Najčešće je nevidljiv, ali oblikovao je zvuk života mnogih od nas. Njegove pjesme pjevušimo dok se tuširamo, uz njih smo plesali i plakali, prebolijevali nesretne ljubavi, ali i feštali.
On je Neno Ninčević, samozatajni glazbeni umjetnik, k tomu čovjek od pera, tekstopisac. On je "krivac" za bezbroj hitova iz minulih desetljeća, pop i zabavnih evergreena koji – po definiciji evergreena – i dalje žive. A on i dalje stvara...
Ponovno se publici "ukazao"; podsjetimo, nakon nastupa s bendom Tutti frutti više smo ga čuli (njegova djela) nego vidjeli likom, a onda se dogodio – Thompson.
Veliki povratak domoljubnog pjevača iz sjene je pod reflektore izvukao i Ninčevića, koji zajedno s Markom Perkovićem pjeva (u rekordnom roku himničku) "Ako ne znaš šta je bilo", a u taj su glazbeni projekt "utkane" i Hrvatske ruže, Ninčevićev novoformirani bend.
Ova fuzija nije slučajna; Ninčević i Perković (Thompson) prijateljuju od davnina, i upravo se mnoge Nenine pjesme nalaze na Thompsonovim albumima – počevši od "Gena kamenih" naovamo... Ako netko zna skrojiti hit, to je bez sumnje on. Zato smo se našli kako bismo proćakulali s tim momkom, danas u ranim šezdesetima, poniklim s asfalta splitskog Bronxa – Brda...
Povratak u povijest
- Nemam problem s povratkom u povijest, ni u mladost ni u djetinjstvo, već sam 80-ih u pjesmi "Sjećanja jednog mangupa" pisao o tome: “Rodila me majka, rekla mi izvini, nije tako loše kako ti se čini. Visoke su zgrade bile u daljini, a kraj naše kuće tvornica što dimi…. - u pjevnom će tonu Neno, Nenad, rečeni Ninčević. Pa nastavlja:
- Rođen sam u starom splitskom rodilištu, donesen na Brda - Stari put 22, puno nas u tri sobe i garaži koja je pretvorena u kuhinju. Njima gužva i snovi o boljem životu, a meni sreća jer se uvijek netko bavio mnome. Nakon toga selimo se u Iseljenika 13, Osnovna škola "Luka Botić", ulica, Get i Riva. Netko mi je poslao prije nekoliko godina knjigu velikih imena koja su pohađala tu školu, vidim svoju fotografiju kraj fotografije Gertrude Munitić i imam osjećaj da mi ta stranica koju će malo tko osim mene vidjeti znači više od svih Porina, Dora, Cesarica i svih 400 nagrada koje sam dobio u karijeri. Da je bar moj stari bio živ da to vidi…
Možda se može mjeriti s onom Nagradom za životno djelo koju sam dobio u lipnju ove godine od Društva skladatelja Hrvatske, jer to ti najčešće daju kad umreš – smije se naš sugovornik. Ćakulamo u njegovom Splitu, u koji ga iz Zagreba stalno srce vuče. Ponekad i posao, doduše.
Prisjeća se prvih hitova, koji sežu još u 1982.
- E da, Mišo Kovač, Magazin s Huljićem i "Piši, piši mi", "Put putujem", Nikolovska pjeva maestralno. Pa ide "Sve bi seke ljubile mornare", "Bog neka ti prosti grijehe", "Oko moje sanjivo", "Tamara", "Kada krenu vlakovi" i puno toga još… A onda smo se malo umorili, i svak na svoju stranu – podsjeća Neno na dio svog bogatog opusa, onoga u kojemu je zlatnim slovima ispisao povijest jednog od najdugovječnijih hrvatskih pop-bendova.
Poslije se zahuktava Tutti Frutti, već ‘85. puni dvorane, čuju se "Stvari lagane", "Nasloni glavu na moje rame", "Krila leptira"…
- Pjesmu nikad nitko nije zaustavio i nikad nitko neće. U znak zahvalnosti ocu - mom najvećem kritičaru - za sve što mi je dao, napisao sam mu "Ćaćine riči"; to je ono kad svi dignu ruke na: “Čuvaj, sine moj, maslinu i škoje", "Dalmatinac sam" i kad se čuje do neba: “Tu su moji didovi davno sidro bacili, mene vezali” i - "Gene kamene", izraz koji je ušao u upotrebni govor, u žargon, narodni jezik – zahvalno će Ninčević.
