Ivan Vilibor Sinčić, Mislav Kolakušić, Miro Bulj, Nikola Grmoja, Stipe Petrina, Željko Kerum i Miroslav Škoro ne spavaju mirno ovih dana.
Jer, neslužbenu titulu vodećeg hrvatskog populista, dakle, samproglašenog borca protiv privilegija političkih elita, korupcije i umreženih političara koji "kradu" malim ljudima, ispred nosa im je dograbio čovjek kojemu uloga predsjednika Republike očito nije dovoljna. Što je i razumljivo ako stavimo u međusobni odnos relativno male ovlasti i neusmnjivo velike političke apetite.
Pritom je zanimljivo prisjetiti se da je njegova uvjerljiva pobjeda na predsjedničkim izborima prije nešto više od godinu dana u nekim zapadnim medijima doživljena kao znak slabljenja populista na istoku Europske unije (upravo je tako pisao Der Spiegel nakon njegove pobjede!), odnosno kao "izborni rezultat s velikom simboličnom snagom – za Hrvatsku, ali i Europu".
Godinu i nepuna tri mjeseca kasnije, Milanović prednjači u primjeni populističkog diskursa u obračunu sa neistomišljenicima i političkim suparnicima.
Ironije sudbine je i u tome što je upravo Milanović svojedobno gorljivo kritizirao populizam u politici.
Govoreći na kongresu zagrebačkoga Zdravstvenog veleučilišta održanom u Opatiji, u ožujku 2018., Milanović je, tada u ulozi "bivšeg premijera i bivšeg političara", konstatirao jačanje populističkih opcija, dodajući da za deset godina stranke “mainstreama”, ako se nastavi trend rasta populističkih stranaka, neće ni postojati.
"Potpuno sam uvjeren da to čeka i Hrvatsku jer, ako tome nisu odoljele kolijevke demokracije, i padaju na jeftine trikove, onda i mi moramo biti oprezni, otvorite oči i uši. Nekako se tješim da Hrvatska uči jer je imala jako težak put, to je trebala biti povijesna lekcija da ne nasjedamo na jeftine priče", govorio je tada Milanović.
"Prizemnom populizmu" se protivio i kao premijer. Sjetit ćete se možda verbalnog prepucavanja iz rujna 2012., s tada, činilo se, perspektivnim Hrvatskim laburistima, koje je nazvao populistima jer su kreditni rejting Hrvatske opisali kao "zavjeru londoskih bankara". Na to mu je, doduše, Dragutin Lesar, kao prvi čovjek laburista, odgovorio da mu je kompliment kad ga "politički elitisti i snobovi optužuju za populizam"...
Odbio je i ideje o manjem PDV-u na hranu jer je i u tom potezu – vidio populizam.
Ali, kako je u svojoj analizi Milanovićevog javnog diskursa ustvrdio dr. Dražen Lalić, i to još u ožujku 2013., (u članku "Retorika premijera Milanovića: od demokratskoga do ekskluzivnog govora" objavljenom u Političkim analizama, broj 13) "krajnosti su u politici nerijetko uzročno-posljedično povezane te su tako povezani politički elitizam i populizam zajedno s pripadajućim diskursima, na što upozoravaju i istaknuti stručnjaci za populizam".
Pa je tako, primjerice, grčko-britanski politolog Yannis Stavrakakis znao upozoriti kako se i elitistički političari, kad kritiziraju populizam i njegovo podilaženje "narodnom" ukusu, ustvari referiraju na svekoliki puk, što je glavno obilježje - populizma.
Aleksandra Kolarić, marketinška stručnjakinja i glasnogovornica Vlade u eri Ivice Račana, nekoć i članica SDP-a, za Milanovićevu retoriku je još tijekom njegovih premijerskih dana kazala sljedeće: "Njegovi nastupi su mi zastrašujući jer se ne libi cipelarenja. U njemu nema ni minimum građanske suosjećajnosti. Kad bi njegove rečenice izgovarao bilo tko drugi na ulici, zaključili bismo da govori gluposti. Kako ih izgovara premijer, ne pada nam na pamet da govori gluposti"...
Nešto više od osam godina kasnije, Milanovićeva serija "obračuna sa svima", unatoč netaktički biranim riječima kojima diskvalificira protivnike, uživa podršku većine hrvatske javnosti. Barem ako je suditi po posljednjim anketama na portalima, pa tako i u onoj Slobodne Dalmacije.
"Neka im je rekao!", "Šamaranje ide dalje! Svima nam je drago čuti kad se ovako javno prozivaju oni koji su zaštićeni kao lički medvjedi a predstavljaju nam se kao nekakve moralne vertikale", "Napokon im je netko sve skresao", "Dakle, predsjednik je čudo! Raskrinkava uhljebničku hobotnicu sve u šesnaest!!!", "Do posljednje kapi krvi !" "Prvo lajkam, onda čitam" – sukus je takvih reakcija, ne računajući one koji u Milanovićevim tiradama vide pogonsko gorivo za buđenje očito starih mržnji prema nekima od onih koje je aktualni predsjednik odlučio "oplesti". Kao recimo: "Jović, Pupovac i ostala bagra van iz Hrvatske po kratkom postupku..." Ili: "Opet neki srbin ide dijeliti prodike našem predsjedniku, neka ide u srbiju i vucicu to radi"...
I tako dolazimo do pitanja – primjerenosti rječnika kojeg koristi predsjednik, ali ne u smislu sterilne interpretacije političke korektnosti. Pri tom se ne pravimo ni ludi ni licemjerni, i ne zaobilazimo sadržaj tih poruka, od kojih su neke uistinu razobličile i određene ljude i pojave na domaćoj političkoj sceni.
