- Dan je to koji ću zauvijek pamtiti - kaže nam mlada novinarka RTL-a, a odnedavno i voditeljica na toj televiziji kad smo je pitali kako je proteklo njeno ‘vatreno krštenje’ kao prezenterice sporta.
Donna Diana Prćić (31) ima itekako utakmica u nogama, na RTL-u je skoro već devet godina tijekom kojih nema o čemu nije izvještvala. Pred kamerama se dobro vidi njezin profesionalizam i radni elan, pa nikoga od njenih kolega nije iznenadilo što je upravo Donna, ili kako je oni od milja zovu Dončica, dobila priliku da se okuša kao voditeljica.
S obzirom da je i privatno strastvena ljubiteljica sporta, Donna, koja se također bavi i moderiranjem raznih konferencija, nije dvojila ni trenutka, a prelazak u sportsku redakciju gdje je još od listopada prošle godine, kao i to što je postala voditeljica, smatra novim izazovim u svojoj karijeri.
Možemo slobodno kazati da ste taj izazov već svladali. Pohvale vam pristižu za svih strana i mnogi vas gledatelji smatraju pravim osvježenjem na našim televizijama. No, vratimo se mi još na slavno ‘vatreno krštenje’ u novoj ulozi. Je li radio onaj dobro poznati TV adrenalin tog dana?
Od jutra je na poslu bila sjajna atmosfera, u znaku rukometnog Svjetskog prvenstva koje ćete uskoro moći pratiti samo na RTL-u. Kolege su bile od velike pomoći tijekom pripreme emisije. Zvala sam sugovornike od Bahama do Velike Britanije da nam se jave za RTL Sport. Toga dana smo imali na RTL-u finale našeg božićnog turnira na kojem sam osvojila srebrnu medalju u stolnom tenisu.
Prigodno, srebrna godina za Donne. (smijeh). Sat vremena prije RTL-a Danas počela me hvatati mala nervoza. No, uz prijateljicu i kolegicu iz redakcije Kristinu Čirjak nasmijala sam se do suza, dok sam printala najave i krenula put studija. Kada sam u slušalici čula odbrojavanje iz režije, bila sam smirena i baš sam uživala u svakoj minuti. Nakon emisije kolege su mi priredili doček uz cvijeće. Onda sam se javila roditeljima koji su mi neizmjerna podrška. Proslavila sam s prijateljicama, a adrenalin me držao do dugo u noć.
Vježbe disanja
Je li bilo treme pred kamerama? Kako je se inače rješavate?
U studiju je nije bilo. Inače se treme uvijek najbolje rješavam pripremom koja je najvažnija. Vježbe disanja su isto tako korisna stvar.
Bili ste dugogodišnja reporterka RTL-ovih informativnih emisija, a već ste godinu i pol dio sportske redakcije. Kako ste se na to odlučili?
Nakon više od sedam godina u Informativnom programu prešla sam u sportsku redakciju. I u informativnoj redakciji sam radila sportske teme, a prethodnih godina u siječnju bih se pridružila timu emisije „Vrijeme je za rukomet“. Tadašnji urednik sporta bio je Antonio Vuksanović, sada je Marko Vargek. Baš mi je on, uz glavnu urednicu Informativnog programa Željku Marijanović, dao priliku i povjerenje za nove izazove zbog čega sam im neizmjerno zahvalna.
Je li vam ljubav prema sportu prenio tata Dražen koji je sportski novinar?
Uz mamu Dijanu, koja je uvijek veliki oslonac i tu je sa mnom u Zagrebu, tata Dražen je ovih dana jako sretan. On je sportski novinar i urednik više od 20 godina u jedinom hrvatskom tjedniku za Hrvate u Vojvodini „Hrvatska riječ“. Pisao je svojedobno i za „Sport Magazin“. Uz to je i bivši nogometaš i teniski trener.
S reketom i lopticom upoznao me je kada sam imala pet godina. Prošla sam i odbojkašku eru. Između toga sam trenirala stolni tenis i šah, a od malena i skijam. Posljednjih godina bih žurila doma nakon posla gledati utakmice Lige prvaka, Premier lige, domaćeg nogometnog prvenstva i uvijek s tatom komentirala sve što se odvija na terenu. Tradicija je tu. (smijeh).
Koje sportove najviše volite pratiti?
Uz nogomet, najviše tenis, ali i rukomet, pogotovo kad nas sve zahvati siječanjska groznica na RTL-u.
Bavite li se i nekim sportom?
Vratila sam se prvoj ljubavi – tenisu. Igram u ženskoj ligi na Maloj Šalati. Odazvala sam se ove godine i na turnir MedBiogen Open na poziv trenera Branislava Langa. Trenirala sam cijelo ljeto i u rujnu osvojila 1. mjesto u parovima. Velika inspiracija bila je moja imenjakinja, srebrna olimpijka Donna Vekić nakon što smo u ležernijoj formi odradile intervju i odigrale jedan meč.
S kojim sportašem vam je najveća želja napraviti intervju koji bi bio kruna vaše karijere?
