Nakon dva desetljeća života u emigraciji, Mladen Naletilić Tuta sredinom 1990. vraća se u Hrvatsku. Povratak mu je omogućio isti čovjek koji će ga uskoro upoznati s Gojkom Šuškom – visoko pozicionirani HDZ-ovac Vice Vukojević. On je Tuti i uručio hrvatsku putovnicu.
S njima dvojicom u Hrvatsku stiže i treći čovjek – bugarski tajni agent Veselin Marinov, za kojeg smo u prvom nastavku naveli da je krajem 80-ih u Njemačkoj kao lažni emigrant istraživao bugarsku emigraciju, te je zavrbovao Tutu da radi za bugarsku tajnu službu KDS. Međutim, u studenome 1989. u Sofiji je pao komunistički režim i Marinov se ne može vratiti u zemlju, te on svoje novonastale životne komplikacije iznosi Naletiliću.
"Objasnio sam mu svoju situaciju u Bugarskoj i on mi je predložio da s njim dođem u Hrvatsku i da se uključim u rat. Rekao je da će za mene sigurno biti posla, da ću dobiti hrvatsko državljanstvo i da se tamo stvara nova država. I tako smo u Zagreb doputovali Mladen Naletilić, Vice Vukojević i ja. Vukojević je Tutu nagovorio da dođe u Hrvatsku, pričajući kako se situacija znatno izmijenila i kako ga nitko neće hapsiti. Meni nije bilo važno je li riječ o Hrvatskoj ili Paragvaju", rekao je Marinov novinarki Jasni Babić u intervjuu iz 2002. godine.
Za Marinova se doista našlo posla: postao je Tutin tjelohranitelj, te je uz njega proveo ratne godine u Hrvatskoj i Hercegovini. Kako navodi Babić, za vrijeme rata u BiH Marinov je, zajedno s Tutom, stanovao u Tutinoj vili na Ciganskom brdu iznad Širokog Brijega, koju su početkom 1993. gradili Bošnjaci zatočeni u koncentracijskom logoru Heliodrom u Mostaru.
Direktna veza s vrhom države
Ubrzo nakon Tutina dolaska u Hrvatsku događa se njegov sudbonosni susret s tadašnjim ministrom iseljeništva Gojkom Šuškom, koji će 1991. postati ministar obrane. Dvojica zemljaka iz Širokog Brijega srdačno su razmijenili emigrantska iskustva i zaključili da politički razmišljaju jednako. Kako piše Babić, Šušak je odobrio Tutinu tezu da su u prvoj fazi državotvorne revolucije najveći problem "unutarnji neprijatelji", odnosno "hrvatski izdajnici" koji koketiraju s protivnicima HDZ-a.
Riječ po riječ i pao je dogovor: Tuta će okupiti jedinicu za posebne namjene i za nju nabaviti najskuplju vojnu opremu, a onda će ta jedinica, pod izravnom Šuškovom kontrolom, krenuti u obračun s unutarnjim neprijateljima. Tako je u Šuškovu ministarskom uredu idejno začeta zloglasna Kažnjenička bojna, koju je Tuta službeno osnovao u proljeće 1991. godine. Kako stoji u presudi ICTY-ja kojom će 2003. Tuta biti osuđen na 20 godina zatvora, stvaranje Kažnjeničke bojne odobrio je predsjednik Franjo Tuđman.
Ime je postrojba dobila zbog strukture pripadnika: činili su je dobrim dijelom robijaši. U sastavu bojne bilo je i stranih dobrovoljaca, kako je to 2002. opisao Marinov:
"Tuta je iz Njemačke nabavio vrhunsku vojnu opremu. Postrojba se formirala od nekih stranaca i legionara. U njoj je bio i Milenko Filipović, pa pokojni Brazilijano, neki povratnici iz Australije. Tuta nas je izvijestio da ćemo biti posebna postrojba koja je odgovorna samom vrhu države, a djelovat će po cijeloj Hrvatskoj. Prema njegovoj zamisli, popunjavala se tako što je Tuta iz zatvora izvlačio ljude, govorio im da će im se robija oprostiti ako se budu borili", rekao je Marinov.
