Ljubav prema Hrvatskoj, to znamo, kod većine ljudi, pravih Hrvata, neiskvarenih krivom literaturom, teško je izmjeriti. Luka Modrić, Marko Perković, Damir Krstičević, Nada Šikić... Rekosmo, nemjerljivo. No, što je s mržnjom, je li ona mjerljiva? Idemo pokušati.
Koliko Hrvatsku može mrziti čovjek koji je spreman izreći sljedeću konstataciju: Najbolji hrvatski premijer svih vremena, najzaslužniji za hrvatski preporod, gospodarski rast i obračun s krizama svih vrsta, čovjek koji uporno odbija napustiti Zagreb i ostaviti svoj narod na cjedilu, na vlast nije samo doveo ljude koji mrze Srbe, nego je na vlast doveo i stranku čiji je potpredsjednik bio osumnjičen da je 1993. godine pljačkao kuće u kojima su živjeli Srbi.
Protiv Marija Radića, rođenog 10. listopada 1970. godine, Općinsko državno odvjetništvo u Našicama 2. srpnja 1993. podiglo je optužnicu zbog kaznenog djela krađe. Kako javlja Telegram iz pera uglednog i nagrađivanog novinara Drage Hedla, prema čijim se člancima i televizijske serije snimaju, trag o toj optužnici još uvijek je moguće pronaći u Krivičnom upisniku Općinskog suda u Valpovu za godine 1993. do 1996. pod rednim brojem 45/94.
Napuštena kuća najbolja je kuća
Iako je decidirano to nemoguće tvrditi, Mario Radić iz Telegramova članka najvjerojatnije je Mario Radić iz Domovinskog pokreta. Takve su, naime, indicije. Ne samo da je Mario Radić iz Telegramova članka rođen istog dana i iste godine kao Mario Radić iz Domovinskog pokreta, nego je i jedan od Hedlovih sugovornika, važan svjedok tog vremena i baš tog događaja iz optužnice, potvrdio da je Mario Radić iz Telegramova članka upravo ovaj Mario Radić iz Domovinskog pokreta.
Događaj o kojemu Hedl piše zbio se u ljeto 1993. godine u mjestu Vučkovac, koje se danas zove Normanci i koje se nalazi na državnoj cesti Osijek - Našice. U Vučkovcu, kao prognanik nakon pada Vukovara, tih je dana živio i Mario Radić iz Telegramova članka za kojega se s osnovanom sumnjom pretpostavlja da je ujedno i ovaj današnji Mario Radić iz Domovinskog pokreta.
U Vučkovcu je tada bilo dosta napuštenih kuća u kojima su živjeli pripadnici srpske nacionalne manjine. A kako je napuštena kuća uvijek dobra prigoda da se u nju poviri i da se uzme što se u njoj nađe, tako je i Mario Radić iz Telegramova članka, i ne pomišljajući da bi ikada mogao postati Mario Radić iz Domovinskog pokreta, povirio. I, kako je stajalo u optužnici, uzeo.
I nije bio sam. Iz Kaznenog upisnika Općinskog suda u Valpovu, koji je Telegram dobio na uvid, vidljivo je da se sudski postupak, osim protiv Marija Radića, vodio i protiv Joze Radića te Sime Gelića.
Telegram je razgovarao s obojicom. Jozo Radić tvrdi kako nije u srodstvu s Marijem Radićem iz zajedničke optužnice, ali da ga poznaje te da je Radić iz optužnice upravo Mario Radić iz Domovinskog pokreta. Priznao je sve što se dogodilo, dok je Simo Gelić negirao da išta o tome zna.
A dogodilo se, kako piše Telegram, da je policijska ispostava u Koški, koja je tada bila u sastavu Policijske postaje u Našicama, spomenuti trojac zatekla u krađi te da je podnijela prijavu nadležnom Općinskom državnom odvjetništvu u Našicama.
Namještaj naprijed, ostali stoj
Jedan od nekadašnjih pripadnika policije u Koški, općinskom središtu kojem danas pripada i naselje Normanci/Vučkovac, rekao je za Telegram kako su pljačke kuća u to vrijeme bile učestale te da su se uglavnom odvijale u Vučkovcu i obližnjim selima, Branimirovcu i Andrijevcu ponajprije, do 1991. znanima kao Babjak i Ličani.
