Nakon noćenja u Tirani, put nas dalje vodi ka krajnjem jugoistoku Albanije, tik do granice s Grčkom – Europska unija tu je blizu, na pedesetak minuta vožnje trajektom iz Ksamila/Sarandea, do grčkog otoka Krfa.
Naše je odredište Ksamil na Jonskom moru, sad već podaleko od Otrantskih vrata koja dijele Jadransko od Jonskog mora. Te su plaže u Albaniji i najljepše, dok su one na Jadranu daleko najljepše na našem, hrvatskom dijelu obale. Tu smo bez premca.
Nešto autoceste kroz Albaniju prestaje na ruti prema (Jonskom) moru, a ceste nizbrdo, ka Sarandeu i Ksamilu, mogu se svesti pod jednu riječ: ajme!
Do Vlore, njihova velikog trajektnog pristaništa s kojeg su Albanci imali spontani, masovni zbjeg u Italiju 1997. godine, kad su postkomunističku zemlju potresali velika unutarnja kriza i građanski nemiri, do te čuvene Vlore (pandan našoj luci Ploče, recimo), dade se doći.
Što smo bliže jugoistoku zemlje, onim bajkovitim plažama i Grčkoj, to je sve više maslina, ali i krivina, okuka, strmina... Kao da vozimo prema kraju svijeta, a ne Albanije, nekoć najizoliranije europske zemlje pod staljinistički obojenim režimom Envera Hoxe.
Ironično, nekoliko kolosalnih spomenika na koje smo naišli na našoj ruti iz Enverova doba izgledali su moćno, kao slavna okamina neslavno propale prošlosti. No, spomenička skulptura u pravilu je umjetničko djelo, poput skulpturalne grupe u Drashovicama – da, podsjeća na neke naše, bila je to istovjetna, tipična angažirana umjetnost. Uokolo, po suncem spaljenim busenjem zapuštenog okoliša, šeću šepavi psi lutalice, šutke iskaju neku mrvu hrane rijetkim namjernicima – ekshibicionistima poput nas...
Nevelikih četiristotinjak kilometara od Tirane do Ksamila shvatite krajnje ozbiljno, respektirajući stanje na cestama i posvemašnja ograničenja brzine. Nama je, uz polusatnu pauzu na jednom odmorištu na autocesti (bočicu vode i kavu s mlijekom platili smo dva eura) trebalo skoro sedam sati od Tirane do Ksamila!
Procijenite sami u nastavku isplati li se ta muka...
Dakle, smještamo se u lijep hotel u okolici Ksamila, tik do glasovitog arheološkog parka Butrint, hotel je građen od opeka, u srednjovjekovnom duhu ali u formi amfiteatra. Imaju jedan od uglednijih restorana u zoni, vrt ispred hotela (restoransko-ugostiteljski dio) je divan; na ploči je oglašen dnevni jelovnik od salate, musake i deserta kuće za deset eura. Parkiralište je veliko i besplatno. Hajde, fino...
Za taksi (pet kilometara) do centra Ksamila traže nam deset eura, dakle dva pravca – 20 eura. Previše! Idemo autom i parkiramo tamo gdje želimo. I Ksamil ima svoje finte za brzu sezonsku zaradu, treba se "fudrat" za dugu, crnu zimu...
Komičan natpis sprejem oglašava dnevnu kartu parkiranja na provizornom makadamskom parkingu pred vlasnikovom kućom za pet eura. Čovjek doslovce ne zna beknuti ni jedan jezik; prijatelj mu za stolom, Grk, malčice natuca talijanski, razabiremo da uz anarhičan najam parkirališnih mjesta u istom (nefiskalnom) duhu prodaju i plastične politrenke rakije za četiri, odnosno maslinova ulja za pet eura. Nije baš ni malo za "na divlje".
Albanija je inače jača po maslinarstvu negoli vinarstvu, nasada lozja skoro da i nema. Lijepo je što maslinovo ulje stoji na stolu u svim restoranima, dok u Dalmaciji na toj stavci znaju škrtariti, stolna postava bude sojino ulje, a maslinovo "na upit". No, ovo je tek mali izolirani albanski fenomen, daleko su od propisnog serviranja, doduše cjenovno vrlo konkurentni za iće i piće.
U điru centrom malenog Ksamila (broji tek oko 3000 stanovnika na popisu otprije desetak godina) upoznajemo – skoro pa "našeg čovika"!
On je Rafet Fetai iz Gostivara (Sjeverna Makedonija), po nacionalnosti Albanac, odrastao – u Šibeniku! Danas je taj 45-godišnjak vlasnik restorana "Gostivar" i "Laguna" (oba u Ksamilu, jedan je uz to i hotel s desetak soba), te još jednog objekta u Tirani. Ide mu, reklo bi se; no, žal za Dalmacijom tiho će ga boljeti ostatak života...