Borba protiv ‘loših Hrvata‘
O strukturi pripadnika Kažnjeničke bojne govori i podatak da su neki od njih bili na Interpolovoj tjeralici, što je Naletilić 1995. otvoreno priznao u intervjuu za Nacional:
"U Kažnjeničkoj su se borili Nijemci, Englezi, Francuzi, Paragvajci, Argentinci. Poginuli su Garry Stonehouse, Eric di Tomasso, Nijemac Ralf, Paragvajos, Brazilijano, kojega su ubili ljudi Blaža Kraljevića... Sve sam ih poznavao otprije, dugogodišnja su to prijateljstva", rekao je Tuta u tom razgovoru, na što ga je novinar Mate Bašić upitao: "Među njima ima i onih koje traži Interpol?"
"Da, ima i onih koje traži Interpol, pa što?" odbrusio je Naletilić.
Za razliku od drugih paravojnih postrojbi, čija sjedišta znaju biti u kampovima izvan naseljenih mjesta, Tuta je ostao vjeran stilu "svjetskog čovjeka" i međunarodnog kockara kojim je u emigraciji opčinio svoje gastarbajterske zemljake. Stoga su se on i njegovi ljudi te 1991. smjestili u zagrebačkom hotelu "Holiday Inn", gdje je Tuta otvorio – kockarnicu. Tu je primao Šuškove naloge i prosljeđivao ih svojim ljudima. Iako službeni narativ o Kažnjeničkoj bojni ističe da su se njezini pripadnici 1991. u Hrvatskoj borili protiv JNA i paravojnih srpskih snaga, to je bio samo (manji) dio misije koju je bojna ispunjavala.
"Bili smo jedinica kojoj je zadatke dijelio isključivo i izravno Gojko Šušak. Dao nam je naredbe i za akciju ‘Maslenica‘ i za akcije oko Dubrovnika, i za Zadar i za Istru. Do odlaska u Hercegovinu funkcionirali smo kao privatna Šuškova vojska. Manje smo se borili protiv Srba, mnogo više protiv loših Hrvata", govorio je Marinov 2002. godine, navodeći kao primjer slučaj iz Opatije.
"Sjećam se da nas je Šušak poslao u Opatiju potkraj 1991. i da je bila riječ o tamošnjoj policijskoj postaji. Rečeno nam je da se dolje mora stvoriti red i da tamo nisu dobri Hrvati. Tuta je osobno ‘zašamarao‘ načelnika opatijske Policijske postaje i naredio mu da radi ono što mu se kaže. I čovjek je od tog trenutka doista radio što mu se reklo", opisao je Marinov kako je te 1991. HDZ preko Tute disciplinirao "loše Hrvate" i uspostavljao poslušnu i podobnu Hrvatsku.
Popisi za likvidacije
Rečeni policijski načelnik iz Opatije još je dobro i prošao u susretu s Kažnjeničkom bojnom, jer neke druge žrtve nisu se izvukle samo s Tutinim šamarom. Naime, na pitanje novinarke Babić: "Je li među tzv. lošim Hrvatima Kažnjenička bojna zavodila red i ubojstvima?", Marinov odgovara potvrdno:
"Jesmo. Ali su mnogo češći bili popisi Srba i Muslimana za likvidacije. Imali su ih Vice Vukojević, Gojko Šušak i Tomislav Merčep. Postojao je i popis srpskih stanova, kao i adresa njihove rodbine. Ubojstva su djelomice imala svrhu odmazde nad onima koji su bili neprijatelji, a djelomice da zastraše i sve ostale Srbe i Muslimane i natjeraju ih da odu", ispričao je Tutin ratni tjelohranitelj.
Hrvatski dio "epopeje" Kažnjeničke bojne, za razliku od kasnijeg hercegovačkog razdoblja, nije bio obuhvaćen haaškom optužnicom. Ratni zločini nad bošnjačkim civilima koje je Kažnjenička bojna počinila za vrijeme hrvatsko-muslimanskog rata u BiH mnogo su više utjecali na javni dojam o ovoj jedinici.
Nakon prelaska u Hercegovinu, glavni stožer Kažnjeničke bojne Tuta je uspostavio u Širokom Brijegu, u Duhanskoj stanici i hotelu "Park", dok je on stolovao u vili na Ciganskom brdu. Odatle je hercegovački warlord kontrolirao zbivanja na terenu, kao gospodar života i smrti upravljao i nadzemljem i podzemljem, provodeći hercegbosansku politiku koju je u Zagrebu dogovorio sa Šuškom, uz, kako bi rekli haaški dokumenti, odobrenje predsjednika Tuđmana.
U IDUĆEM NASTAVKU: Ubojstvo Blaža Kraljevića i kokainske seanse na Ciganskom brdu
Komentari
0