Nikola Ljubičić bio je jedan od najutjecajnijih vojnih i političkih lidera socijalističke Jugoslavije, blizak suradnik Josipa Broza Tita i ključni akter u burnim desetljećima jugoslavenske povijesti. Rođen 4. travnja 1916. u selu Karan kod Užica.
Ljubičić je završio Srednju poljoprivrednu školu u Valjevu, a u vihoru Drugog svjetskog rata pridružuje se partizanskom pokretu. Kao član Komunističke partije Jugoslavije od samih početaka ustanka, sudjelovao je u ključnim borbama za oslobođenje zapadne Srbije i Sandžaka, te se istaknuo kao zapovjednik u Prvoj užičkoj četi i kasnije u Drugoj proleterskoj brigadi. Njegova vojna karijera tijekom rata bila je obilježena hrabrošću, ali i teškim ranjavanjem na Dinari, nakon čega se vraća u borbu i preuzima važne zapovjedne funkcije u Narodnooslobodilačkoj vojsci5.
Uspon u vojnoj hijerarhiji
Nakon rata, Ljubičić završava Višu vojnu akademiju i započinje brzi uspon u vojnoj hijerarhiji Jugoslavenske narodne armije (JNA). Obnašao je dužnosti komandanta divizije KNOJ-a, zapovjednika graničnih jedinica, načelnika Ratne škole te komandanta Prve armijske oblasti. Kao general armije, postaje jedan od najvažnijih vojnih lidera zemlje, a od 1967. do 1982. godine obavlja funkciju saveznog sekretara za narodnu obranu, što je ekvivalent ministru obrane.
Politička karijera i odnos s Titom
Ljubičić je bio dugogodišnji član Centralnog komiteta i Predsjedništva Saveza komunista Jugoslavije, a nakon Titove smrti 1980. godine, postaje predsjednik Predsjedništva Socijalističke Republike Srbije (1982.–1984.) i član Predsjedništva SFRJ do 1989. godine. Njegova bliskost s Titom bila je poznata, a često je bio među onima koji su imali povjerenje predsjednika, osobito u pitanjima vojske i državne sigurnosti.
Odnos s Jovankom
Odnosi između Nikole Ljubičića i Jovanke Broz predstavljaju jedno od najdramatičnijih i najkontroverznijih poglavlja kasne jugoslavenske političke povijesti. Kao ključni Titov suradnik, general armije i savezni ministar obrane, Ljubičić je bio jedan od najmoćnijih ljudi u državi, dok je Jovanka, Titova supruga, s godinama postajala sve izoliranija, ali i sve konfliktnija figura u političkom i privatnom životu predsjednika Jugoslavije. Njihov odnos bio je obilježen međusobnim nepovjerenjem, otvorenim sukobima i, prema mnogim svjedočanstvima, Ljubičićevom ključnom ulogom u Jovankinoj političkoj i osobnoj izolaciji.
Početak sukoba: borba za utjecaj oko Tita
Jovanka Broz, koja je od partizanske bolničarke postala prva dama Jugoslavije, s vremenom je sve više nastojala sudjelovati u političkim procesima, posebno u kadrovskim pitanjima. Prema iskazima Nikole Ljubičića, Jovanka je na Tita vršila snažan pritisak oko imenovanja i smjenjivanja visokih vojnih i političkih kadrova, često zaobilazeći službene kanale i tražeći da se njezini zahtjevi provode mimo hijerarhije JNA i državnog vrha. Ljubičić je u više navrata upozoravao da takvo ponašanje ugrožava funkcioniranje vojske i države, navodeći da je Jovanka „noću obilazila straže oko rezidencije“, tražila od njega da osobno kontrolira Gardijsku brigadu, te da ga je često napadala kada bi odbio njezine zahtjeve.
Službena dokumentacija i optužbe
Sukobi su kulminirali krajem 1960-ih i početkom 1970-ih, kada je u partijskom i državnom vrhu formirana posebna komisija za „slučaj drugarice Jovanke“. U tzv. „Bijeloj knjizi“, službenom dokumentu Saveza komunista, izneseni su brojni podaci o Jovankinom ponašanju, a Ljubičić je bio jedan od glavnih svjedoka i izvjestitelja komisije. On je tvrdio da Jovanka ne samo da vrši pritisak na Tita, već i da prima oficire JNA bez znanja nadležnih, te da preko nje dolaze pritužbe i zahtjevi koji zaobilaze vojnu hijerarhiju. U jednom od izvješća Ljubičić je izjavio: „Ako će se neko iz JNA žaliti Jovanki Broz i ona o tome odlučivati – onda nema JNA“.
Politička izolacija i pad Jovanke Broz
Uloga Nikole Ljubičića u političkoj izolaciji Jovanke Broz bila je presudna. On je, zajedno sa Staneom Dolancom, bio ključni akter u procesu koji je doveo do razdvajanja Tita i Jovanke, a kasnije i do njezine potpune marginalizacije. Jovanka je, nakon Titove smrti, otvoreno optuživala Ljubičića i Dolanca da su „uništili njezin brak“ i da su Titu „prislanjali pištolj pod vrat tražeći da se razvede od nje“. Službeni fotograf Ivo Eterović tvrdio je da su upravo Ljubičić i Dolanc iskoristili Jovankinu emocionalnu nestabilnost kako bi je diskreditirali i udaljili iz političkog života, preuzimajući kontrolu nad starim i bolesnim Titom.
Nakon Titove smrti, Ljubičić je bio među onima koji su nadgledali Jovankinu deložaciju iz rezidencije u Užičkoj 15, a njezina kasnija izolacija i zabrana javnog djelovanja također su povezivani s njegovim utjecajem u državnom aparatu. Jovanka je ostatak života provela u gotovo potpunoj izolaciji, a njezini pokušaji da objavi memoare ili iznese svoju verziju događaja nailazili su na otpor političkih struktura koje su, prema mnogim izvorima, predvodili upravo Ljubičić i Dolanc.