Međutim, teško se ne složiti s onima koji pritom primjećuju da ulični rječnik i svojevoljna preobrazba predsjednika države u svađalački "nabrijanog" Muhammada Alija hrvatske politike, ipak dodatno nagrizaju ionako narušeno povjerenje u institucije, ali i vjeru u ionako krhke uzuse demokratskog komuniciranja u Hrvatskoj.
Ujedno, to potiče i rasprostranjenost licemjerja opće prakse – a to će reći da verbalni "prijestupi" onih koje simpatiziramo postaju prihvatljivi, dok bi za uporabu istih riječi nekog drugog, s drugog svjetonazorskog pola političkog spektra, označili kao opasnost za pluralizam i demokraciju, govorili o "puzajućem fašizmu", možda i pučističkim namjerama...
Milanović je u seriji najnovijih obračuna s političkim protivnicima svjesno zagazio na vrlo opasan teren etiketiranja i nabacivanja teškim riječima. Iako je sve trebala biti tek argumentirana rasprava o tome kako se bira predsjednik iliti predsjednica Vrhovnog suda i tko se pritom ponaša u duhu slova Ustava, a tko ne.
Ali, Milanović se, umjesto za inzistiranje na pravnoj argumentaciji, odlučio – i to je ono najproblematičnije u čitavoj priči, raison d'être i ovoga teksta! - na rječnik difamiranja, zaigravši taktikom korištenja općih mjesta netolerancije, ulazeći u kolo s onima koji, konkretno, Milorada Pupovca ionako ne mogu vidjeti "nacrtanog". Naravno, ne zbog toga kako obavlja svoj posao, je li uistinu "etnobiznismen" koji drži višegodišnji "monopol" na zastupanje srpske manjine, nego zbog - da se ne lažemo - "sporne" nacionalnosti.
U tom kontekstu, jasno je zašto i deklarirani desničari masovno pozdravljaju Milanovićeve "sve po spisku" Facebook objave. Upravo zbog takve podrške, jednako je neshvatljivo Milanovićevo olako upuštanje u koketiranje s jezikom etiketiranja u rečenicama poput: "Suznog oka danas za sarajevske, sutra vjerojatno za beogradske medije prokazivat će Hrvatsku"... "Djecu plaše tobom, ne mnome, crni Milorade", dok se jeziku šovinista i nakaradnoj logici pripisivanja kolektivne i višegeneracijske, "naslijeđene" krivnje najviše približio u indikativnoj rečenici o Pupovcu: "Zaziva, blagoš nama, i Radu Končara, heroja otpora s kojim su bratski ratovali moji didovi, stričevi i ujci. Ne znam za njegove"... Također, predsjednik Republike se Pupovcu u svojim objavama obraća i sa "lopino".
Populistički diskurs, gdje on brani interese "običnog čovjeka", a ne oni koji se takvima predstavljaju, Milanović otvoreno zauzima kad Pupovcu poručuje: "Ja bih se, na tvom mjestu, figurativno, ubio. Ili zašutio. Predstavnik Srba u našoj državi, jednako kao što sam predstavnik Hrvata, sam ja, ne ti"...
Dakle, još jedna rečenica za udžbeničke definicije populizma u kojima govornik nastupa u ime "poštenog malog čovjeka" u borbi protiv "odnarođenih i nepoštenih elita". Jer, populisti, kako to u svojoj knjizi "Što je populizam?" (kod nas u izdanju TIM pressa) primjećuje njemački politolog Jan-Werner Müller, tvrde kako oni "i samo oni predstavljaju narod; svi ostali politički natjecatelji su ustvari nelegitimni te svatko tko ne podupire populiste zapravo nije istinski dio naroda". Tako, eto, Milanović, u ovom slučaju predstavlja hrvatske Srbe, a to odriče Pupovcu...
Nije Milanović ni prvi populist na poziciji kakve takve moći. Makar je očekivaniji i nekako "prirodniji" u retorici oporbe, populistički diskurs su prije Milanovića koristili još neki političari na poziciji; kod nas pokojni gradonačelnik Zagreba Milan Bandić, u svijetu mađarski premijer Viktor Orban ili bivši predsjednik Donald Trump.
Naravno, nisu ni prozvani u predsjednikovim istupima štedjeli Milanovića (od Vladimira Šeksa pa nadalje), i to je također nezaobilazan dio teme o političkoj (ne)kulturi u Hrvata, ali to ipak ne pravda diskurs koji se ovih dana emitira s Pantovčaka.
Jer, kad netko tko je, eto, i predsjednik Republike, neistomišljenike i partnere u polemici koja to zbog rječnika i nije, naziva "podrepima", "udbaškim drukerima", kad u usputnoj rečenici dovodi u pitanje nečiju znanstvenu karijeru ("On (Pupovac, op.H.P) je lider (hrvatskih Srba), Joviću, sitni doušniče, koliko i ti znanstvenik"), onda time doprinosi dugoročnom sužavanju prostora za demokratski i argumentirani dijalog na svega nekoliko kvadrata koliko je inače sasvim dovoljno za – borbe u kavezu.
Znate ono kad je normalno udariti i protivnika na podu, uz gušenje i guranje prstiju u oči... Gdje je glavno pravilo da pravila gotovo i nema.
A masa kliče, kao u rimskom Koloseumu, sve dok ne shvate da onaj donji, na tlu, sutra može biti i njihov "ljubimac". Pokazujući da esencijalno, kad je riječ o razumijevanju demokracije, zapravo malo toga shvaćaju.
Komentari
0