Voljela bih još pričekati s „krunom karijere“, jer je moja karijera tek počela. Ali voljela bih napraviti intervju s osvajačem Zlatne lopte, veznjakom i važnom karikom Manchester Cityja i španjolskim reprezentativcem Rodrijem. Od teniskih legendi – s Rogerom Federerom. Obojica me fasciniraju ne samo načinom igre i rezultatima nego i svojim pristupom životu.
TV karijeru ste započeli na konkurentskoj televiziji, u HRT-ovoj emisiji ‘Dobro jutro, Hrvatska‘. Koliko se razlikuje rad na državnoj, a koliko u komercijalnoj TV kući?
Teško mi je danas napraviti usporedbu s obzirom na to da sam na HRT došla prije 10 godina kao studentica. Bila sam tada na praksi, a nakon toga sam i ostala raditi. Nakon TV Studenta i sjajne škole kod profesorice Tene Perišin, u „Dobro jutro, Hrvatska“ sam odradila prve TV korake na nacionalnom televiziji što mi je pomoglo u nastavku karijere.
Liga prvaka
Jeste li oduvijek maštali o tome da postanete novinarka?
Kada sam bila četvrti razred osnovne škole, krenuo je s emitiranjem RTL. Gledala sam TV i rekla roditeljima – Želim ondje raditi! Na to su me ovih dana podsjetile i prijateljice iz školske klupe. Imale smo i bilježnicu u kojoj smo pisale želje, gdje se vidimo kad odrastemo. Moja je bila RTL, no nisam odmah htjela biti novinarka, već osoba koja odlučuje o sadržaju programa i bira koji filmovi idu u udarnom terminu vikendom. Činilo mi se to dobrom „šefovskom“ pozicijom. Put je ipak izgledao malo drukčije.
Što vas je najviše privuklo televiziji?
Ta magična kutija koja u svega nekoliko klikova nudi mnoštvo izbora i ti biraš svoj „svijet“. Uz to, jako sam vizualni tip, pamtim sve što vidim i sve me zanimalo, od sporta, vijesti, magazina, dokumentaraca do zabavnog programa. Dok sam bila u Informativnom programu, radila sam i priloge kojima smo osigurali pomoć, primjerice Palčićima nakon zagrebačkog potresa ili beskućnicima. Bila je to prilika da se čuje njihov glas, a kada se lavina dobrote pokrene – nema boljeg od toga.
Koje sugovornike i događaje najviše pamtite?
Razgovor s Garryjem Kasparovom mi je jedan od najdražih jer obožavam šah. A osmijeh na lice mi uvijek izmami prisjećanje na doček nogometne reprezentacije nakon bronce u Katru 2022. Iz vremena Informativnog programa svakako će mi ostati u sjećanju teška, besana noć u Petrinji nakon strašnog potresa u zimu 2020. Posebna poslastica u 2024. – pratila sam Vatrene u Ligi nacija u susretu s Poljskom u Osijeku gdje je slavila Hrvatska pogotkom maestra Luke Modrića. Izvještavala sam s derbija domaćeg nogometnog prvenstva, od Maksimira, Opus Arene preko Rujevice do Poljuda. Ostvarila mi se i želja da izvještavam s Lige prvaka.
Je li vam se ikad dogodio neki gaf?
U eteru nije, ali izvan njega zna biti zanimljivo. No, izazovno zna biti s navijačima, osobito kada su u elementu prije utakmice ili nakon nje.
Po kome su vam roditelji dali imena Donna i Diana?
Mama Dijana je krajem 80-ih gledala američku seriju „Another World“ i po liku Donne odlučila mi dati ime. Tata je htio da se doda i mamino ime (smijeh).
Punjenje baterija
Dolazite iz Vojvodine, točnije Subotice, gdje ste proveli 20 godina. Zašto ste odlučili doći u Hrvatsku?
Dvadeset godina živjela sam u Subotici, trojezičnoj sredini u kojoj se govori srpski, hrvatski i mađarski jezik. U gimnaziji sam pohađala smjer na hrvatskom jeziku. San mi je bio raditi u Zagrebu i radila sam na tome da dođem do Fakulteta političkih znanosti i posla koji me zanimao.
Što vam je nakon preseljenja bilo najizazovnije? Je li vam bilo teško odbaciti vojvođanski naglasak?
Najviše sam radila na naglasku i jezičnoj barijeri i u početku nije bilo lagano. Prvo sam prošla vježbe na HRT-u, a potom na RTL-u. Velika podrška i tada i sada je naša lektorica i fonetičarka Dunja Lakuš.
Po čemu sve pamtite odrastanje u Vojvodini?
Najviše po bezbrižnim djetinjstvu provedenom s bakama i djedovima koji su me čuvali. Po pozitivi ljudi u multikulturalnoj sredini, zbog čega volim doći malo u Suboticu i napuniti baterije.
Što prvo napravite kad dođete tamo? Biste li se voljeli vratiti?
Prvo se javim tati pa odemo kod bake na ručak. Ona me uvijek dočeka s najdražim sarmama ili pravom vojvođanskom delicijom – tjesteninom s makom i šećerom. Nakon toga tata i ja u teniskom klubu odradimo jedan za nas poseban trening. To su naši mali rituali koji mi puno znače.
Komentari
0