Pismenost ne podrazumijeva samo znati pisati, već znati pravilno pisati. Nažalost, iako se danas traži sve veća pismenost, čini se da je znanje o hrvatskome jeziku, osobito u mlađih generacija, u opadanju.
Svake godine čitamo članke o ne baš pohvalnim rezultatima ispita iz hrvatskoga jezika na maturi te o sve većoj nepismenosti. Problem je tolik da su primjerice filozofski fakulteti u Splitu i Zagrebu uveli i jezične vježbe na prvim godinama preddiplomskoga studija hrvatskoga jezika.
Svakako, znanje o bilo kojem jeziku nikada nije potpuno i uvijek iziskuje nadopunjavanje i usavršavanje, čak i onda, rekao bih upravo onda kada mislimo da smo savršeno pismeni i da smo sve apsolvirali. Evo nekih od najčešćih pogrešaka koje često možemo pročitati ili čuti:
1. Č/Ć i IJE/JE
Nije teško pretpostaviti da je mnogim Hrvatima ovo najveći problem. Tako se često može pronaći u raznim tekstovima mogučnost ili veče umjesto mogućnost i veće. U jednoj ulici u blizini HNK-a stoji natpis topli sendvići. Što se pisanja ije/je tiče tu se česte pogreške tipa riješenje, rješiti, ljekovi i djete umjesto rješenje, riješiti, lijekovi i dijete.
Dakako, možda ponajčešći problem jest nerazlikovanje riječi slijedeći (prateći koga ili što) od sljedeći (koji slijedi, nadolazeći). Zanimljivost koja se rijetko kada spomene: u hrvatskom se jeziku do kraja prošloga stoljeća rabio oblik slijedeći u obama značenjima, što se može zamijetiti onodobnim književnim, novinskim i drugim tekstovima.
Za one koji nemaju sluha, valja jednostavno sjesti i naučiti, odnosno pokušati vizualno zapamtiti kako se koja njima problematična riječ piše.
2. PREFIKSOIDI
Velik je problem što mnogi ne znaju kada pisati riječi skupa, a kada odvojeno. Na svim portalima mogu se pronaći riječi poput eko selo, eko etno selo ili eko-etno selo, video poziv, mega projekt, neto plaća, radio emisija, gastro ponuda ili gastro-ponuda.
Riječ je o prefiksoidima, tvorbenim jedinicama koje imaju značenje cijele riječi, a stoje ispred tvorbene osnove, odnosno imenice. Takve se riječi pišu skupa s riječju uz koju se nalaze. Dakle: ekoselo, ekoetnoselo, videopoziv, megaprojekt, netoplaća, radioemisija, gastroponuda.
Samo u Velebitskoj ulici mogu se uočiti sva tri načina pisanja: auto dijelovi, auto-dijelovi i pravilni oblik autodijelovi. Koliko god prefiksoida bilo, samo ih spojite s riječju uz koju tvore jedinstveni izraz: audiovideooprema, automotodruštvo, ekoetnoturizam i slično.
No pripazite: pravilno je netoplaća, netoiznos, taratežina, brutoiznos, ali kad je prefiksoid dio pojma od više od jedne riječi onda se piše: bruto domaći proizvod i bruto registarska tona.
Riječi poput krimpolicija, krimipriča i skioprema nisu u duhu hrvatskoga jezika i bolje ih je pisati: kriminalistička policija, kriminalistička priča i skijaška oprema. Više o ovome na mrežnoj stranici pravopis.hr.
3. PERIFRAZNA IMENA
Radi se o problemu velikoga i maloga slova u simboličnim imenima gradova, država, kontinenata i ljudi: Rim – Grad Vječnosti, Pariz – Grad Svjetlosti, Vukovar – Grad Heroja, Japan – Zemlja Izlazećega Sunca, Ante Starčević – Otac Domovine, Marko Marulić – Otac Hrvatske Književnosti, Europa – Stari Kontinent, Hrvatska – Lijepa Naša, itd.
Naravno, ovo pravilo vrijedi kada ne spominjemo izravno u istoj rečenici imena gradova, država, ljudi i kontinenata o kojima je riječ. Primjerice, pravilno je napisati rečenicu: Pariz je grad svjetlosti, te Zaručila sam se u Gradu Svjetlosti. Nije pravilna rečenica: Pariz je Grad Svjetlosti.
Velikim početnim slovom piše se samo prva riječ perifraznoga imena kojim je obuhvaćeno više gradova, zemalja, kontinenata i slično, primjerice: Stari svijet (Europa, Afrika i Azija), Novi svijet (Sjeverna Amerika, Južna Amerika i Australija) ili Treći svijet (nerazvijene zemlje).
4. SRBIZMI
Neke od riječi u kojima postoji kolebanje između hrvatskih i srpskih riječi jesu primjerice: naprosto umjesto jednostavno, stav umjesto stajalište ili mišljenje, udruženje umjesto udruga, tužilac/tužioc umjesto tužitelj, osnov umjesto osnova, posjeta umjesto posjet, prijem umjesto prijam, objekat umjesto objekt, spisak umjesto popis, čekaona umjesto čekaonica, suučesnik umjesto sudionik, takmičiti se umjesto natjecati se, stepenište umjesto stubište, postepeno umjesto postupno, kočioni umjesto kočni/kočnički, hapsiti umjesto uhititi itd.
