Otkako se Baby Lasagna na pozornici u Malmou pojavio u kukičanoj košulji, a svijet poludio za miljetićima, nameće se dvojba: da li je baka Purišić u malo vremena između "Dore" i Eurosonga zbilja uspjela nakukičati unukovu košulju ili je košulja skrojena od starog prekrivača ili stolnjaka koji je ista baka nekad ranije napravila!?
Ako je baka sad za Malmo kukičala, moramo joj se nakloniti na spretnosti i brzini, jer po svemu sudeći košulja je rađena od tanjeg konca, a svaka "kukičarica", odnosno žena koja kukiča zna da što je tanji konac, to treba više vremena. Ma što vremena, treba imati i dobre oči, jer konac za kukičanje može biti tek "za dlaku" deblji od onog za šivanje, pa sad zamislite koliko metara te tanjušne niti prođe kroz ruke da bi nastalo nešto malo, takav tabletić, a kamoli cijela košulja.
Ako pretpostavimo da je baka košulju radila prošli mjesec ili više dana, to znači da je svakodnevno morala barem tri sata sjediti i vrtiti kukicom. Ako je toliko vremena kukičala svaki dan, onako laički, neznalački recimo da joj je za cijelu košulju trebalo mjesec i pol dana. To znači po tri sata dnevno u 45 dana.
Kad bi sad netko poželio imati takvu košulju kao što je Lasagnina i bio je spreman je platiti, to bi bilo kao da plaćate brand poput Chanela, Lagerfelda, Diora, Prade itd. Nije šala i nije teško izračunati, jer znamo i koja je cijena sata rada u Hrvatskoj, zapravo znamo da je u 2023. iznosila 14,4 eura. E, sad ako je baka 45 dana radila po 3 sata, to je ukupno 135 sati rada i po lanjskoj cijeni sata rada, baka je mogla zaraditi 1944 eura.
Kako je cijena sata rada u Hrvatskoj niža u odnosu na one u bogatijim europskim državama, možemo lako izračunati koliko bi koštala košulja Marka Purišića da ju je radila neka europska baka. Evo u Sloveniji je lani cijena sata rada iznosila 25,5 eura, pa bi neka slovenska baka za ovakav ručni rad zaradila 3442,5 eura; u Irskoj gdje je sat rada bio 40,2 eura baka bi zaradila 5427 eura, a primjerice u Luxemburgu s lanjskom cijenom rada od 53,9 eura baka bi za košulju dobila 7276,5 eura.
Tu nismo uračunali i cijenu konca. Naprimjer, klupko konca za kukičanje stoji od tri, četiri eura pa sve do možda desetak. Ovisno o kvaliteti pamuka i pređe. Za jednu košulju kakva je Lasagnina, s raskošnim rukavima, vjerujemo da bi trebalo barem sedam, osam komada konaca. Pa vi računajte da je to na onu cijenu još tridesetak eura više. Ljubav tu nismo zbrajali.
Mislite da je ovo računanje blesavo, jer Splićani bi rekli: "Neš‘ ti, sjedneš i kukičaš!" Sam ili baka ako ju imaš. Misle takvi da to ide kao od šale, a i što bi se itko bavio kukičanjem i gubio vrijeme kad se svakakve imitacije jeftino kupe internetom iz Kine.
Ma tko uopće ima vremena za takve prevladane stvari kao što je kukičanje, baš kao što je i s ostalim ručnim radovima koji se više uopće nisu cijenili dok nam momak iz Umaga nije otvorio oči.
A ima i jedna slatka izjava Purišićeve učiteljice koja je ovih dana negdje u neku kameru izjavila kako joj je dok je bio dječak i njezin đak, na poklon donio bakin miljetić. Možda je Marku tako sugerirala mama ili baka, nije više ni važno, osim činjenice da je naš eurovizijski kandidat kroz život gledao baku kako radi ručni rad i cijelu priču digao na zvjezdanu razinu.
Sad su svi povadili zaboravljene uratke svojih baka, među kojima sigurno ima i raskošnih djela, prekrivača, stolnjaka, zavjesa... koje su odnijeli sate i sate rada. Sada se svi javljaju kako ne bi dali bakine ili mamine radove ni po koju cijenu. Milenijalci i mlađi možda ne shvaćaju vrijednost pa možda nekom padne na pamet i nešto što bi koju baku moglo koštati života ako vidi da joj je unuka uzela škare u ruke i od prekrivača kroji košulju, haljinu ili tko zna što još.
Za to treba imati i smjelosti. Zar nije Kate Moss ušla u povijest kad je raskošnu dugu haljinu, potpisanu od nekog najskupljeg dizajnera, jednostavno odrezala i napravila minicu. Tako je bolje, rekla je valjda manekenka, a autor i svi oni koji su potrošili sate i sate rada za izradu skupog komada, svu kosu sebi počupali.
S jedne strane valja i pozdraviti kreativnost mlade osobe koja će od prekrivača htjeti nešto skrojiti. Onog prekrivača što ionako već desetljećima stoji u ormaru s već požutjelim pregibima, a sigurno nikad više neće ukrašavati postelju.
Uostalom zar to nije danas đir - recikliranje svega što može imati novu namjenu?
Evo, na primjer, zvijezda Instagrama po tom pitanju je Amerikanac Tristan Detwiler, inače surfer i krojač po zanatu koji je u Los Angelesu osnovao brand "Stan Clothing" i sve što radi pod tim imenom jest da kroji muške jakne od prastarih tkanja i tkanina. Njegova misija je na svim stranama svijeta pronaći ručno tkane prekrivače, deke, stolnjake... ili bilo koje vrste tkanine kojih ima u dovoljnoj metraži da se od toga može skrojiti jakna. Zvijezda instragramske reciklaže ima preko 700 tisuća pratitelja, a mogao bi inspirirati i naše kreativce.
Dakle, poput ovog Amerikanca, ne bi bilo čudno da sada neki krenu škarama na bakin kukičani prekrivač. Samo da baka ne vidi!
A još bi uz takav beskrupulozni poduhvat trebalo dobro promisliti što će se dogoditi počnu li škare rezati upletene niti. Počet će se poriti, pa bi u nespretnim rukama sve otišlo k‘vragu, ne bi više bilo ni prekrivača ni košulje. Bolje i za baku manje stresno bi bilo kad bi joj podmladak uzeo tabletiće i spojio ih takve pa napravio neki odjevni komad. Škare ne bi radile i ne bi bilo štete. Ovo je svakako bolja kreativna opcija.
Komentari
0