Milijun pjesama i uspomena
Iza njega je "mali milijun" pjesama, kao i uspomena.
- Jedna moja pjesma kaže: "Pričaju o meni, ne znaju pa lažu, al‘ ostati će pjesme istinu da kažu". Veliko je to putovanje bilo i do neba i do dna – kazuje.
Njegov je privatni život bio i ostao – vrlo privatan.
- U estradi sam 40 godina i magarac bi do sada naučio da ne vjeruje u svoju sliku na ekranu. Ujutro ustanem, pomislim jesu li svi moji dobro, onda pijem kavu i nazivam jednog po jednog. Znam, dosadan sam već, ali ne mogu drukčije...
Onda krenem u studio; imam u Zagrebu tri lokacije gdje se prekrižim i pomolim s "Bože moj, pomozi nam svima", nekad u pauzi ručam, nekad ne stignem. Ranije bi me burek spasio, sad više ne smijem zbog dijabetesa, kidali su mi dio po dio svakog stopala. Ponekad odem s prijateljima na večeru, znam sebe; ako popijem prvu čašu, popit ću i desetu. Odatle mi je valjda ono: “A meni tako dođe nakon čaše vina”. Prohodam nekoliko kilometara predvečer, popijem tablete, pomolim se za one koje ću opet nazvati ujutro i zaspem uz televiziju… Eto, život mi je živi Hollywood – vedro će Ninčević.
Na novom Thompsonovu albumu jedan jednostavan refren u jednoj velikoj pjesmi "Život je nekad pjesma, nekad ljuti boj" puno govori.
- Svi tako živimo: društvene mreže daju lažnu sliku, ne zavidite tim ljudima, čuvajte svoju obitelj, svoje prijatelje i svoj mir. To je realna slika sreće – podsjeća koautor zajedno s Perkovićem - većine materijala s Thompsonovog povratničkog albuma.
Jedan od najpopularnijih (istodobno i najkontroverznijih) pjevača Lijepe naše, rečeni Thompson, nakon dvogodišnje se stanke vratio na scenu – malo je reći – bombastično. Njegov je suradnik, naš sugovornik Ninčević, svojedobno bio zaslužan i za "comeback" druge zvijezde: Miše Kovača. Za njega je s ljubavlju napisao "Dalmatina", skrojio mu novi album. Dignuo ga iz mrtvih, praktično, i to "pro bono".
- Ma, kako vam ja to mogu potvrditi, nemojte tako govoriti. Mišo je velikan, ej. To je Mišo: zvijezda. Ja sam ništa – skromno će veliki tekstopisac i skladatelj.
- Mali je broj ljudi u Hrvatskoj koji mogu živjeti isključivo od glazbe. Jedan hit se dogodi bilo kome, dva malo kome, a deset je iluzija… Ja imam tisuće emitiranja dnevno i stotine tisuća klikova u 24 sata pa nemam vilu s bazenom. Tako je kako je, taj put sam odabrao – a i što će mi. Kad anđeli dignu mriže, ništa ponijeti gore ne možeš – opet je slikovit Neno.
Vraćamo se opet na Thompsonov – a i njegov – scenski povratak. Odaje nam tajnu...
- U trenutku mog penjanja na binu u Dugopolju s mojim novim bendom Hrvatskim Ružama i Thompsonom, događalo se nešto strašno. Dok smo izvodili "Ako ne znaš šta je bilo", odvijala se jedna od najtežih obiteljskih kriza u mom životu; ne mogu vam reći detalje, ali bio sam ni živ, ni mrtav. A nastup otkazati - nisam mogao.
‘Bio sam na rubu‘
Pomogli su mi prijatelji, liječnici koji su prekidali godišnje odmore da spase jedan život. Pomogli su mi ljudi iz KBC-a Firule, piloti helikoptera, svi ti moji anđeli - i sada je sve dobro, uz njihovu i Božju pomoć. Mi sada ne bismo razgovarali da nije bilo njih jer mi ne bi ni bilo stalo do života. Bio sam na samom rubu.