"Ta su sela do 1991. bila nastanjena pretežito Srbima kojih je većina otišla iz Hrvatske u jesen te godine, neki u samoproglašenu Krajinu, neki u Srbiju, a neki su se pridružili velikosrpskoj pobuni. U krađama su sudjelovali stanovnici okolnih sela i dio prognanika iz istočne Slavonije i Baranje koji su, nakon okupacije tih područja, došli onamo živjeti. Policija uglavnom nije reagirala ako se odnosio namještaj koji je tim ljudima služio da bi imali na čemu spavati i sjediti, ali bilo je i onih koji su to pretvorili u unosan biznis, pa su prodavali traktore, poljoprivredne strojeve, bijelu tehniku ili stada domaćih životinja”, kazao je bivši policajac za Telegram.
Što su točno dva Radića i jedan Gelić radili u tuđim kućama nije precizirano. Poznato je tek da je 2. srpnja 1993. godine protiv njih podignuta optužnica zbog kaznenog djela krađe. I da je suđenje na Općinskom sudu u Valpovu počelo četiri ljeta kasnije.
Održane su, piše Hedl, četiri rasprave, a na posljednjoj, 10. listopada 1997., optužba je odbijena, pri čemu je pravomoćnost nastupila 17. studenoga 1997. Za tren.
Razlozi zbog kojih je optužba protiv dva Radića i jednog Gelića odbijena nepoznati su. Na Općinskom sudu u Valpovu (danas Općinski sud u Osijeku, stalna služba u Valpovu) Telegramu je rečeno kako su presude iz tog vremena uništene, a iz Državnog arhiva u Osijeku odgovoreno je kako oni dokumentaciju Općinskog suda u Valpovu posjeduju samo do 1974. godine, te da kasnije njihovu građu više nisu zaprimali.
Šutnja je zlato iz srpskih kuća
Mario Radić iz Domovinskog pokreta o svemu šuti. U više navrata pokušavali smo s njime stupiti u kontakt kako bismo ga upitali je li on taj Mario Radić iz Telegramova članka, no nismo uspjeli. Šteta, jer učinilo nam se kako je to važno pitanje.
Ako je Mario Radić iz Telegramova članka uistinu ovaj Mario Radić iz Domovinskog pokreta, a sve su indicije da jest, onda Andrej Plenković ima problem. I dužan je svom narodu, ako već neće mrziteljima svega hrvatskog, objasniti što je Mario Radić, čovjek čiju je stranku doveo na vlast, radio u ljeto 1993. godine. Je li krao po napuštenim kućama i zbog čega je optužnica, nakon što je suđenje četiri godine bilo na čekanju, odbijena.
S ovom konstatacijom slaže se i Vesna Vučemilović, saborska zastupnica iz Osijeka, koja, nakon što je iz Hrvatskih suverenista izbačena uz pogrdu da je "HDZ-ov žetončić", svojom rukom podržava upravo vlast Andreja Plenkovića i Marija Radića.
- Nikakve dileme nema da gospodin Radić mora objasniti o čemu se ovdje radi jer su optužbe preozbiljne da bi se preko svega olako prešlo - kaže nam.
Čudi je što priča o Mariju Radiću, osumnjičenom kradljivcu iz 1993. godine, u medijima nije snažnije odjeknula.
- Drago Hedl je preozbiljan i predobar novinar da bi napisao nešto što nije temeljito provjerio. Za mene je taj članak toliko ozbiljan i važan da mi uistinu nije jasno kako je moguće da ta priča nije završila među udarnim medijskim pričama. S jedne strane, kao nešto jako važno, podvaljuju nam se neke minorne stvari, a s druge se zanemaruje nešto što je uistinu bitno - tumači Vesna Večemilović.
Pojašnjava i na što konkretno misli.
- Tko će biti predsjednik nekakvog saborskog odbora u stvarnom svijetu nikoga ne bi trebalo zanimati, a nama se to servira kao pitanje od presudne važnosti za funkcioniranje države, dok se ozbiljnom optužbom da je potpredsjednik stranke na vlasti za vrijeme rata pljačkao po srpskim kućama nitko ne bavi. Oprostite, ali meni tu nešto ne štima - zaključuje Vesna Vučemilović.
Komentari
0