Već odavno se zna da neko posuđe prilikom zagrijavanja otpušta kemikalije koje mogu biti opasne za zdravlje. Znamo i da određene vrste plastike ne smijemo koristiti više puta, jer i one otpuštaju "kemiju" koju ne bismo smjeli konzumirati. Osim lonaca i plastičnih posuda, otrovi se pojavljuju i tamo gdje ne bismo pomislili.
Zapravo ni ne želimo pomisliti da je bakin stari porculan, onaj koji smo naslijedili s koljena na koljeno i koji vadimo samo za posebno svečane obiteljske prilike, može biti izvor nečega što šteti zdravlju. Od bake smo možda naslijedili i keramički servis koji je tako fin i tanak, s "engleskim" pastoralnim šarama, i stavljamo ga na stol u trenucima kad je radost okupljanja na prvom mjestu i kad su emocije jače od straha od mogućeg trovanja.
Ali stvari tako stoje, keramika i porculan, ispucali ili oštećeni, s poluizbrisanim pozlatama, mogu biti itekako opasni. Potpisnica ovih redaka pamti slučaj koji se dogodio negdje na sjeveru Hrvatske kad se cijela obitelj otrovala zbog keramičkog posuđa. Trebalo bi dobro prokopati arhive crne kronike kako biste pronašli priču o toj obitelji koja je cijela smrtno stradala zbog toga što keramičko posuđe nije bilo dobro ispečeno prilikom izrade. To se doista dogodilo kod nas.
Kako posuđe može biti otrovno?
Prije svega, zbog olova koje se koristi u glazurama ili ukrasima na površini posuđa kako bi bilo izdržljivo i kako bi obojene glazure bile svijetle i sjajne. Kadmij se koristi za davanje svijetlih boja posuđu, poput svijetlo žute ili narančaste boje u glazurama. Postoji velika vjerojatnost da će keramika i porculan sadržavati olovo ili kadmij budući da svi koriste glazuru, a često se u glazuri koriste olovo i kadmij. Olovo i kadmij lako se nalaze u starom porculanu, meksičkoj terakoti, ukrašenim azijskim tanjurima, ručno izrađenom ili jarko obojenom posuđu za jelo ili posuđu za jelo s naljepnicama na površini. Međutim, ovo nisu jedine vrste posuđa u kojima možete pronaći olovo ili kadmij. Bez obzira na to je li posuđe obično, bijelo ili šareno, ukrašeno, može sadržavati olovo ili kadmij. Čak ni skupi porculan nije iznimka.
Iz tih se posuda olovo ili kadmij mogu isprati dok se u njima poslužuje hrana, a ispirat će se više i brže ako se poslužuje kisela hrana. Umak od soje, jabuke, agrumi, rajčice, tjestenina s umakom od rajčica, preljevi za salatu smatraju se kiselom hranom. Ako se posuđe otkrhne ili mu je glazura istrošena zbog čestog pranja posuđa u perilici, također će više otpuštati otrov. U mikrovalnoj će pećnici hrana u posuđu koje može sadržavati olovo također ubrzati ispiranje olova.
Newyorška tvrtka "Green Orchard Group", posvećena zaštiti okoliša, zdravlja i sigurnosti, specijalizirana za dijagnostičke inspekcije, procjene i testiranja za razne ekološke probleme, objašnjava zašto je obitelj izložena riziku pri korištenju starog ili starinskog posuđa. Kažu kako za većinu ljudi posuđe ne predstavlja značajan rizik od izloženosti olovu. Ali u nekim slučajevima, olovo sadržano u starom posuđu, keramici i drugim vrstama posuđa ili posuđa za kuhanje može dospjeti u hranu ili piće, što dovodi do mogućih zdravstvenih problema povezanih s trovanjem olovom.
U prošlosti se olovo koristilo u glazurama i ukrasima za pokrivanje posuđa i drugog keramičkog posuđa. Bilo je omiljeno jer stolnom posuđu daje glatku, izdržljivu završnicu poput stakla. Također pojačava svijetle boje, posebno crvenu, narančastu i žutu, i čini ih dugotrajnijima.