Minutu nakon silaska s pozornice bio sam na telefonskoj liniji s tim ljudima, smirivali su me i rekli da će sve biti na kraju dobro. O tome više neću ni riječ ni slova, samo hvala svima! Oprostite što sam možda malo previše emotivno pristupio ovom intervjuu, evo želim im svima još jednom zahvaliti iz dubine srca.
S Markom Perkovićem prijatelj je više od tri desetljeća, veže ih dug i bogat glazbeni staž.
- Napisali smo zajedno puno pjesama, dok sam se vozio nakon nastupa u Dugopolju tamo gdje sam već (totalno rastrojen) morao ići, grmjela je pjesma koju smo zajedno pisali "Neću izdat ja Boga nikada". Tada sam nekako pomislio: nije ovo slučajno. Bit će dobro, ovo mi se dragi Bog javlja. I bilo je dobro, hvala Mu! O privatnoj situaciji u Markovoj familiji neću govoriti, to je isključivo njihova stvar i odluka, obiteljsko pitanje – ograđuje se.
No, ono što nije tajna (dvaju svjetova, i svih nas) je da su zajedno – srušili Hrvatsku.
- Naš susret nakon puno godina opet spada u sferu nevjerojatnog, možda on to jednom ispriča, da ne moram sve ja (smijeh). Danima nismo razgovarali o pjesmama, hodali smo satima i bili kao nekad: samo jedan uz drugog kao prijatelji, kao braća. Kad je predložio duet sa mnom i Ružama došao sam kući oko 22 sata, uzeo mobitel i napisao stihove za deset minuta i poslao mu WhatsAppom jer smo se dogovorili da on napiše glazbu.
Nakon dva dana smo sjedili na klupi pokraj šetnice na Savici i on je donio demo. Stavim slušalice i slušam, a suze mi teku. Ni jedne krive note, ni jedne promjene teksta. Emocija ubija, ne mogu slušati, sav se tresem… Pa kad si ovo snimio?, pitao sam ga. Kaže on meni: na I-phoneu na aplikaciji kućni studio, instrument po instrument… A vokale?! E, to sam morao pjevati u ormaru da ne probudim djecu – kazao mi je Marko.
Snimali smo pjesmu skoro dva mjeseca, miks je bio gotov na dan snimanja videa. Paralelno smo pisali pjesme za njegov novi album u intervalima kad smo obojica bili slobodni; nekad ujutro, nekad u sitnim satima. Atmosfera je bila ovakva: ajmo probati dati sve od sebe, pa ako bilo što napišemo da ima emociju - idemo snimati, a ako ne, neće ni biti albuma. I tako pjesmu po pjesmu, dan po dan i noć po noć, s onim što je već prije napisao i s devet novih, on je spreman da na jesen uđe u studio. Sve ostale informacije o tome će objaviti Marko (Thompson) na svojim službenim stranicama – upućuje nas Neno Ninčević.
Svi ga zovu
Planova za budućnost – nema.
- Imam želja, a život me naučio da ne znaš što nosi dan, a što nosi noć. Zadnjih dana me zovu sa svih strana svijeta da dođem nastupati s Hrvatskim Ružama, pjesma s Markom je prešla i granice i oceane, dugo takvog hita nije bilo. Pisana je iz dubine duše i ljudi su je prepoznali… Ako me zdravlje posluži - čak i ne samo moje, nego mojih najbližih - možda se i odlučim na turneju. Prejak je to osjećaj kad tisuće ljudi pjeva s tobom, fali mi to još od ere Tutti Fruttija, možda poludim i krenem… i Thompson to želi i nagovara me, uključen je u Ruže nesebično kao da se radi o njemu samom, daje pozitivu, tjera me da pišemo. Zato valjda i postoje prijatelji, ne može čovjek ništa sam – smatra glazbenik.
- Moja poruka novoj generaciji - jer stare već imaju svoje jasne stavove i teško ih je mijenjati - je da budućnost Hrvatske ovisi o vama. Budite prosvijećeni Hrvati, poštujte sve vjere, sve nacije i različitosti, ali ne dajte ovo naše i ovu svetu slobodu ni po cijenu života – poručuje za kraj legenda Splita i Hrvatske, naš Neno Ninčević.
Komentari
0