Nije sve tako crno bijelo
Pogledi na odnos Nikole Ljubičića i Jovanke Broz ostali su podijeljeni. Dio povjesničara i suvremenika smatra da je Ljubičić bio pragmatičan političar koji je, u interesu stabilnosti države i vojske, morao suzbiti Jovankin utjecaj, osobito u vrijeme kada je Tito bio star i bolestan. Drugi, pak, tvrde da je Ljubičić bio jedan od glavnih „arhitekata“ Jovankine političke i osobne tragedije, koristeći njezinu emocionalnu nestabilnost kao izgovor za preuzimanje potpune kontrole nad Titom i državnim aparatom.
Jovanka je do kraja života tvrdila da je bila žrtva političke urote i da su Ljubičić i Dolanc razdvojili nju i Tita iz vlastitih interesa, dok je Ljubičić u svojim izjavama ostao pri stavu da je njezino ponašanje ugrožavalo funkcioniranje države i sigurnost predsjednika. Bez obzira na interpretaciju, jasno je da je odnos Nikole Ljubičića i Jovanke Broz bio jedan od ključnih faktora u završnim godinama Titove vladavine i da je značajno utjecao na sudbinu prve dame Jugoslavije
Poltičko naslijeđe
Povijesna uloga Nikole Ljubičića ostaje predmet različitih tumačenja. Za jedne, on je simbol partizanske borbe i izgradnje socijalističke Jugoslavije, dok ga drugi vide kao rigidnog čuvara poretka i jednog od arhitekata kasnijih političkih previranja. Njegova uloga u marginalizaciji Jovanke Broz, ali i u podršci Miloševiću, često se navodi kao primjer pragmatičnog, ali i kontroverznog političkog djelovanja u složenim vremenima.
Odnos s Miloševićem
Nikola Ljubičić odigrao je ključnu ulogu u političkom usponu Slobodana Miloševića tijekom prevrata u vrhu Saveza komunista Srbije 1987. godine, poznatog kao Osma sjednica CK SK Srbije. Kao jedan od najutjecajnijih i najuglednijih članova tadašnjeg političkog i vojnog establišmenta, Ljubičić je svojim autoritetom i političkom težinom presudno utjecao na ishod sukoba između tadašnjeg predsjednika Srbije Ivana Stambolića i Miloševića.
Na samoj Osmoj sjednici, Ljubičić je bio prvi govornik i otvoreno je podržao Miloševića, što je imalo izuzetno veliki odjek među članovima Centralnog komiteta i partijskim strukturama. Njegova podrška nije bila samo simbolička: kao narodni heroj, general armije i bivši savezni sekretar za narodnu obranu, Ljubičić je uživao veliki ugled u JNA, KOS-u i Državnoj bezbednosti. Upravo je ta podrška "starog kadra" presudila.
Atentat
Ljubičić je, prema vlastitim zapisima, bio svjestan pokušaja Stambolića da marginalizira Miloševića i ukloni ga iz političke igre čim je ovaj pokazao ambicije za samostalnim liderstvom. U svojim memoarima Ljubičić navodi kako je osobno spriječio pokušaj da se Milošević smijeni na jednom od sastanaka Predsjedništva Republike, inzistirajući da se o tako važnim pitanjima raspravlja u redovnom, a ne izvanrednom terminu, čime je Miloševiću dao vremena i prostora da konsolidira podršku.
U konačnici, Nikola Ljubičić je svojom podrškom, političkim iskustvom i autoritetom omogućio Slobodanu Miloševiću da preuzme kontrolu nad Savezom komunista Srbije, što je bio početak njegove dugogodišnje vladavine i radikalne transformacije političke scene Srbije i Jugoslavije.
Podsjetimo, Ivan Stambolić, nekadašnji predsjednik Srbije i dugogodišnji bliski prijatelj i politički mentor Slobodana Miloševića, ubijen je 25. kolovoza 2000. godine uoči ključnih izbora na kojima se nagađalo da bi mogao biti Miloševićev politički protivnik. Njegova smrt bila je rezultat političkog obračuna i osobne izdaje, a naručitelj ubojstva bio je upravo Milošević...
Stambolić je tog jutra nestao tijekom jutarnjeg trčanja u beogradskom parku Košutnjak. Pripadnici Jedinice za specijalne operacije (JSO), poznati kao "Crvene beretke", oteli su ga, strpali u kombi i odvezli na Frušku Goru. Tamo su ga natjerali da klekne pored unaprijed pripremljene jame ispunjene živim vapnom, te ga usmrtili hicem u potiljak. Tijelo su zakopali i prekrili vapnom kako bi prikrili tragove zločina. Potraga za Stambolićem trajala je tri godine, a njegovi posmrtni ostaci pronađeni su tek 2003. godine, identificirani prema tenisicama i osobnim stvarima.
Istraga je pokazala da je ubojstvo organizirao Milorad Ulemek Legija, tadašnji zapovjednik JSO-a, zajedno s još nekoliko pripadnika te postrojbe, po izravnom nalogu šefa srbijanske službe sigurnosti Rade Markovića, a na zapovijed Slobodana Miloševića. Motiv je bio dvostruk: politički, jer se Milošević bojao Stambolićeve moguće kandidature na izborima i povratka na političku scenu, te osobni, budući da su njih dvojica iz bliskog prijateljstva prešli u otvoreno neprijateljstvo nakon što je Milošević preuzeo vlast i marginalizirao Stambolića.
Komentari
0