Na jednom portalu postoji članak u kojem se primjerice dosljedno rabi pravilan oblik kupaonica umjesto kupaona, ali svugdje piše kupaonska oprema umjesto kupaonička oprema. Ovdje spada, dakako, i oblik da li umjesto je li koji je ponešto prisutniji u govoru, nego li u pismu, gdje se ljudi lakše isprave.
Još jedan oblik koji se može naći u našem gradu jest primjerice staklarska radnja umjesto staklarnica. Ovakve "radnje“ nisu u duhu hrvatskoga jezika. Da ne biste mislili da samo neobrazovani ljudi griješe, dovoljno je istaknuti hrvatske fakultete i studije računarstva umjesto računalstva, jer ova riječ dolazi od hrvatske riječi računalo, a ne od srpske računar!
5. PEKARNA, PEKARNICA, PEKARA
Što je primjerice s riječima pekarna, pekarnica i pekara koje se mogu pronaći svugdje po Splitu, pa i Hrvatskoj? Jesu li sve te riječi pravilne i gdje to mi kupujemo kruh?
Institut za hrvatski jezik riješio je ovu problematiku ovako: pekarna je razgovorni naziv za pekarnicu koja je prodavaonica kruha i krušnih proizvoda koji se proizvode u pekari. Ukratko, riječ pekarna treba izbjegavati, a svi kupujemo kruh u pekarnici koji se mijesi i peče u pekari.
6. SKLONIDBA
Nerijetko se može pronaći ovakva sklonidba: na WhatsApp-u, na Facebook-u, Google-om, Viber-om. Pri sklonidbi riječi koje nisu pokrate poput HNK, HV ili HRT ne treba dodavati crticu, već se sklanjaju: na WhatAppu, na Facebooku, Googleom, Viberom i sl.
Problem mnogima predstavlja i Ulica Brune Bušića. Naime, gotovo svi će reći da je pravilnije Ulica Bruna Bušića. Riječ je o tome da jezikoslovci daju prednost e-sklonidbi, kakva se rabi na ploči s nazivom ove ulice, a govornici rabe tzv. primorsku a-sklonidbu koja im je prirodnija.
Osobna imena svatko sklanja kako želi, ali prednost bi uvijek trebala imati e-sklonidba koja našem primorskom uhu nije ugodna, ali tako je struka odredila.
8. NAVODNICI I POLUNAVODNICI
Na svim portalima primjetna je prevlast engleskih navodnika (“ ”) nad hrvatskim („ “). Ponekad se u istom članku naizmjenično rabe obje vrste navodnika, a nije rijedak slučaj da se u naslovima članaka polunavodnici (‘ ‘) rabe za izravan navod umjesto navodnika.
Dakle, kada navodimo tuđe riječi rabimo navodnike, a polunavodnici služe za navod unutar navoda.
9. RED RIJEČI U REČENICI
Svaka rečenica ima naglasne cjeline. Uzmimo za primjere dvije rečenice: Miroslav Krleža je napisao dramu „Glembajevi“. i Rok za radove će iznositi pet mjeseci. Ovdje se javlja problem položaja zanaglasnica – to su nenaglašene riječi koje stoje iza naglašene riječi, a mogu biti zamjenične: se, si; me, te, ga, ju/je, nas, vas, ih; mi, ti, mu, joj, nam, vam, im…, glagolske: sam, si, je, smo, ste, su; u, eš, e, emo, ete, e; bih, bi, bi, bismo, biste, bi te čestica li.
Zanaglasnica stoji iza prve naglašene riječi u rečenici: Krleža je napisao dramu „Glembajevi“. No, kada uz subjekt stoji pridjev ili još jedna imenica, onda dolazi iza sljedeće naglašene riječi, u ovom slučaju glagola: Miroslav Krleža napisao je dramu „Glembajevi“. Nije pravilno Miroslav Krleža je napisao… Moglo je stajati Književnik Krleža ili Naš Krleža ili Veliki Krleža, ali zanaglasnica uvijek dolazi nakon sljedeće naglašene riječi.
To vrijedi i za drugu rečenicu koja bi trebala glasiti: Rok za radove iznosit će pet mjeseci. Ta rečenica ima nekoliko naglasnih cjelina: Rok│za radove│iznosit će│pet│mjeseci. Kako se vidi, zanaglasnica dolazi iza naglašene riječi (glagola iznositi). Ne može stajati na početku naglasne cjeline.
Zanaglasnica ne može doći nakon stanke u rečenici (zareza ili zagrade). Ne valja: Miroslav Krleža, autor drame „Glembajevi“, je glasoviti književnik. Drugi dio rečenice trebao bi glasiti: …glasoviti je književnik. Da piše samo …je književnik trebalo bi pisati jest književnik ili književnik je.
10. RADI/ZBOG
Učestalo nerazlikovanje značenja ovih dvaju prijedloga jest zapanjujuće. Radi se koristi kada govorimo o svrsi, namjeri i cilju neke radnje: Probudio se radi ponavljanja gradiva. (kako bi ponovio gradivo).
Zbog se koristi kada govorimo o uzroku nečega: Probudio se zbog oluje (oluja je uzrok buđenja). Nije isto: Pao je ispit zbog pogreške i Pao je ispit radi pogreške. U prvoj rečenici pogreška je uzrok toga što je pao ispit, a u drugoj ona je cilj, odnosno ona znači: pao je ispit da bi napravio pogrešku.
Komentari
0