina i psina dugonosa često pogrešno identificiraju kao mlada velika bijela psina. Nažalost, taj problem nije nestao u novije vrijeme, pa ni kod nas, jer primjer atlantske psine od prije par godina koja je bila u medijima nazvana mladom velikom bijelom, ili nedavni slučaj prijave velike bijele iz Crnogorskog primorja, iako dostupne fotografije uopće ne dozvoljavaju razlikovanje između tri srodne vrste, pokazuje da takve greške i dalje nastaju.
Sve to utječe na pouzdanost podataka, a posebice na zaključke koji se izvode na osnovi takvih informacija. Upravo stoga je danas esencijalno da umjesto prikupljanja nepouzdanih podataka s društvenih mreža, čemu su mnogi priklonili, terenska istraživanja postanu ponovno najvažnija. Jasno, lakše je, i jeftinije, sjediti za računalom i pratiti društvene mreže nego provesti na moru desetak dana, ali razlika u vrijednosti između podataka prikupljenih takvim načinima je ogromna. Primjerice, bez satelitskog praćenja, odnosno postavljanja odašiljača na velike bijele psine, nikad se precizno neće znati njeni putevi kretanja.
Neuspješne ekspedicije
Budući da baš i nije lako naći veliku bijelu u Mediteranu, što dokazuje i činjenica da dosad nitko nije uspio na nju postaviti odašiljač, upravo ovaj rad ukazuje na područja koja imaju najveću šansu za njen pronalazak. Štoviše, vrijednost takve analize je bilo moguće odmah provjeriti usporedbom s područjima istraživanja nekih nedavnih, i neuspješnih, ekspedicija koje su tražile veliku bijelu psinu u različitim područjima Mediterana. Iz analize je vidljivo da su ta područja bila pogrešna jer je njihov odabir bio zasnovan na starim podacima.
Velika bijela psina u Mediteranu stoji u raskrižju između klimatskih promjena i stresova koje uzrokuje ljudska aktivnost – ribarstvo, degradacija staništa, zagađenje. Njezina veza s plijenom, osobito tunom, i temperaturnim granicama mora, kroji njezinu budućnost. No, budućnost se može donekle i kontrolirati. Naime, uz adekvatne mjere zaštite i praćenja, uz održivo upravljanje ribarstvom i smanjenje klimatskih utjecaja, moguće je osigurati da ova karizmatična vrsta opstane u Mediteranu, ne samo kao povijesni podsjetnik, nego kao aktivni dio ekosustava, vrhunski predator koji održava ravnotežu u hranidbenom lancu mora.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....