Američka Uprava za hranu i lijekove počela je regulirati razine olova u posuđu i keramici 1971. godine, a od tada su propisi višestruko pooštreni. Trenutačno FDA (Food and Drug Administration) ne zahtijeva da posuđe bude 100 posto bez olova, no ograničava količinu olova koje se može isprati u posudama na 3,0 mikrograma po mililitru otopine za ispiranje.
Da to stavimo u perspektivu, objašnjavaju iz "Green Orchard", ne postoji poznata sigurna razina olova prema američkim agencijama EPA-i (The Environmental Protection Agency) i CDC-u (Developmental coordination disorder). Za potrebe zdravstvenog pregleda, 3,5 mikrograma po decilitru olova u krvi (ili 0,03 mikrograma po mililitru) trenutna je referentna razina koju je odredio CDC za prepoznavanje djece s visokim rizikom od trovanja olovom.
Faktori rizika
Većina modernog posuđa koje prodaju trgovine kućanskih potrepština i veliki brendovi više ne koristi olovo. Najveća vjerojatnost izloženosti olovu dolazi od tradicionalno glaziranog posuđa od terakote (gline), visoko ukrašenog finog porculana, starinskog posuđa izrađenog prije 1971. godine, domaćeg i ručno rađenog posuđa, posuđa sa svijetlim bojama ili ukrasima na unutarnjim površinama, posuđa s ukrasima na vrhu glazure umjesto ispod nje, glazura ili ukrasa koji su se počeli trošiti ili korodirati, glazura s prašnjavim ili kredastim sivim ostacima nakon pranja...
Organizacija "One Green Planet", zagovornici prirodnih i recikliranih materijala, kaže da se za posluživanje hrane najčešće koristi keramičko, porculansko, kameno i glineno posuđe. Međutim, ljudi nisu svjesni da glazura, koja posuđu daje gladak, sjajan izgled, može biti toksična za ljudsko tijelo ako se konzumira. BPA, kadmij i ftalati također su opasni teški metali koji se nalaze u posuđu za jelo i treba ih izbjegavati, upozoravaju oni.
Glazure koje se koriste za izradu keramičkih zdjela i tanjura mogu biti estetski ugodne, ali ako niste pažljivi, teški metali potencijalno mogu dospjeti u vašu hranu i piće a da to i ne znate, upozoravaju iz "One Green Planeta". Ako previše olova dospije u tijelo, to može rezultirati trovanjem olovom, kao i nizom drugih zdravstvenih posljedica koje želite izbjeći. Čak i ako je vaše keramičko posuđe u vrhunskom obliku, kisela hrana poput citrusa, vina i kave može razgraditi keramičke glazure na visokoj temperaturi, dopuštajući štetnim metalima da procure u vašu hranu.
Zanimljivo je spomenuti da čak ni staklo nije uvijek sigurno. Poznato je da je staklo najsigurniji materijal za čuvanje hrane, no prema jednom britanskom istraživanju u kojem je testiran niz proizvoda od stakla, pokazalo se da je više od 70 posto od 72 testirana proizvoda sadržavalo olovo i kadmij. Ovi otrovi pronađeni su u boji i glazuri ukrašenog staklenog posuđa, na vanjskoj strani staklenog posuđa i oko ruba.
Olovo se obično ne stavlja u staklo od kojeg se proizvodi stakleno posuđe. Jedini stakleni proizvod koji je izrađen od olova je olovni kristal, koji je opasan jer se iz njega može isprati velika količina olova. Čuvanje kiselog pića kao što je vino u olovnom kristalu nije dobra ideja. Obično se za većinu staklenih proizvoda koristi natrijevo ili borosilikatno staklo. Budući da se olovo i kadmij nalaze u obojenom staklu ili onom oslikanom ukrasima, izbjegavajte stakleno posuđe s bojom ili ukrasima. Obično, prozirno staklo bilo bi najbolja opcija.
Osim toga, da se vratimo bakinom porculanu, najbolje ga je držati i gledati ako imate mjesta u stanu. Prije sljedeće upotrebe valja ga dobro prekontrolirati i procijeniti kako se drži glazura, a kako pozlate.
Komentari
0