– Eh, koji smo mi imali zdravljak i sladoled u Šibeniku i Vodice! Otac mi je – danas pokojni – tamo došao još 1967., mi smo se u Dalmaciji rodili. U Vodice smo imali slastičarnu "Laguna" – najbolji sladoled, a u Šibeniku zdravljak "Mladost" – najbolji ćevapčići i burek. Eh, a onda došao rat, nisu nam dali papire, šta ćemo, otišli smo iz Dalmacije 1992. – malko se snuždi Rafet. Utješno je što redovito posjećuje Šibenik, ima tamo još prijatelja i rodbine, veli.
Nastavlja:
– Snašli smo se; najprije u Tirani, od 2008. smo otvorili i ovo u Ksamilu, sve u najmu, plaćamo oko 45 hiljada eura godišnje, a radi se udarno samo mjesec dana. Borimo se, svi rade, djeca, žena, evo i brat Amir – grli Rafet brata za škrinjom sa sladoledom. Kaže i da su u Albaniji minimalne plaće propisane zakonom od 800 eura naviše, a njegovi radnici u sezoni dobiju i po 2500 eura!
– I još im dam hranu i spavanje. Uz rodbinu koja radi, svi su radnici iz Albanija – na simpatičnom hrvatsko-srpskom govori Fetai dok lopaticom grabi specijalitet u vitrini. Nema puno vremena za ćakulu, gosti samo nadiru...
A propos cijena: jedan euro za kuglu najboljeg albanskog sladoleda na albanskoj obali. Više ga nemaju privilegiju lizati Vodičani, nego Ksamiljani i njihovi gosti...
U znak podrške večerali smo kod Rafeta u prepunom restoranu "Gostivar". Porciju ribe – fini bokun komarče, malko neobično serviran (pomfrit i par fetica pečene tikvice, više za dekoraciju) uz limun stoji – deset eura. Lijepo je mirisala, svježe... Pa mirita!
Kolega je pojeo solidnu porciju špageta s plodovima mora, također 10 eura, politrena mjerica vina (nemaju "na čaše") stoji pet eura (načelno su još slabi s kulturom pijenja vina u Albaniji, i dalje ga većinom dijele na "bijelo i crno"), bočica vode stoji dva eura. Rezime: riblja večera za dvoje – 32 eura!
No, cjenovno baš i nisu konkurentni kolači kod Ronija Muce u hotelu "Villa White" u Ksamilu. Jedna čašica ukusnih krema (pistacija, čokolada...) stoji oko četiri i pol eura, krafne s preljevom (izgledaju zamamno) – tri eura. U obližnjoj suvenirnici može se kupiti ručnik od deset do 20 eura, ovisno je li tanak i "no name", ili s komičnim logom "Christian Dior". Dakle, nije neka zgoda ni to.
No, pravi šok smo doživjeli na plaži u Ksamilu, lijepoj plaži koja donekle nalikuje našim divnim plažama. Tamo najskuplja ležeća pozicija stoji – 80 eura!
Riječ je o "double-bed" varijanti u prvom redu, a u tom paketu je i mrežni sundeck nad morem. Već koji red iza je povoljnijih tridesetak eura, koliko stoji i dupla ležaljka sa suncobranom na jeftinijem dijelu plaže. Nije baš "jeftilen" za Albaniju, primjećujemo glasno pred simpatičnim koncesionarom – vlasnikom plažnog objekta "Black Pearl" Ilirom Lalayem.
– Da, ali gdje ćete u Hrvatskoj naći pastu sa škampima za deset eura? Kod mene je svako jelo s cijenom "tu negdje". I jako dobro radim – primjećuje Ilir, nudeći nas rakijicom.
Srdačan je domaćin, već se sprijateljio s gostom iz Rotterdama (Nizozemska) Marcom Pichotteom, iako je Marcu ovo prvi boravak u Ksamilu.
Nizozemac nam je upao u oko zbog neobičnog retro-detalja: ima cijelu zubnu prednjicu u – zlatu?!
– Ovako su u doba komunizma kod nas imali mnogi stari Albanci, to je bio znak da su imućni. Barem jedan zlatni zub; što više njih, znači jači imovinski status – prisjeća se Ilir, Albanac srednjih godina. Slično je bilo i kod nas...
No, Pichotte je mlad čovjek, njemu se zlatni zubi jednostavno sviđaju! Po zanimanju je pitur, nizozemski standard omogućava mu da od svoje zarade bezbrižno ljetuje u destinaciji po izboru; jednom je bio i u Hrvatskoj.
– Ljetovao sam u Puli, bilo je super. Istra mi se sviđa, doći ću jednom i u Dalmaciju – najavljuje tamnoputi Nizozemac u Albaniji.
Moramo reći da na albanskoj obali mahom ljetuje – njihova dijaspora, ima nešto Talijana, pokoji Nijemac. Najviše se čuje albanski, tu i tamo srpski jezik. Hrvata na krajnjem jugoistoku Albanije ima doslovce – u tragovima.
Eto, i mi smo ostavili malen trag...
(nastavlja se)
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....